Sjedili Zagor i Čiko na klupi kod Staroga grada i čavrljali o novonastaloj situaciji u tzv. gradu slučaju. Čiko se zafrkavao na račun policije koja među rijetkima u ovoj državi bilježi porast zaposlenosti. Ohrabren njihovom prezauzetošću, Čiko smota malo meksičkog duhana bez straha da će iz žbuna izroniti žbir i privesti ga. Nakon drugog dima učini mu se da halucinira: s bedema se do njih strmoglavo sjuri unezvjereni biciklist. Onako čupav i raskuštran osvrtao se sav u strahu za mogućom potjerom.
-Dečki, bok! Učinili ste mi se poznatim pa sam malo svratio predahnuti. Danas mi je težak dan – ganja me država kojoj sam tako vjerno služio – kukao je čupavi.
-Možda bi ti bolje bilo da si služio svoje građane, a ne državu – odbrusi mu Zagor kojemu je bilo već dosta patetičnih izljeva domoljublja.
-Pa jesam i to, pa pogledajte što sam sve učinio za ovaj grad, pa ja sam legenda …..- gotovo u zanosu je hripao još zadihani biciklist. Potom se ipak malo pribere i važno izjavi:
-Ako sam zbog svojih odgovornosti prvi među jednakim građanima, onda valjda imam pravo i prvi uživati u raspodjeli stečenih dobara.
-Ta «raspodjela stečenih dobara» u tvom se slučaju naziva krađa. Kako se to slaže s tvojim visokim etičkim načelima o kojima podučavaš mlade generacije? – opet ga skreše Zagor.
-Možda se ne slaže s etičkim načelima, ali se podudara s liberalnim – slavodobitno će mudrijaš. –Shvatite to mažnjavanje kao oblik slobodnoga poduzetništva.
Čiko se zamalo raspuknuo od smijeha, dok se Zagor još jače mrštio.
-Sve mi se čini da si ti za ovih desetak godina malo puknuo. Baš šteta! Ovako zarastao i vižljast izgledao si kao jedan od naših iz darkwoodske džungle – keheljio se Čiko i onda još onako bratski pružio pajdašu onaj dimni smotak.
-Ma daj čovječe, pa nismo u Amsterdamu! Za ovo bih mogao dobiti više zatvora, nego za onih 29 milijuna – paničario je Che.
Zagor se jedva suzdžravao da mu ne opali koksaru po glavi, dok je Čiko bio sve veseliji.
-Slušaj, gazda! Ljudi koji žive blizu groblja nikad ti ne budu oprostili onaj sramotni tržni centar, pa Akvasiti, pa aerodrom, pa … Zar nakon svih skandala nemaš grižnju savjesti?
-Normalno da imam. Zato nisam išao na audijenciju kod pape – gotovo skrušeno će taj rashodovani liberal.
-A to je šteta jer ja sam iznad svega obiteljski čovjek: prvo ja i moja familija, pa kumovi, pa rodbina i prijatelji, a iznad svega koalicija za koju sam bio spreman dati sav svoj teško stečeni ugled.
Tako je glasno razmišljao proganjani desperado. I tko zna koliko bi još mudrovao da ga ne prekine zvuk policijske sirene. Ustane i u panici uzjaše svoga dvokotačnog prijatelja.
-Moram sada doma po pidžamu i četkicu za zube. Žilet mi, srećom, ne treba. Sve što vam imam reći je da sam nevin i da ću se vratiti u velikom stilu i vladati gradom sve do umirovljenja. Hehehe! Naći ćemo već neku rupu u zakonu.
Ne vjerujući svojim ušima Zagor i Čiko su zbunjeno pogledavali, prvo biciklista a potom i policijsku ophodnju koja je prvo prošla kraj njih da bi se potom vratila. Prvi policajac mrko promotri Čika i zatraži njegove isprave, a drugi zapita Zagora je li vidio
kakvog jurećeg biciklista koji je opljačkao pola grada.
-Neka institucije rade svoj posao, a mi ćemo svoj – hrabro mu odgovori Zagor. Razmišljao je kakav bi učinak na javnost i lokalnu elitu mogla imati objava kandidature Čika za novoga gradonačelnika.
