Jednostavna i pitka forma o najozbiljnijim pitanjima života u Kafe Bizar je estetski modus operandi. Robertino Bartolec, izdavač Modernist.
Mada je i prije najrecentnijeg proznog djela Kafe Bizar Predrag Daraboš opusom jedan od najplodnijih i najkvalitetnijih varaždinskih spisatelja, sugestivnost i dozrelost prizora i riječi upravo je u ovoj knjizi dosezima izravno izdignuta naspram ostale produkcije te literarne sredine, koja sramežljivo rijetko teži pisanjem inscenirati prikazivanje različitih stvarnih/suvremenih životnih situacija, pa i onih “bezizlaznih”. Dok ostali pisci, sasvim legitimno dabome, u svom rodoljubnom zanosu i rapsodiji nastoje zadovoljiti simpatičan hir oduševljenog tepanja nepogrešivosti sretno sklepane burgerske harmonije unutar dvije-tri ulice, dva-tri portala okrečena varaždinskom sentimentalnom egoističnom težnjom, Daraboš svojim gradom istražuje hrvatsku – zapravo općenito – suvremenost odalje sladunjavog poetiziranja. Dapače, na mjesto uobičajene izvještačene diskusije nadritumača peludske ljepote, postavio je jednostavan razgovor, situacije i priču konstrukcijom zasnovanom na pojedinačnim impresijama, odlomcima i njihovim mogućnostima sasvim tečnog psihologiziranja likova koji su zapravo najpogodniji temelj za manifestiranje ideje o društvu koje nestaje tamo gdje obično nestaju raskidane misli grižnje savjesti – na šanku zadimljene provincijske krčme: Kafe Bizar.
Naravno, dokazuje kurikulum prethodnih izdanja Predraga Daraboša, on je spisateljski eklektik, u njegovom uzvitlanom književnom vrtlogu tangirano je bezbroj tematskih spisateljskih strategija, gotovo uvijek estetski, misaono i duhovno zaokruženih, i taj vrsni čarobni krug vlastitog literarnog staleža – narav eksperimentirati s polaznim diskursom iz djela u djelo – prestižno je kumuliran u sustav složen od karika što se točno nastavljaju i dohvaćaju iz priče u priču, iz kadra u kadar knjige Kafe Bizar. Flash plasirana okosnica knjige ne može predočiti mnoštvo detalja s kojima je Daraboš snabdio svaju fabulu vidnog i živog ljudskog udesa, ali revelirat ćemo kako mu je definitivno pošlo za rukom proizvesti ganuće i pročišćenje kod čitatelja genreom koji je afirmativno prilagođen nivou najšire publike. Koncepciju u tri cjeline naziva Hrvatski rašomon, krivi su svi!/ Koktel Europa, dekadenca varaždinska/ Inje, priče iz hladnoga grada smisaono povezuje storija o ljudima s margine (ostanimo kod te riječi, iako ona ni iz daleka ne označuje ono sveukupno što prvom asocijacijom upućuje glede konteksta Kafe Bizar), što mi se čini posebno pozitivnim lajtmotivom jer na taj način, dinamikom “malog” off svijeta, odlično se da detektirati nakaradnost uvjetno diktirane dinamike društva all together, stoga ovaj naslov vrlo lako odlazi iz sfere uskog kruga limita varaždinske produkcije, stoji nad teorijom milieua, nad teorijom provincijske selekcije, hvatajući interesom sve one koje književnost zanima generalno – jer nije autor kriv što nam se životna konstanta svima i svuda malo-pomalo svela na svagdan marginalnog (takva sudbina taložila se kroz povijest, gomilala kao čemer, kao acid koji izjeda i prodire u svaku poru). No malo bi vajde bilo od ove proze kad bi ta brutalna iskrenost djelovala zaključnom poraznom neugodnošću, ta dijagnoza nije nipošto ni sadržaj ni krajnji efekt Kafe Bizara. Jer Predrag Daraboš je pisac i on u savršeno zgusnutom fenomenu dodira intencije i artikulacije/materijalizacije zna umjetnički demonstrirati svoj misaoni problem, umije stranicama, u obliku koji nije ni u jednoj sceni nametljiv i ne docira, omogućiti svojim tezama uvjerljivost slike. Kao erudit s pregršt knjiga iza sebe, on percipira kako u kratkim odsječcima s realnim uputama i pričama obrazlagati bitne filozofske ili egzistencijalne probleme, bez forsiranja, ispoprijeka i napreskok, šifriranih i aluzivnih iskaza, čime postaje jasno zašto je jednostavna i pitka forma o najozbiljnijim pitanjima života u Kafe Bizar estetski modus operandi.
Zbilja, vrijeme 21. stoljeća je doba kad su se mnogi kumiri fatalno srušili na zemlju, međutim Predraga Daraboša ne zadovoljava puka pučka mudračka konstatacija o cmizdravosti i pokvarenosti čovjeka bez iluzija i ideala, ili šaranje kompleksnim citatnim etičkim nazorima o kultu nesreće, mizerije, sužanjskog desperaterstva i dezerterstva; više mu je signifikantnije reflektirati svaki mig radnje prema razumnoj postavci Ako ćemo živjeti dobrim životom, moramo znati, što je činiti, a što ne. I tu je simboliku ulio u svoju priču (priče). Reprezentativno u književnost vlastite sredine inaugurirao je seizmografskom osjetljivošću i sjajnom ekonomičnom tehnikom ovostoljetni metež, razuzdani polet i ateriranje rafiniranog u bolećivo, kozmopolitsko u primitivno, kroniku i odlični prikaz semigradske klase s psihološkim portretom koji mori bijeda i spleen uz stalnu erotičku os radnje – što uvijek svaki ljudski pokušaj začini libidinoznom bizarnošću. Fascinantno je s koliko nijanse ovdje pulsira fenomen grandiozno danas prisutan u hrvatskom (globalnom!) društvu; svaka mala čar (ljubav, humanost, altruizam) ovdje je nuzgredna irelevantna grana kojom se bavi u dokolici ili pomanjkanju vremena, a šira koncepcija i podrobnije raščlanjivanje i obrađivanje ideala uvijek završava šankerskim ili pot bauljanjem – sumnjivim fermentima “razuma” i “slobode”. Paradoksalno, Darabošu je ta neizgrađenost i životna nedovršenost vlastitih likova u svakom pasažu zajamčila šarolikost i zanimljivost, elastičnost i žargonizam u pričanju, interpretiranju misli aktera koji su žamorom kavge tu zbog svojih otvorenih rana, duhovne i fizičke izvijenosti i rasklimanosti. Kakogod da ti antijunaci misle, govore, slušaju, djeluju, njihovo bilo je u bizarnom pogonu neprestanog i nepovratnog uzrujavanja i smućivanja. I premda je zanatlijski disciplinirano formiran taj neobuzdani autodestruktivni dekor, dotični defetisti opijenog podsmjeha nisu rezultat intuitivnog umjetničkog uvjerenja Predraga Daraboša, njegov credo koji se u ovoj knjizi otkriva i razvija polako i sigurno produkt je sinteze iskustva pokupljenog praktično – skeptičan i rastriježnjen od doba – već samim iskorakom na ulice i trgove Grada koji mu je suđen, kojeg trljaju žrvnji podlosti i niskih nagona. I zato čitajući ovu knjigu ne doživljavamo samo vještu estetsku parabolu o vekivečnoj horvatzkoj, nego i golemu energiju za percipiranje konsekvence opskurnizacije života – nepovratno transformiranje u apriornost niske krčmarske ili duvanske bizarnosti, vitalne samo tako da sebe učini pasivnom, da promatra događaje žmireći i da otvara oči i zube jedino onda kada se predatorski razdraži bez ikakve moralno-etičke svrhe. Nikakva rekapitulacija ne bi mogla tako plastično predočiti temperament našeg današnjeg života, naše ukupne konjukture, od naslova Kafe Bizar. Ova knjiga u smislu varaždinske književne produkcije 21. stoljeća – zaslužuje mjesto tipno.
