Moja blaga su oceanske tišine i daleki rubovi neba. U tim prostranstvima svaki čin volje, nužno, izbor je slobode.
POVRATAK ULIKSA, IZ ZBIRKE GRAD U NEBU
Predrag Daraboš (1959.)varaždinski pisac i publicist. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu sociologiju i filozofiju. Nakon kraćeg rada u prosvjeti svoje studije nastavlja u Indiji. Aktivan je kao predavač, novinar na radiju i kolumnist te objavljuje članke iz oblasti kulture, religije i filozofije u stručnim i popularnim časopisima. Voditelj je studija za jogu i naturalnu terapiju.
Ljubav je igra na žici pripovijetke, HHD Samobor, 2000. i 2001.
Grad u nebu pripovijetke, VKD Varaždin, 2001., 2002. i 2004.
Urbs Dei multimedijalni album, Val 042, Varaždin 2001.
Strategija pitona pripovijetke, Ceres , Zagreb 2005.
Slučajni svetac roman, vlastito izdanje, 2009.
Žena može više indijske priče, Lotos, Zagreb 2010.
Kafe Bizar pripovijetke, Modernist, Varaždin, 2014.
Pehgradske kronike roman, Forza K, Varaždin, 2016. i 2017.
Lune 13 žena audio knjiga, Varaždin, 2018.
Satiranja pripovijetke, Ceres Zagreb, 2019.
Crna kutija e-roman, 2022.
Pabirci iz budućnosti – Art Rabic, Sarajevo 2024.
Iznošenje stvaralačkog creda pretpostavlja objavu intime: nisu li umjetnikova najdublja nagnuća njegova najkrhkija svojina? Nisu li ona zapravo i njegov jedini posjed budući da dovršeno djelo to više nije? Neće li njihovo formuliranje značiti i njihovo okoštavanje koje prethodi skoroj smrti? I u kojoj se mjeri umjetnikovo samoodređivanje može shvatiti kao dragovoljno samoograničavanje – plodno tlo za sjeme straha u svijetu neslobode u kojem eksplikacija postaje kodifikacija u nadzornom sustavu Velikoga Brata:
«Tvoj je credo zatočen u našoj memoriji!»
Možda sam otišao predaleko, naši poštovani urednici zasigurno nemaju totalitarističkih ambicija, no svejedno, nagonski se opirem identifikaciji. Neka drugi to čine ako žele, umjesto mene ili za sebe. Moj credo je ionako skriven i od mene samoga. Zapravo, ponekad ga tražim u svojim pričama, uzalud poput onog tko traži misao u glazbi. Bit stvaralačkog imanentna je bitku Boga (koji prividu nudi život i istinu). Svaka kreacija je imitacija ali i sukreacija kojom umjetnik pomaže najvećem od meštara. Stoga je spiritus movens istinite umjetnosti nerazotkriva ideja. Ona je transparentna i transcendentna jer se nalazi s onu stranu riječi i nazret će je, vjerujem, tek onaj tko poput mene voli vrebati refleksije u vječitom zrcaljenju slobode.
Veličanstvenost pauna usporediva je sa zanosnom svježinom rosne ruže – znamenom kozmičke ljepote. Paun se kočoperi poput perzijskog cara, i u očima vilinskih djevica on je simbol izvorne muževnosti i ostvarenih želja.
Čini se da paunovo perje preuzima odbljeske pejsaža dalekih planeta, na kojima kristali, gotovo neprozirni, zastiru horizont, zaronjeni u ljubičasto sive izmaglice, suprotstavljeni gomilama ogoljelih brda.
Paun je legenda. Njegova slava dopire do kuda svjetlost zrači a predaja zbori o tisućama čudesa, poput onog sa slijepim starcem koji je, prišavši kralju pauna i žrtvujući mu iscijeđene kriptonske metale, nakon 240 godina mraka progledao i u trenutku iscjeljenja uskliknuo:
“Rajska ptico! Dijete sunca! Vatra tvoga perja, stalni svjedok mijena, grije i one najbjednije što promrzlih duša već izgubili su nadu!”
Sam na obelisku slave, u miru meditacije, na svoj osobiti paunovski način proživljava porođajne muke izrastanja novog i radost oslobađanja ostarjelog božanskog perja.
“Gesta” br. 15-16 Varaždin, 1983.
