Varaždin – mjera i obrazac
Na putovanjima koja su me često odvodila daleko od grada, Varaždin je bio moje mentalno sidrište: ne samo mjesto povratka već i sjena nad svime što gledam. Uvijek i svugdje padale su usporedbe u kojima je Varaždin bio uzor primjerenog obitavališta. A Stančiću – mjera i obrazac svega što promatra. Istina je da su umjetničke duše sklonije idealiziranju, posebno kad ih muči nostalgija. Varaždinski gospon Viki Plavec veli da je puno proputovao, ali kada je riječ o Hrvatskoj, u Varaždinu je još uvijek najbolje. Neki se možda neće složiti, ali i će vjerojatno priznati kako naš grad ima poseban šarm i da sve te silne nagrade za najpoželjnije mjesto za život i za uređenost nisu tek tako požnjevene.
Paralelni grad
Postoji jedan paralelni Varaždin, eteričan i rijedak, grad koji posjećuju samo njegovi zaljubljenici, oni čiji pogled seže duboko u taj mistični krajolik izgubljenih duša kako ga definira njegov počasni građanin Miljenko Stančić. U kamenu kule, u zaglavlju portala, po uresima fasada, na popločenim trgovima refelektiraju se duhovni obrisi. Prstecu to su anđeli, a Klemmu slikovita značenja. Nedavno preminuli profesor Šicel smatrao je privilegijom slušati zgusnute odjeke zvona varaždinskih tornjeva, dok Joža Skok još uvijek neumorno hodočasti u vrtove varaždinskih muza. Samo ljubav otvara pristup skrivenom srcu grada. To znamo mi, Varaždinci. Srce mi se prostrlo u široko polje ovoga grada čiji sam postao udivljeni obožavatelj, predani ljubavnik i sluga do konca vremena.
Božićni Varaždin
Ovisno o vremenu, u tih nekoliko dana, od Badnjaka do Nove godine, Varaždin živi svoju ne tako davnu prošlost kada je život bujao na ulicama prepunim trgovina za svakodnevne potrebe, kada su se ljudi susretali i nekoliko puta na dan i kada bi se redovito viđali nedjeljom u crkvi. Bilo je tada vremena za čašu toplog vina i zadirkivanja i dangubljenja s kočijašima. Ljudi su bili prisniji i, ako nije bilo rata, životno vedriji, s više elan vitala i vjere u svrhu života. Današnje blagovanje Božića postalo bi posve isprazno kada ne bi bilo tih vedrih susreta na polnoćki, obiteljskih ručkova, šetnja uz Dravu ili obilazak kleti. I kavica sa starim prijateljima. Predah u životu koji ne stignemo živjeti.
Urbs Dei
Prošlo je točno deset godina otkako sam objavio svoj multimedijalni album Urbs Dei – čudesni prospekt grada. To je moja posveta voljenom gradu kroz tekst, zvuk i sliku u čijoj izradi su mi pomogli prijatelji poput Željka Prsteca. Najviše mi je pomogao Antonio Vivaldi. Jedne davne večeri, negdje početkom osamdesetih dok sam sjedio na jednom od izloga na Korzu i čekao početak koncerta u sklopu Baroknih večeri, iz velikih zvučnika kraj vijećnice zaorio se Vivaldijev oratorij Glorija. Veličanstvena misa pobudila mi je duhovni zanos i viziju Varaždina kao maloga božjeg grada. Barem u tim trenucima, preplavljen silnim zvukom i svjetlom reflektora, grad se doimao nadnaravno, a samo Korzo sa svojim tada brojnim šetačima kao svojevrsni kozmodrom s kojeg duše iz nesvjesnih tijela uzlijeću put nebesa. Smatrao sam svojom izuzetnom srećom što sam u svome gradu mogao doživjeti tako snažno duhovno iskustvo. Zahvalan, napisao sam ovu neobičnu božićnu monografiju na poklon gradu i građanima koji žive u intimi zidina, u skrovitoj duši grada, gdje slatka milovanja vjekova dišu nježnim šaptom stvoritelja.
Osim teksta album sadrži CD s glazbom oratorija Glorija i autorovim recitalom te umetnutu jedinstvenu božićnu razglednicu.
Vidi i čuj https://pikok.org/?page_id=358
