Štrajk tekstilnih radnika Tivara u Varaždinu započet je u travnju 1936. godine kao izraz revolta protiv bijednih plaća i teških radnih uvjeta. Međutim, tijekom četrdeset dana koliko je trajao, štrajk je prerastao u otvoreni klasni sukob radnika organiziranih kroz URSSJ i KPJ protiv vlasnika koje je bezrezervno podržavao represivni sustav države. Zahvaljujući ustrajnosti i odličnoj organiziranosti, štrajkači su uspjeli ostvariti većinu svojih zahtjeva i time značajno uzdrmati do tada stamenu utvrdu sazdanu u sprezi države i krupnog kapitala.
Neposredan povod izbijanju velikog štrajka bila je odluka poslovođe Ugrenovića da premjesti jednu radnicu na upražnjeno mjesto pri čemu bi ona trebala zadržati svoju staru, nižu plaću od one koju je dobivao radnik koji je tu radio. Izbio je sukob u konfekciji, radnici su obustavili rad i tražili smjenu Ugrenovića, poznatog po učestalom šikaniranju radnika. Iz solidarnosti ali i zbog bojazni da bi se ova tendencija snižavanja nadnica mogla, shodno najavljenoj politici uprave, nastaviti, radnici su zauzeli oštar stav pa je uprava pozvala policiju te je čak i jedan od sindikalista bio uhapšen. Pregovori između sindikalnih predstavnika i poslodavca počeli su 24.4. 1936. i bili su najava štrajka koji je četrdeset i dva dana potresao ne samo grad Varaždin i tekstilnu industriju, već i najširu javnost i političke strukture tadašnje države.
Ekipiranje najboljih kadrova
Uspješan štrajk i njegov snažan odjek rezultat su dugogodišnje mukotrpne i često opasne borbe za radnička prava koja su u Varaždinu formalno zbivao kroz djelovanje URSSJ (Ujedinjeni radnički sindikalni savez Jugoslavije) koji od 1929.g. ima svoju podružnicu u Varaždinu. Komunisti se okupljaju u NRPJ (Nezavisna radnička partija Jugoslavije) i to još od 1924. Djelovali su u ilegalnim uvjetima, a pokušaj podnošenja lista za parlamentarne izbore 1928.g. rezultirao je hapšenjem kandidata, nakon čega su uslijedili masovni progoni i sprovođenja „boljševičkih elemenata“ u zloglasni varaždinski zatvor Glavnjaču. Nakon uvođenja diktature, proglašene od kralja a lobirane od krupnog kapitala, sindikalni i radnički pokret nastavlja djelovati i jača u toj mjeri da se 1934. Osniva Radnička komora a poslije i Radničko vijeće. Upravo te godine Tivar zbog slabe potražnje otpušta preko 300 konfekcionara i tada je već svima bilo jasno da se radnik tretira kao roba. Izbija veliko nezadovoljstvo pa na skupštinu u radničkom domu dolazi 400 radnika, gdje se raspravlja o nagomilanim problemima u tekstilnom sektoru. Po direktivi partije, komunisti ulaze u URSSJ pa u Tivaru od 1935. djeluju Vid Novak i Florijan Bobić, a nešto kasnije iz Čakovca je došla i Anka Butorac. Ekipiranje iskusnih i prekaljenih partijskih boraca znatno je pomoglo u pripremama za odlučni i organizirani otpor Tivarovih radnika koji je već 27.4.1936. prerastao u generalni štrajk.
Jajcima po mačekovcu
Računa se da je toga dana u generalni štrajk stupilo 2300 radnika koliko ih je tada Tivar imao. Organizirane su radničke straže koje su čuvale prilaz tvornici i velika kuhinja pod šatorom. Namirnice su kolima dovožene iz okolnih sela, iz takozvanog „crvenog obruča“ oko Varaždina, iz obitelji radnika ili njihovih simpatizera koji su se solidarizirali s tekstilcima. Valja spomenuti kako je pored URSSJ na terenu djelovao i HRS pod izravnim utjecajem HSS-a koji je najviše utjecaja imao na selu. Upravo je HRS bio poželjan partner vlasnika Tivara. Budući da je tri četvrtine radnika dolazilo na rad sa sela, računali su se da će utjecaj sindikalista seljačke stranke biti presudan u agitaciji, no znatno su se prevarili. Isprva je lokalni ogranak HRS-a bio uz URSSJ i Savez tekstilaca no vrlo brzo je ta suradnja prekinuta nalogom iz Zagreba. Sam predsjednik Vladko Maček izjavljuje kako odbija suradnju s … „propalim i ispucanim komunizmom. Mi smo protiv svake diktature uopće, i protiv radničke makar smo i radnici.“ Predstavnici RSS-a krenuli su agitaciju po selima plašeći narod crvenom kugom i zagovarajući prekid štrajka. Zahvaljujući štrajkačkim patrolama koje su biciklima obilazile okolna sela, takvi su opstruktori brzo neutralizirani, poput Đuke Kemfelje, poslanika na Mačekovoj listi kojeg su seljaci i radnici izviždali i gađali jajima pa se jedva izvukao do kolodvora da pobjegne u Zagreb.
Samo preko naših tijela!
Tijekom štrajka održano je nekoliko sastanaka uprave tvornice s radničkim predstavnicima, ali ni na jednom nije iznjedreno obostrano prihvatljivo rješenje. Vlasnici su se nadali da će uspjeti sabotirati štrajk i iscrpsti radnike. Doista, vrijeme je radilo protiv obje strane: vlasnici su gubili zbog obustave proizvodnje. Istodobno, zahvaljujući snažnom odjeku štrajka u medijima, organizatori su uspjeli propagirati bojkot Tivarovih proizvoda pa su se štete za vlasnike dodatno gomilale. S druge strane, i radnicima je bilo teško jer su živjeli u teškim uvjetima bez prihoda, samo od hrane koju su slali solidarni seljaci i od pomoći iz sindikalnih blagajna. Vlasnici su regrutirali i financirali čak 600 štrajkolomaca i pokušali su ih, uz pomoć žandarmerije, uvesti u tvornički krug, no bili su u tome spriječeni živim zidom koji su radnice i radnici oformili na ulazu. Pri drugom pokušaju pokušali su biti lukavi pa su posakrivali štrajkbrehere u vagone za marvu. Srećom, prijevara je otkrivena, a radnice su polijegale na prugu i svojim tijelima spriječile ulazak kompozicije u tvornicu. Tako su propali svi pokušaji da se štrajk slomi pa je naposljetku uprava bila prisiljena sklopiti kolektivni ugovor, priznati pravo na sindikalno organiziranje i tako ispuniti velik dio radničkih potraživanja.
Potvrda Brozove strategije
Nakon utanačenja i potpisivanja sporazuma, radnici Tivara organizirali su slavodobitni pohod. 2000 radnika predvođenih sa 600 biciklista, prodefiliralo je gradom izvikujući parole i pjevajući radničke pjesme. Bila je to velika pobjeda radnika koja je snažno odjeknula u cijeloj državi. Pokazala je svijetu da dobro organizirani i ustrajni radnici mogu nadjačati udruženi kapital i državu. To je potvrđeno u znakovitoj poruci odaslanoj u pismu CK KPJ od strane Josipa Broza, zapisanu još prije početka štrajka u Varaždinu. Poruka je bila upućena partijskim aktivistima koji su širili glasine o neborbenosti varaždinskog proletarijata. Tito je oštro kritizirao takvo stajalište i nazvao ga oportunističkim. „Radnici ne mogu biti neborbeni kad se radi o njihovim interesima, njihova borba je latentna. Tu borbenost treba uzbuditi, ne očekivati spontane štrajkove, nego pripremati ih i organizirati“. Takav ispravan stav u odnosu na radnički pokret postavio je KPJ na čelo radničke klase, a iskustva stečena u Tivarovom štrajku poslužila su i u kasnijim radničkim borbama. Štoviše, prema riječima radnice Franjice Rešetar: “Za mnoge od nas štrajk je bio kovačnica budućih boraca u NOB-u. Mnogo smo toga naučili, a najviše da ne pristanemo trpjeti prezir, silu i nepravdu.“
Literatura :
Štrajk tekstilnih radnika u Tivaru 1936. /Bosiljka Janjatović (Služba informacija Varteks, 1966.)
Crvene zastave 1936 : 50 god. štrajka Tivarovih radnika / autori tekstova Josip Runjak, Bosiljka Janjatović ( Zagreb : NIRO Radničke novine, 1986.)
Povijest sindikalnog pokreta tekstilno-odjevnih radnika Hrvatske 1919-1941 / Bosiljka Janjatović. ( Zagreb : Radničke novine, 1988.)
Žene u radničkom pokretu i oružanoj socijalističkoj revoluciji / Josip Runjak, Ivana Štager. (Varaždin : Konferencija SSRNH Zajednice općina Varaždin, 1988.)
