Šmokljanova klizna skala

Iz zbirke u nastajanju SATIRANJA   objavljeno u zborniku varaždinskoga književnog društva 2018.

Predanik božice guzice

Luno je artističko ime svestranog  umjetnika i talentiranoga majstora samopromocije o čijem ćemo liku i djelu besjediti  u narednim redcima. Penić se zvao po ocu, a ime Tonko nadjenula mu je majka. O, malo je njih rodilo takve izvanredne sinove, takve velikane duha, tako spretne momke, mentalno okretne, prilagodljive, sebi usmjerene i probitačne u svim uvjetima, u svim sistemima jer Luno se iskazao još kao dječak u starom isluženom socijalizmu za koji je krenuo u smjelu borbu protiv zaostalosti pod  barjakom kulturne nadgradnje: bistri Luno – recitator revolucionarne poezije, posljednji pionirski nositelj štafete; kasnije, iskoristio je dokumentarne snimke za svoj poznati performans o Titu i Paveliću u kojem se nijedan od njih ne pojavljuje likom ili glasom, ali zato se obilno pojavljuje Luno, legenda avangarde, miljenik institucija, prijatelj moćnika i umjereni provokator po vlastitoj volji, samouškopljena duha, ali itekako ponosan na žrtvu koju prinosi oltaru božice guzice.

Državna štetočina

Takav nam je Luno mekušac, iako se prema nejačadi odnosio bahato i nadmoćno, ipak je on Luno, El Uno, jedan jedini, svi ostali sjene su i opsjene: mladi, nadolazeći, neafirmirani, napaljeni, nagledao se Luno takvih neutemeljenih i neizravnanih s linijom revolucije, bilo ove, bilo one, u svakoj on je bio jedan lučonoša, ali samo u svojoj mašti, u stvarnosti bio je prvoklasna štetočina, taj je isisao milijune iz državnih njedara.

Ratna legenda

U kulturu treba ulagati! U kulturu se isplati ulagati! – dva su slogana iz dva društvena  sistema koje je Luno podjednako uspješno crpio, iako, svoju gorljivost za stjecanje publiciteta, novca i privilegija uspješnije je naplaćivao novoj demokratskoj, poduzetništvu otvorenoj  državi za čiju se slobodu borio u podrumima u kojima je organizirao kabaretske predstave i varijetetske točke za časnike i ostalu gospodu. Molim, bez zavisti! Omirisao je on i barut, bio je na bojišnici s predstavom za branitelje, ali samo jednom, nisu ga više zvali. Luno je iz tog jednog  jedinog  ratnog izleta napravio materijal za pamćenje, jednu od legendi Domovinskog rata. Bio je mrak, zalutali su, auto je stao pred barikadom, četnici su ih opkolili i natjerali da izađu, htjeli su ih odmah likvidirati, no prepoznao ga je kolega s akademije i spasio ih od sigurne smrti. Luno mu je predložio da se opet nadmeću u pijančevanju, kao nekada u studentskom domu. Čede su prihvatili izazov, donijeli su šumadinku, šezdeset postotnu,  svi su se zvjerski napili, svi osim Lune koji je ostao dovoljno trijezan da pokupi kolege i odveze ih na slobodno područje. Kakvo sranje, tko bi to povjerovao? Nitko razuman, iako, priznavali su da je ovaj mogao potegnuti iz boce i da mu jedna nikad nije bila dovoljna. Junak nevelikog srca ali dubokoga grla, borac plitkog morala ali toliko bogate fantazije da je i sebe uvjerio kako je sve to bilo zbiljno pa je zbilju reciklirao u fikciju:  napisao je scenarij za kratkometražni film, uvalio ga ministarstvu i dobio lijepi predujam. Srećom, film nije nikada snimljen pa je narod bio pošteđen Lunovih preseravanja i dodatnih  nepotrebnih troškova.

Anestetičar

Lunov munjeviti uspon u kulturnom establishmentu nije objašnjiv samo posjedovanjem dobitne karakterne kombinacije – jedva dovoljne inteligencije s više nego dovoljnim guzičarenjem, dovoljno za obične političare, ali nedovoljno za  Luna  – kralja ponoći, tako se prigodno titulirao ovaj vječiti šarmer, ime je posudio od junaka popularnih detektivskih romana, maštovito, nema što! duhovito također, u društvu  je bio nenadmašni kozer i džoker, posebno razigran u blizini zgodnih žena koje je slavio kroz svoju umjetnost i ljubio svojim usnama kada ove nisu bile umočene u alkohol jer koliko je ljubio, toliko je i gubio, patio je iznutra, razdirala ga je bol zvana nesretni brak pa se anestezirao žesticama i ledenim poljupcima jeftinih kurvica do kojih je lako dolazio zahvaljujući svojoj upitnoj naočitosti i neupitnim primanjima o kojima će još biti riječi. A sada još o kurvicama i fuficama: samo poneke studentice pale su isključivo na šarm oplemenjen karizmom umjetnika i javnog djelatnika, sve ostale dobile su novac, protuuslugu ili preporuku za radno mjesto.

Eros na fontani

Spomenusmo, iza sjajne vizure koju je javnosti plasirao ovaj prosvijećeni manipulator, ispod jeftinoga glamura koji je prodavao čak i najbližima, u sjeni blistavih koncepcija koje je neprestano proizvodio a rijetko kad  provodio, u dubini svoje kukavne duše skrivao je intimnu frustraciju, doduše loše jer pročulo se da povremeno tuče ženu kao da je ona kriva što se on kurva i opija i što je sve rjeđe inspiriran za značajna ostvarenja. Jadnica, umislila si je da će biti doživotna muževljeva muza, a bila je to samo za medena mjeseca plus još nekoliko manje medenih mjeseci, sve dok se nije ukazala beba. Tada je Luno shvatio da brak nosi sa sobom dužnosti i obveze koje mu sputavaju kreativnost, umjetničku, još više seksualnu. Freudovci bi rekli da je umjetnost sublimacija potisnute erotske žudnje: jedan  od najslavnijih performansa u povijesti  Lunovoga rodnog trgovišta bila je samoinstalacija na fontani: zataknuo je šmrk u međunožje i pustio mlaz po bazenu, ali i po uzvanicima, ha-ha, to je bila interakcija kakvoj se nada svaki istinski provokator: ženske su vriskale, dečki su psovali, neki su se čak zapjenili dok se je ostatak opreznijih uzvanika s pristojne udaljenosti divio gledajući kako maestrov dimenzionirani stilizirani nadomjestak penisa veselo štrca  posvećenu vodicu koja pere dušu od nečiste savjesti.

Majstor prošnje

Naš narod ima uzrečicu: Tko nema sreće u ljubavi, ima je s novcem. Eh, da je barem tako i za ostale, a ne samo za Lunu koji je bio sretnik, njemu je novac uvijek rado dolazio, kako za osobne tako i za društvene potrebe, za projekte, značajne i istaknute za jednu takvu učmalu, močvarnu, provincijsku sredinu koja guta najbolje što ima u svoje glibove ignorancije i hipokrizije. Luno se nije, poput ostalih političara, dao povući u mutne vode korupcije: o njima su govorili da su obične prodane duše dok su za njega tvrdili da je obični šmokljan. Ali on ih je sve zajebao, pravio se gluplji nego što doista jest jer i on je mažnjavao i zlorabio, ali na fini i kulturni način, ne kao one seljačine koji su ostavljali svoje potpise na čudnim ugovorima, pravi amateri, ne, on je profesionalac, njegovo geslo je – Otuđi malo, otuđi dobro! – više hedonizma, manje pragmatizma, više putovanja, seminara i kongresa, manje daveža s dionicama, postocima i investicijama; jedino što ga je zanimalo bile su subvencije, donacije i sponzorstva, za to se izobrazio i ponekad izbezobrazio, doista, četiri dana ludovanja u Kopenhagenu s ljubavnicom povodom službenog sastanka s nekim redateljem koji će njegovom, Lunovom, odnosno, našem projektu dati europsku dimenziju. Tipa nije našao, odjezdio je na blagdanski retreat pa neobeshrabrenom Lunu nije preostalo ništa drugo do li dane provoditi obilazeći lokale i porno – dućane, a noći opijajući se s curom u krevetu.

Karijerna skala

U čemu je tajna? Kako je takav šmokljan mogao prosperirati? U koruptivnoj, močvarnoj, učmaloj i bezvoljnoj sredini itekako je mogao; novinski naslovi rado bi vrištali o nenamjenskoj potrošnji i smicalicama sa zakonskim ovlaštenjima, upetljao se Luno, srce mu nije dalo mira, nukalo ga je da se iznova bori za narod: aktivno se uključio u politiku, uvalio se u stabilnu stranku, postao je pročelnik za kulturu, lokalni moćnik, blizak gradonačelnici, imao je sreću – opet žena u L. karijernoj skali: tajnica – pročelnica – gradonačelnica – ministrica! Svugdje su one na putu, ne nužno i prepreke, znao je on s njima, dobivao ih je na svoje već poznate adute, nanizao ih je u obradi za dnevnice, putne troškove i honorare, za potpore, preporuke i nagovore, a kada bi šarm bio nedostatan, dosađivao bi do besvijesti, bio je neumoljivi prosac, mutna voda glođe stijenu, izmoljeno – dobiveno, sve je lako kada znaš što želiš i koliko toga možeš dobiti, samo treba biti uporan i inzistirati na pravoj ideji. Za jednu takvu genijalnu pridobio je i ministricu, pravu državnu, najvišu na L. karijernoj skali.

Kruna karijere

Mauzolej hrvatskih velikana koji je trebao biti kruna blistave Lunove karijere lako je mogao biti nazvan i Antimauzolej sudeći po kontroverznim komentarima koje je izazvao u dijelu kulturne javnosti. Polazna namjera ovog multimedijalnog spektakla bila je postići kritičko preispitivanje osobnog odnosa prema nacionalnim veličinama i introspektivni uvid u vlastite povijesne traume, međutim ono što se zbivalo u zbunjenim umovima premijernih uzvanika variralo je na najširoj skali estetskih nagnuća: od neizmjerno dubokog gađenja, preko prezrive ravnodušnosti do oduševljenja nekolicine pripitih prijatelja.

Gospođa od stila

Ukusi su ionako nevažni, njih formira lažno oko kamere, malo šminke i – ministrica. Trebalo je dočepati je se, njena prisutnost autentizira povijesnost trenutka, ona sama postala bi dio izvedbe, možda bi doživjela i osobnu katarzu, a znajte da i jest! Luno je krenuo u lov na zvjerku dobro pripremljen i vrhunski organiziran. Nategnuo je svoju rastezljivu paučinastu sferu utjecaja do puknuća: neke veze usijale su se, neke spone napregnule, ali Luno nije posustajao sve dok nije došao do prave informacije, do pravoga broja, do točne adrese i još bezbroj važnih i nevažnih detalja od kojih će majstorski isplesti ljepljivu zamku za svoj slasni plijen. Ministrica doista plijeni svojim izgledom i nastupom, uživa u prezentacijama projekata jednako kao i u promocijama modnih linija koje nosi neopterećena malograđanskim predrasudama, dakle, voli se pokazati, ali ne bilo gdje, a za Penića je bila čula i htjela ga je izbjeći po svaku cijenu.

 

Turistička kulturna apstrakcija

Cijena koju je Luno bio spreman platiti za instaliranje ministrice u svoj performans bila je veća od one koju je dotična kanila platiti za svoj takozvani slobodni izbor. Jadnica ga jednostavno nije ni imala jer Luno je predvidio i preduhitrio svaki njen manevar. Tajnica se prvo ispričavala zbog njene zauzetosti, no Luno ju je uvjeravao kako se ministričin posjet susjednom gradu, gdje će svečano prerezati vrpcu, idealno uklapa u njegov plan da prva dama kulture još jednom potvrdi svoj neupitni ukus za avangardu time što će u povratku svratiti na večernju premijeru. Poslao joj je i spisak uzvanika: gradonačelnica, hrpa uglednih kulturnjaka pa još gospoda iz stranke u kojoj je i on sam naposljetku, popis koji ne valja ignorirati, a još manje medije, ne samo lokalne već i državne, doći će zbog nje ali i zbog same teme od nacionalne važnosti, što je istaknuto samim naslovom projekta koji bi se, uz malo razumijevanja i financijske potpore, mogao prometnuti u turističku kulturnu atrakciju. Ministričina koža naježila bi se od hladnog šoka kad god bi netko spomenuo turističku kulturnu atrakciju. Valjalo bi razumjeti je i biti suosjećajan: tako nešto jedva da je i postojalo u ovoj otromboljenoj državi, a Penić je posljednji od kojeg bi čovjek mogao očekivati nešto atraktivno i profitabilno. Krunski dokaz tome je i propali projekt obnove sinagoge u čijem se prostoru performans trebao odigrati – pa tko ne bi uspio iskamčiti lovu iz međunarodnih fondova, brojnih zaklada ili korporacija koje podupiru očuvanje židovske kulturne baštine, tko osim najobičnijeg nesposobnjakovića Lune?

Gola sinagoga

Pompozno otvorenje radova na obnovi, praćeno mnoštvom medija i velikih obećanja nagovještavalo je žalosnu sudbinu projekta: gole fasade i ogoljeni interijer iz prve faze obnove sada su bile samo sumorne kulise za neke od antologijskih Lunovih izvedbi poput onoga sa skidanjem glavica zelja s previsokih stolova. Projekt obnove je propao jer netko je bio preglup pokupiti novac koji se nudio i koji je otišao negdje drugdje. Zlobnici i zavidnici pustili su priču kako je Luno namjerno sve zabrljao samo da zadrži ruševnu sinagogu za svoj eksperimentalni poligon, svojevrsni art oltar, mjesto iživljavanja dubokih nagona i ustreptalih nagnuća. Razlog više u prilog ministričinoj skepsi: bojala se da joj malter ne zagadi toaletu ili, ne daj bože, ošteti frizuru. Luno je aktivirao tešku artiljeriju: mnoštvo pisama, faksova i poruka stuštilo sa na ministarstvo, pozivi sa svih strana i s raznih brojeva, svi pitaju hoće li doći na Penićev performans. Žena je zamalo poludjela, ali odlučno je prkosila svim iskušenjima sve dok jedan poziv nije slomio njen posljednji otpor: dečko ministričine kćeri, i sam umjetnik po vokaciji, dobio je ulogu, Luno ga je namamio, cura je htjela doći vidjeti dragoga, što će jadna majka, kćer ju je molila, svi su je nagovarali, morala je popustiti. Luno, taj genij sitnih intriga i prozirnih smicalica, opet je predriblao tromu i oholu birokraciju. 

Pomor i delirij

Luno šou započeo je spektakularnom tehnološkom inovacijom: uz zvukove prve nacionalne opere trojica performera napuhavaše mjehove iz kojih polijetahu helijem ispunjeni odjeveni baloni koji su frapantno podsjećali na hrvatske velikane. Prvo je izjahao Jelačić s isukanom sabljom u ritmu čardaša, Luno ga je dočekao na galeriji i počastio mađarskim gulašom, sam ga je svježe skuhao, potom je izletio Radić, Luno ga je upucao zračnim pištoljem pa se ovaj rasprsnuo, sve uz zvukove Žikina kola, potom je uskrsnuo Tito uz Hej Slaveni, Luno je pozirao u stavu mirno a kad je himna odsvirala popišao se na njega i gurnuo ga sa scene. Ni Gaj nije prošao bolje: nježna kajkavska popevka pratila je ritualno spaljivanje njegova lika. Luno je tonuo u delirij. S namjerom izbjegavanja daljnjeg sablažnjavanja čitateljstva, izostavit ću nabrajanje još desetak napuhanih hrvatskih velikana koji su, naoko dostojanstveno, ali promišljeno nakaradno dokončavali svoje inscenirane egzistencije. Spomenut ću ipak, to jest, dakako, da je posljednji iz mijeha ispaljen aktualni premijer: njegov prejako napuhani balon naglo je sunuo uvis i zabio se u žbice na stropu. Doista provokativno, intrigantno, doista nagoni na  kritičko preispitivanje osobnog odnosa ali ne prema nacionalnim veličinama već prema državi koja takve sabotere uzgaja na svojim jaslama, na trošak i uz zgražanje poreskih obveznika.

Samo prijatelji ostaju (uz trpezu)

Performativni happening  Antimauzolej doživio je pravi fijasko: ministrica je izjurila odmah po završetku, kamere se ionako nisu pojavile, a uz to ostvarile su se njene zle slutnje glede frizure i kozmetike – čađa krpene gareži osula joj se po kosi, dok joj je uz stopalo tinjao nagorjeli Tuđmanov nos. Koji horor! Umalo je pala u nesvijest kada je ugledala dečka svoje kćeri kako gol, oslikan crveno – bijelom šahovnicom, trči scenom i sakuplja otpatke. Gradonačelnica je bila zbunjena, ništa joj nije bilo jasno, vidjela je da je ministrica demonstrativno napustila grad, bez pozdrava i bez obećanja pa je izašla za njom, čvrsto odlučna prodati Penićevo radno mjesto nekom od koalicijskih partnera. Bilo je tu i onih koji su manje poštovali diplomatske metode iskazivanja nezadovoljstva, neki grubijani koji su glasno prijetili Peniću, obećavali su mu da se neće dobro provesti kada ga sretnu na ulici. Srećom pa njihove prijetnje nisu bile  odmah ostvarene, bila je prevelika gužva, zbrka posvemašnja, na zakuski su na kraju ostali samo najodaniji sljedbenici koji su pojeli sve nareske, poslagane po regijama i dekorirane zelenilom i maslinama: bilo je tu slavonskih kulena, dalmatinskih i istarskih delicija i jednako dobrih pića, popili su to prijatelji, ponapijali se, nazdravljali su svom Lunu i uvjeravali ga da je genij.

Zamalo besmrtan

Lokalni mediji napuhali su priču o skandaloznom poigravanju s nacionalnim osjećajima, o šoku koji je ministrica doživjela zbog straha da joj se ne zapali kosa, a podosta je pozornosti privukao goli ljubavnik njene kćeri. Osim desnih i nacionalističkih krugova, Lunov  projekt nije poštedjela ni malobrojna kritika; središnji mediji ignorirali su slučaj, ministrica je zatvorila protok kroz bitne kanale i posvetila se problematičnoj kćerki. Ljevičari se nisu oglasili, izdali su ga, po običaju, pizde! Pomislio je kako je šteta što se nije sâm žrtvovao, dolje na oltaru domovine, bio bi to vrhunski performans, postao bi besmrtan, ali nije imao hrabrosti, a sada kada je pomalo očajan, sada je pomalo i ima, ali kasno je, svjetla su se ugasila, vrijeme je za život u sjeni. Moguće je da je malčice pretjerao s provokacijom, zapravo, bila je predobra. Antimauzolej – definitivno najbolje što je do sada uradio, nadmašio je svoje a i lokalne mogućnosti, dosegao je zenit slave i stoga je silazna putanja neminovna, treba se pripremati za prizemljenje, mandat ionako istječe jer stranka prelazi u oporbu, u razdoblje kada se sudbinski konci vuku iz drugog plana, vrijeme pletenja mreža i debljanja guzica. A Luno je svoju već udobno prizemljio u rukovoditeljskoj fotelji, ne brinite, dovoljno je meka i stabilna i za srednjoročno razdoblje: prihodi stalni, državno jaslo, nema tog očaja koji traje dulje od tri minute, Luno je uvijek pravi, uvijek spreman na sve četiri doskočiti i to je ono što on zna, a vi ne znate, i zato je on gore, visoko na karijernoj skali, dok mi dolje i dalje se snebivamo.