Hrvatskom haraju vampiri tranzicije
Književnik Boris Perić govori o vampirizmu kao o političkom i ekonomskom fenomenu
BORIS PERIĆ autor kultnog romana «Vampir», rođeni je Varaždinac, diplomirani germanist i filozof. S majkom se preselio u Zagreb i tamo živi od svog pisanja. Dugo je radio kao novinar, a sada je zaposlen kao savjetnik za medije u Kontaktnom uredu grada Beča u Zagrebu. Bavi se i prevođenjem s njemačkog, a javnosti je najpoznatiji kao autor zbirki pripovjedaka, romana pa čak i kuharica. Ovih dana ga očekujemo u Varaždinu gdje bi trebao održati promociju svog novog romana «D’ Annunziev kod».
Iako si napisao nekoliko rado čitanih zbirki pripovjedaka širu si pozornost privukao svojim prvim romanom «Vampir». Kako si uopće ušao u tako delikatnu tematiku vampirizma?
1999. u nakladi varaždinskog izdavača Stanek izašao je prijevod Stokerovog «Drakule». Zamoljen sam napisati pogovor izdanju pa sam prionuo istraživanju tematike. Preko «Vještica i sablasti iz Rajnskog Antiquariusa”, zbornika što ga je bio uredio Herman Hesse, ušao sam u trag Istrijanu Juri Grandu i prvom dokumentiranom slučaju vampirizma na tlu Europe. Hesse je na temelju zapisa slovenskog povjesničara Valvazora pod drugim imenima zapravo opisao taj slučaj. Kasnije sam taj lik iskoristio u svom romanu premda se Jure Grando u njemu pojavljuje tek posredno.
Radnju «Vampira» smjestio si u današnji Zagreb i Istru. Koliko je fenomen vampirizma danas aktualan?
Svako doba ima svoje aktualizirane strahove koji katkada prerastaju u paranoje. Vampiri nisu stvarni kao što to nisu ni vještice ni vukodlaci. Svejedno su paranoidne opsesije o njima sukreirale duh prošlih stoljeća. Danas se vampirizam može sagledati u kontekstu modernih tranzicijskih društava kroz eksploataciju i neugasivu žeđ za profitom.
Onako kako je Marx usporedio kapitaliste s krvožednim vampirima?
Upravo tako iako je u našem prijevodu «Kapitala» termin vampir izostavljen iz meni nepoznatog razloga. Vjerojatno ga je konzorcij u Lepoglavi (na čelu s Moše Pijadom) smatrao neprikladnim za radničku klasu (smijeh). Bogohulni Voltaire vampire je vidio u poreznicima, brokerima i, naravno, crkvenjacima svih vjeroispovijesti.
Zanimljiva je tvrdnja koju si iznio u «Vampiru» da se takav roman ne može napisati ukoliko se dijelom ne temelji na osobnom iskustvu. Što si time mislio reći?
-Sigurno ne to da me je u nekom mraku zaskočio vampir! (smijeh). Riječ je o mojem osobnom iskustvu života u Hrvatskoj posljednjih 17 godina, o vampirizmu tranzicije, odnosno o zlosretnoj političkoj metaforici isisavanja vitalnih resursa nacije.
Jesu li nesretna ratna razdoblja hrvatke povijesti pogodovala razvoju takve vampirološke metaforike?
-Svaki totalitarizam nužno uz sebe veže konotaciju vampirizma. Postoje brojne priče o krvolocima od kojih je možda najstrašnija ona o jasenovačkom, bivšem franjevcu, samozvanom fra Sotoni, ustaškom nadgledniku koji je nakon klanja kroz cjevčicu pio krv žrtava.
Ne bi li se taj slučaj vampirizma mogao podvesti pod još jednu perverznu parodiju kršćanstva kojoj osnovu predstavlja Kristova poveznica između pijenja njegove krvi i vječnog života?
-Da, osim klasične fiksacije na krv tu su prisutni i drugi simboli poput žrtve i križa koji se kao antivampirska amajlija pojavljuje tek u kasnijim literarnim predlošcima. U Srednjem vijeku kult vampira nastaje kao potreba objašnjenja općih pošasti poput kuge koja je tada harala Europom, a danas ga je moguće rabiti kao sublimirani simbol za sidu, onako kako je to učinio Francis Copolla u svom filmu «Bram Stokerov Drakula».
U tom i drugim filmovima Drakula je uvijek svoje očnjake zarivao u vratove ljepotica. U kojoj je mjeri ovdje značajna seksualna simbolika?
U viktorijansko doba kada je ovaj slavni literarni prototip nastao, Stokerov Drakula bio je zahvalan predložak za očitovanje nesputanije seksualnosti iako se njegovo značenje može tumačiti i u mnogo širem aspektu. Ne treba zaboraviti da je transilvanijski vampir arhetip zla koje snalazi ocvali britanski imperij u doba njegova sužavanja i sve veće koncentracije žitelja kolonija na matičnom tlu što nužno rađa ksenofobične reakcije. Sličan je fenomen prisutan i u «Gospodaru prstena», djelu koje nastaje u istim okolnostima.
Prema nekim teorijama zavjere, vampiri nisu legendarna već stvarna bića izvanzemaljskog porijekla koji nas kontroliraju, a krv piju da održe svoje humanoidne oblike. Koliko si sklon takvim tumačenjima?
Nisam pobornik teorija zavjera. Smatram da se one plasiraju od onih koji profitiraju na nečijem strahu. Vjerujem u tezu Hannah Arendt o banalnosti zla. Stvari su posloženije mnogo jednostavnije no što se ponekad čini. Fenomen vampira je produkt realnih i često banalnih međuljudskih odnosa.
U svom posljednjem romanu «D‘Annunziev kod” fenomen vampirizma proširuješ na psihički i politički aspekt.
D’Annunziev kod je svojevrsni nastavak «Vampira”, zapravo drugi nastavak moje krvave trilogije. Radnja romana događa se, između ostalog, u Rijeci, tako da se na vremenskom planu isprepleću sadašnjost i prve godine nakon Prvoga svjetskog rata, u vrijeme D’Annunzieve okupacije Rijeke i drugih dijelova Kvarnera. U romanu, kultna odredišta Rijeke poput trsatske gradine, gospine crkve pa čak i karnevala postaju stožerni katalizatori u pokretanju unutarnje drame glavnoga lika koji sve dublje tone u šizofreniju.
Nije li možda tvoje tumačenje fašizma kao oblika vampirizma doprinijelo određenim kritikama za pristranost i nepricipijelnost, kritike koje si otrpio od strane nekih desnih političkih snaga?
Ne vjerujem da su spomenute kritike došle zbog mog književnog rada iako ne krijem činjenicu da su moje političke orijentacije lijeve. Ne smatram te napade relevantnima jer dolaze od minornih stuktura i iskazivane su rječnikom mržnje, a ne argumentacijom.
Kao dugogodišnji novinar kako percipiraš današnju tretman kulture u medijima?
Posljednjih petnaestak godina ulog kvalitetne prezentacije kulture u medijima je značajno opao. Nije to samo slučaj u Hrvatskoj već i u većini tranzicijskih zemalja. Jeftino žutilo prevladava i tek rijetki izuzeci još čuvaju kakav-takav prijašnji renome.
Kneginečka vampirica
U svojoj knjizi spominješ zanimljiv slučaj pojave vampirizma u okolici Varaždina, točnije u Knegincu. O čemu se tu radi?
Riječ je o izvještaju koji je sastavio jedan engleski član Teozofskog društva koji je bio putovo kroz Hrvatsku 1938. godine. Navodno da je dvije godine ranije kraj bio pogođen serijom misterioznih smrti. Sve žrtve su na svojim vratovima imale jednu ili dvije plavkaste markacije nalik ugrizu vampira. Prije misteriozne smrti, žrtve su patile od učestalih noćnih mora. Stariji svjedoci tvrdili su da su se takve pojave zbivale i u prošlosti, doduše kroz duže vremenske periode, otprilike svakih 40 ili 50 godina. Narod je zagonetnu epidemiju pripisivao vampirici Barbari Celjskoj, tzv. crnoj kraljici sahranjenoj u varaždinskom dvorcu još u 15. stoljeću. Čini se da je to ipak još jedna pučka legenda jer dobro je poznato da je Barbara Celjska sahranjena u Pragu. I za života je bila omrznuta: imala je težak karakter tako da je njezin muž Žigmund nije trpio, a bila je poznata i kao lihvarica. Mnogi su plemići ostali bez svoje zemlje zahvaljujući visokim kamatama na dugove koje joj nisu mogli isplatiti. Njezinoj negativnoj reputaciji pridonijela je i činjenica da je preživjela kugu što je u to doba bila iznimna rijetkost. Jedno od mogućih tumačenja kneginečkog fenomena jest taj da je posrijedi bila epidemija tuberkuloze.
Varaždin – zatvoreni grad
Za svoja dva romana izabrao si lokalitete Istre i Kvarnera. Hoće li možda u završnoj knjizi tvoje trilogije biti prostora i za rodni Varaždin?
Neće sigurno jer je logično da trilogiju dovršim na terenu na kojem sam je i započeo. Varaždin je svoj trag ostavio u nekim od mojih ranijih pripovijedaka. Gradivo za svoje romane uglavnom crpim iz arhivske i povijesne građe, a tu su Rijeka i Istra mnogo zanimljiviji od kontinenta. U tom pogledu Varaždin je pomalo zatvoren grad. Ne znam bih li trebao nedostatak zanimljivog materijala za teme koje su od mog interesa tumačiti manjkom arhivskog materijala nastalom njegovim uništenjem u poznatom požaru 1776. godine. Kad god sam htio započeti neku temu, ustanovio bih da mi nedostaje stvarnih historiografskih činjenica. Nije to samo slučaj s Varaždinom. I sa Zagrebom imam sličan problem. Zagreb je kao grad u pravom smislu nastao tek 1850. godine spajanjem tadašnjih triju općina tako da ni on ne nudi neko preobilje meni zanimljive historiografske građe. Iz tog razloga ne mogu aktualizirati određene književne zamisli pa se zato prirodno okrećem onim sredinama gdje to mogu.
Renfieldov sindrom
U romanu opisuješ psihičkog bolesnika u Vrapču koji se doista ponaša kao pravi vampir. Jesu li takvi slučajevi realno mogući?
-Medicina, odnosno psihijatrija, poznaje takve slučajeve koji su, doduše, jako rijetki. Klinički vampirizam kao psihička bolest poznat je u znanosti više od stotinu godina, a od 1990. navodi se u literaturi kao »Renfieldov sindrom«, nazvan po jednom od intrigantnijih likova Stokerova romana. Mnogo je češći kod muškraca nego kod žena i na različite se načine manifestira kroz tri životna razdoblja. U najranijem dobu dijete si voli raditi male ranice i lizati vlastitu krv. U adolescenciji krv ga privlači na seksualnoj razini, a moguća su i samoranjavanja. Ukoliko se ne otkrije poremećaj se razvija u zrelom životnom dobu kao nezaustavljivi nagon za krvlju, isprva životinjskom a potom i ljudskom. U toj fazi sindrom može prerasti u opsesivnu fiksaciju krvlju koja može rezultirati i kanibalizmom.
BROJKE
1672.g. je u svom grobu obezglavljen Jure Grando, (prvi dokumentirani slučaj vampira u Europi)
1936.g. vampirska pošast je poharala Kneginec
15 mjeseci je trajala vladavina D’Annunzia u Rijeci (jedna od tri anarhističke države u povijesti)
