Fantastična epopeja o svetom kralju Hrvatske, Stjepanu drugom ili trećem i histeriji koju je izazvala iznenadna pojava aureole na njegov trideset i treći rođendan
KONFRONT ORGIJA* I DRUŠTVO
Napokon su se približili svečanom stolu punom najraznovrsnijih đakonija. Sve je bilo tako ukusno aranžirano i tako lijepo servirano da je naprosto izazivalo potrebu za dodatnom provjerom. Čudno je bilo i to što nitko od uzvanika nije kušao ništa od ponuđenih gurmanluka.
-Sve je umjetno!- reče mu Sven gledajući Štefa kako pipka plodine iz plastične košare.
Na čelu stola sjedio je proslavljeni maršal Tito s nekoliko svojih drugarica i cijelom svitom raznobojnih uzvanika. Osim intenzivne razmjene mišljenja, zdravica i petinga ovaj banket je bio prilika da se proslavi domaćinov dvostruki jubilej: 30. obljetnica dolaska na čelo stola i 100. godišnjica odčepljenja crijeva od svinjske glave. Doista, impozantno! Maršal je sjajio u svojoj novoj unformi i živahno nazdravljao dok im je bokale punio namrgođeni konobar iz čijih se očiju kroz naočale cijedio dodatni kiseliš od jala.
-Francek, jebo te, daj napuni i drugu Naseru – veselo će Tile.
-Znate da njih ne služim! – mrgodno će poslužitelj Franjo.
-Opet ti! Rekao sam ti da mi ne sereš nad glavom s tom svojom nacionalnom politikom – ljutio se veliki vođa.
-Od svojih principa ne odstupam! Nikada ih neću iznevjeriti! – ponosno će Franjo.
-Daj ne palucaj! Kada bude prava klopa?
-Evo stiže!
-Stiže? Da vidimo! – nagne se Tile nad stol. To mu nije bilo lako zbog ogromnog trbuha i slabog uporišta koje je imao u samo jednoj nozi.
-O ne! Opet bosanski lonac! – razočarano će veliki gurman. -Znate li išta drugo pripremiti osim toga? – ljutio se stari.
-To je najbolja hrana koja se ovdje može jesti – uporno se branio Franjo.
Tito kuša prvi zalogaj.
-Čekaj, čekaj! Pa ovdje nema drinskih papričica i jahorinske ovčetine. I lonac si etnički očistio, nesrećo jedna! Sram te bilo! Da ovdje već nisi po kazni, odmah bih te poslao na Goljak!
-Što ste si vi umislili? Da ste u raju? – mrgodio se Franz.
-Bježi mi od očiju! Ako se opet pojaviš neka to bude s dobrom hranom. Donesi još vina!
Tito pljesne po guzi svoju tustu drugaricu Žužu Gabor, a onda se opet nagne nad čorbu u namjeri da je slisti u par zalogaja. Odnekud dotrči skupina rudara sa šljemovima i lopatama izvikujući udarničke parole.
Od Triglava pa do Lovćena
Od Istre pa do Srijema
Jebeš zemlju koja Bosne nema
Onda su se okupili oko voljenoga maršala i sa šakom na čelu složno izdeklamirali
Druže Tito mi ti se kunemo
Da za tebe uvijek najebemo!
Vidno uzbuđen, ali nimalo ganut poviče na njih i stane ih tjerati izbacujući iz svojih masnih usta isto takve psovke.
-Prokleti papci! Uvijek me prepadnu tako da mi se želudac stisne! Jebite se, budale!
Otjerani rudari bili su sretni što su od najdražega vođe opet dobili dozvolu da se jebu. A ovaj se iznova prihvati jela. No tek što je prinio žlicu ustima, ispod stola izroni jedna mala pionirka. U ruci je nosila falusoidnu palicu, takozvanu štafetu mladosti.
-Dragi druže Tito! U ime mladih …..
-Hej ptičice, daj to amo! – vikne stari i otrgne joj palicu iz ruke, a zatim odgrize vrh palice koja je zapravo bila cigara, poklon od Fidelove družbe.
-Mali, imaš vatre? – obrati se Štefu. Ovaj bude počašćen što može uslužiti velikoga vođu. Pažljivo dozirani plamen iz usta upali cigaru živahnoga bonvivana. Već nakon drugoga dima, stari se vidno uzbudi. Okrene se k svojoj Gertrudi i baci se na nju uz glasan, strastveni urlik. Nažalost, upravo su mu prišli snažni mladići iz njegovoga Velenja noseći na rukama najnoviji model perilice na sumpornu paru. Kada su fantje, nakon par neuspjelih pokušaja, praćenih gustim dimnim zavjesama, napokon otjerani, maršal je već bio prilično gladan, no u trenutku kada zagnjuri žlicu u lonac iza njega se stvori dalmatinska klapa Inćun i zapjeva hit Oprosti nam pape. Budući da su došli bez srdela i maslina, brzo budu otjerani. Do stola se odmah stušti kolo šumadijsko koje opkoli maršala…..
-Ovo su muke Tantalove – reče Štef kojemu bî žao maršala.
-Pakao, to je bol. A najveća bol je radost koja izmiče! – sarkastično će Sven.
Pošli su s toga stravičnog mjesta i pri samom ulazu zamijetili jednog boema kako diže čašu i nazdravlja im.
-Pozdravite mi Čidu!
-Znate ga? – upita Štef.
-Znamo se. Ponekad se sretnemo u deliriju.
-Reći ću mu, gospon Tin! Sigurno će se veseliti! A vama je dobro?
-Tu i tamo – nema razlike. Jedino, ovdje je vino besplatno. Valjda zato jer je gorkasto.
Prije no što su izašli, čuli su glas neke babe. Bila je ružna i brkata pa Štef posumnja u njezinu spolnu atribuciju. Stajala je za tezgom i prodavala plodove hrvatske zemlje pod upravom stranih investitora. Nakon pomnijeg promatranja Štef skuži da je to zapravo veliki poglavnik prerušen u časnu teticu. Bio je vrlo zaposlen jer stalno su dolazile mušterije zaogrnute pohabanim šinjelima.
-Spremni! Imate međimurskog krumpira?
-Za dom! Nema, prodano!
-A imate dalmatinske blitve?
-Nema! Prodano!
-Spremni! Imate međimurskog krumpira?
-Za dom! Nema, prodano!
-A imate dalmatinske blitve?
-Ma već sam milijun puta rekao – nema!
-Dobro, dobro! A imate međimurskoga krumpira?
-Nema! Nema! Idioti! Zašto ne tražite nešto drugo?
-Dobro, dobro! Imate blajburškoga mesa? Imali ste ga na tone!
-Nema! Zar ne vidiš da ne prodajem meso!
-Ne prodajete već predajete, babo junačka!
-Ovo je baš mučno. Gadan je ovaj hrvatski pakao! – gnušao se Stjepan.
-Hajde, hajde! Nije svugdje tako crno. Znam jedno mjesto gdje ćeš se baš onako ljudski proveseliti. Tamo su životne radosti i ljepota zajedničkog života ostale netaknute – bodrio ga je Sven.
-Sumnjiva reklama – promumlja skeptični Štef.
………………………….
*Jedna od počasnih titula koju su velikome maršalu dali studenti
