Čovoguzani

Iz zbirke  SATIRANJA  

Vrsta čovoguzana postupno je devoluirala; nekada su to bili normalni ljudi, mislili su glavom, osjećali srcem, djelovali  ravnomjerno svim udovima u skladu s normama ljudskog ponašanja. Srozavanje je teklo postupno i jedva primjetno, poput mutne, spore, zagađene rijeke: to guženje, šupčenje, ulizivanje i slizavanje, uvlačenje i lizanje govana  kao i druge brojne metode  samoponižavanja u svrhu pukog opstanka dovelo je do predominacije gole guzice, tjelesnog zadebljanja značajnog po tome što udomljuje anus,  najvitalniji, stoga i najvažniji organ. Neki se možda neće složiti s ovom tvrdnjom jer misle kako tijelo muškoga guzonje operira barem jednim važnijim organom u tijelu. Takve je lako razuvjeriti pjevanjem strofe čovoguzanske himne.

Pimpek je sprijeda

Dok šupak je straga

Što se ističe to se dotuče

A šupak se uzi u debeloj guzi

Dobro se snalazi u svakoj krizi

Preživjeti u svim uvjetima: kada svi dobivaju otkaze ja ostajem prilijepljen poput debele stjenice o uredski namještaj, cinkarim šefovima i uvijek sam od koristi, ako ništa onda kao otirač za cipele koje su poput opušaka zgazile tisuće i tisuće ljudskih života. I našu guzicu će šupnuti jednog dana, ali ona će tada već biti dovoljno tusta da ne osjeti udarac, a s moraliziranjem o časti i ponosu  ionako se nikada nije zamarala.

Božica guzica

Kultura guženja duboko je usađena u genetski kod čovoguzana: ne može svatko postati čovoguzan, pedigre se dobiva rasnim križanjima čankolizaca i radodajki i to kroz generacije sve dok se guzica ne ustroji kao predominantna, eminentna i samosvrhovita jedinka u korpusu koji služi samo njoj; dvori je, hrani i njeguje: rudimenti ruka, noga, glave, dok su crijeva i želudac zadržali ili ponešto povećali dimenzije zbog povećane potrebe za punjenjem i pražnjenjem debele prasice guzice. Sve što ona dotakne pretvori se u izmet iz kojeg se ništa ne može reciklirati; najuporniji su uspjeli ekstrahirati samo vrstu nervnog plina.

Strast za guženjem, nagon za održanjem, pohlepa pri gomilanju i pohota u žderanju četiri su odlike svakog autentičnog čovoguzana kojeg se vrednuje upravo po moći konzumacije, po kapacitetu unosa, punjenja, upotpunjavanja i zaokruživanja jer svaka guzica voli biti obla i voli gutati, ali najveća je ipak, pogađate, ona koja može najviše srati. Ne moram ni podsjećati  na bizarna natjecanja koja čovoguzani organiziraju u iskenjavanju kapitalaca: mjeri se masa, obujam i smrad, a gleda se i estetski dojam koji oblik izmeta ostavlja na procjenitelja. Uvjerljivi pobjednici na svim prvenstvima, čovoguzani, oformili su ligu u kojoj su se u sranju nadmetali s dobro tovljenim slonovima.

Seksualni život guzica

Svijet  je bio zgrožen potpunim rasapom svih kulturnih te mnogih civilizacijskih stečevina. Zamislite život kroz koji vas vodi stražnjica, a ne glava jer guzica misli umjesto mozga, srce je potpuno podčinjeno, raduje se svakom svježem kenjcu, svakoj isprdnutoj prostoti. Sve je usmjereno k njoj, toj veličanstvenoj bahatoj nagoj božici, goloj guzici: većina industrije usmjerena je na zadovoljenje njenih potreba: medicina, sanitet, kozmetika, konfekcija donjeg rublja, prehrambena, ah, o poljoprivredi da ne pričam, guzice vole zelje, krumpir, repu i grah, od toga se dobro sere i zdravo živi. Nastala su nova zanimanja shodnih naziva: guzomlat (nešto poput pedagoga), guzojah (političar), guzočoh (novinar), guzoljub (glumac) i tako dalje. Spolni život čovoguzanske nacije bio je isključivo analni. Opće prihvaćeno prirodno nagnuće ozakonjeno je i ustavno: brak je definiran kao zajednica dviju guzica iste čmarne orijentacije, dok genitalci ostaju prezreni i diskriminirani. Genitalni seks bio je dozvoljen jedino u svrhu prokreacije što je kasnije ukinuto kada su se visoko razvijene guzice počele kontrolirano razmnožavati partenogenezom i to uglavnom nakon višednevnih orgijanja. Niže razvijene guzice prestale su se zanimati za seks i posvetile su se raznim izopačenim tehnikama masturbacije poput trljanja golih guza u izvorima i fontanama.

Koliko god se svijet zgražao posvemašnjom degradacijom svoje vrste, pretvaranjem dostojanstvenih bića u podanička dupeta, toliko je morao biti iskren i priznati kako je ta niska degradirana kasta nedodirljivih doprinijela sveopćem boljitku kroz značajne inovacije u gastroenterologiji i analnoj kirurgiji. Najveći publicitet izazvala je pojava popularnih guzobrisala, humanoidnih robota koji su nježno otirali izmet, lagano ispirali anus, fino ga sušili, blago parfimirali, naprašili puderom a na kraju tretmana poljubili bi guzu svojim silikonskim usnama, bljak!

Omphalos

Anus centar Omphalos ponos je čovoguzana i najbolji pokazatelj njihove nadarenosti za spajanje ugode s koristi. Institut, ujedno klinički centar i higijenski resort, ugostio je mnoge bogate guzice iz cijeloga svijeta i pružio im nezaboravne doživljaje. Najbolji kirurzi obavljali su najsloženije i maksimalno učinkovite operacije nad hemoroidima, tim zadrtim neprijateljima čovoguzanske rase kojoj su prijetili epidemijskim istrebljenjem. Šulje su se uzoholile, parazitirali su na svakoj guzici, nije ih se moglo iskorijeniti, nakon svakog zahvata vraćali bi se mutirani i još otporniji. Anus centar Omphalos nudi nova rješenja za satiranje šuljeva! Ekspertni tim sastavljen od najeminentnijih doktora specijalista, predvođen  nekolicinom čovoguzanskih akademika, neprestano je osmišljavao i operacionalizirao nove metode odstranjivanja šuljeva, svaki put sve bolje i skuplje.

Neprikosnoveni intelektualni autoritet čovoguzana bio je dr. Guzomud, utemeljitelj i glavni dioničar Anus centra. U svojoj često citiranoj Deklaraciji o pravu na vrhovnost ustanovljuje šupak kao ishodište života, a ne prebivalište smrti, utemeljuje ontološki primat anusa dovodeći ga u svezu s Božjom ekskrecijom kakvom dr. Guzomud smatra cjelokupnu materijalnu kreaciju. Svatko je s Bogom povezan šupkom i stoga moliti se treba kroz njega i za njega, a i za Njega, usput, naravno.

Zanimljivo je kako je taj isti dr. Guzomud običnom svijetu dokazivao apsolutni primat šupka nad svim ostalim: -Pokušajte živjeti s neopranim gaćama sedam dana, ne perite se i zanemarite stražnjicu i čmar pa ćete osjetiti da vas ovaj potonji proklinje i mislit ćete samo na to grebanje prljavih gaća o sasušeni drek što se uslojio i usmrdio, ajme meni koje li patnje i neugodnosti. S glavom čovjek nikad nema takvih problema! Ona je periferna!

Mahatma Guzananda

Velika duša Guzananda nije imao problem s glavom jer mu je potpuno atrofirala i postupno se apsorbirala u masno salo ove velike guzice porijeklom iz najniže kaste govnara iz koje se uzdigla bljeskovitom spoznajom da je upravo ona središte svijeta, centar kreacije i izvorište obilja. Guzananda je obasipao stvorove blagoslovima da jednog dana budu kao on, najveći i jedini. Grandiozni solipsistički egocentrizam, omotan i zaobljen u ugodnu formu šarmantnog i karizmatičnoga guzonje lako je osvojio simpatije i divljenje, ne samo čovoguzana već i onih rijetkih koji to još nisu postali jer Guzanandine propovijedi bile su doista poslastica za sve, vjernike i nevjernike podjednako. Zahvaljujući dobrom marketingu i prirodnoj težnji čovoguzana da budu guženi, Guzananda je postao miljenik medija i ljubimac mase vazda gladne jeftinog sranja i pornografije. Rijeke hodočasnika slijevale su se u Prdograd donoseći svome idolu odabrane poklone: hranjive delicije, pića i  birane guzičice, cvjetove čovoguzanske vrste. Velika duša Guzananda najviše je volio kušati egzotične afrodizijake i stimulatore apetita pa su sretni donositelji ponekad bili nagrađivani izravnim božanskim prdežom ili čak uriniranjem. Potonji su dočekivani u svojim selima kao odabranici, slavili su ih kao da su olimpijski pobjednici, stjecali su pravo na doživotno uzdržavanje.

Jednoga dana

Jednoga dana, a tko zna kojeg, doći će neko čovoguzče, čedo čovoguzansko, iglom će ubosti napumpano salo mahatmino i guzica će prsnuti, provalit će govno, tekuće i gusto, šiknut će mokraća, dijete se možda neće uspjeti izvući ispod masnih naslaga proburaženih crijeva, ali žrtva neće biti uzaludna jer – car je gol! odnosno – guzica je provaljena!

Jednoga dana, ali kojeg dana? rasplinut će se iluzija da je dobro biti velika guzica. Tako kažu vjerski spisi, navještaju dijete spasitelja koje će čovoguzanima vratiti dostojanstvo i pokazati primjer hrabrosti. Ali spisi nisu uvijek vjerodostojni, proročanstva često budu lažna, dijete možda neće doći, možda oklijeva, možda ima loših iskustava iz prošlih inkarnacija.

Jednoga dana, znat ćeš kojeg, zamijetiš li da si postao guzičavi čovoguzan, to će značiti da dijete čovoguzansko još nije došlo.