Položaj radnika u tekstilnoj i srodnim industrijama sjeverozapadne Hrvatske oduvijek je bio određen niskim primanjima i otežanim uvjetima rada. U današnjim uvjetima koje diktira korporativni kapitalizam, položaj zaposlenih gori je no ikada a osim potplaćenosti obilježen je sustavnim kršenjem radničkih prava i čestim gubitkom ljudskog dostojanstva.
Marija M. svako jutro ustaje u 4 30 jer radnički autobus polazi za sat vremena a ona mora srediti dječje rublje i ostale stvari uz doručak koji jede sama u kuhinji jer svi u kući još spavaju. U autobusu drijema zajedno s ostalim radnicama koje odlaze na posao u Boxmark gdje radno vrijeme počinje pola sata ranije od službenih sedam sati. Cijeli dan provest će za strojem ne dižući pogled i ne govoreći jer interakcija među radnicima nije dozvoljena. Dvije pauze od po petnaest minuta iskoristit će za toalet i za skromni objed . Srećom pa ne puši jer pušači se moraju jednog od toga odreći. Ako je dovoljno sretna da ne mora nadoknađivati normu, može se vratiti kući predvečer i s preostalom snagom obaviti sve nužne kućanske i obiteljske poslove. Tako svakim radnim danom, često i subotom, a ako zatreba i blagdanom i to sve za minimalnu, sramotnu nadnicu.
Urušena industrija
Marijina priča slična je onima mnogih drugih radnica tekstilne ili kožarske industrije, nekada propulzivnih i značajnih privrednih grana sjeverozapadne Hrvatske. Divlja privatizacija i kriza europske tekstilne industrije zamalo je urušila same temelje proizvodnje. Negdašnji giganti poput Varteksa ili Čateksa zapošljavali su još 1990. u branši ukupno preko 125 000 radnika da bi danas taj broj bio za oko 100 000 manji. http://www.ris.com.hr/zivot-u-tekstilnoj-industriji-od-radnog-logora-do-nesigurne-starosti Ono što nije propalo pretvoreno je uglavnom u doradnu proizvodnju tzv. lohn-jobs za strane kompanije poput Boxmarka ili HAIX -a. Jeftina i kvalificirana radna snaga te blizina glavnih tržišta EU prednosti su za tekstilnu i srodne industrije ovog dijela Hrvatske. Nažalost, te prednosti koriste samo vlasnici i bolje plaćeni menadžeri dok radnici tavore na dnu statističke ljestvice primanja u RH.
Korporativni novogovor
Plaće u branši su minimalne (oko 2700 kuna) a u kompanijama poput Ivančice prekovremeni radni sati često se ne honoriraju prema pravilniku pa se događa da radnik za tri odrađene subote dobije samo sto kuna nadoplate. Doduše, javno se hvale kako je njihov prosjek plaća viši od minimalno dopuštenog, ali to je samo propagandna izjava za javnost jer neki radnici ne dobivaju ni minimalac zahvaljujući famoznoj ustezi Riječ kao da je smislio neki lingvo-nekrofil endehazijskog novogovora. Obično stoji na dnu izračuna neto plaće i odbitak je koji si vlasnik uzima kao nadoknadu za izgubljene radne sate zbog bolovanja ili neispunjene radne norme koja može biti enormna. Sistem obračuna takvih ustega nije razjašnjen pa često ni sami administratori ne znaju kako se izračunava jer poslovođe donose sami svoj obračun baziran na osobnoj procjeni.
Drugi primjer korporativnog novogovora primjetan je u izjavi Tomislava Cesarca člana uprave Boxmarka kada ovaj hvali mađarske radnike koji nemaju predrasuda doći raditi u drugu državu. Razlog za to on vidi u stabilnosti radnog mjesta (što je laž) i redovitoj isplati plaće čime se Boxmarkov menadžment posebno ponosi(!?)
Mađarski radnici, osim što su nas pozitivno iznenadili svojom velikom zainteresiranošću za posao i radnim iskustvom šivanja, također su nas iznenadili i svojom izrazitom mobilnošću. Naime, izrazili su spremnost za putovanje do radnog mjesta u trajanju čak i do tri sata u jednome smjeru, što nas je ugodno iznenadilo. Nasuprot tome, hrvatski državljani manje su spremni putovati do radnog mjesta koje smije biti udaljeno maksimalno sat vremena vožnje od mjesta stanovanja.
Kada bi se oljuštila od cinizma izjava bi običnim riječima glasila: Evo, hrvatski kmetovi, ugledajte se u ove mađarske koji su spremni putovati šest sati, crnčiti još 9 – 10 sve za crkavicu koja vama nije dovoljna pa još i tražite nadoknadu putnih troškova.
Radni logori
Specifičnost korporativnog organiziranja ljudskog rada je krajnja instrumentalizacija i dehumanizacija samog procesa proizvodnje. Brojni iskazi bivših i sadašnjih radnika u tekstilnim kompanijama mogle bi se sažeti u ova dva kratka e-grafita Ponestalo kamenja na Goljaku pa nas poslali raditi u Boxmark Ono što se dolje dešava ne bih poželio ni najgorem neprijatelju
Radne hale sličnije su radnim logorima nego pogonima zajedničke proizvodnje. Odnosi su hijerarhijski, strogo vojnički na najnižoj razini. Prijetnja otkazom visi kao sjekira nad glavom, svi šute i rade a poslovođe i šefovi pogona budno nadziru da tako i bude. Najviše pritužbi zbog loših međuljudskih odnosa ide na dušu poslovođama. U većini pogona dominira istovjetni obrazac dominantnog i neupitnog šefa, privremenog vlasnika tijela i vremena. Vrijeđanje, diskriminacija i seksizam redoviti su u Boxmarku o čemu svjedoče brojni postovi na forumima. Vlastita iskustva s Boxmarkovim rukovodnim sustavom živahno reproducira čakovečki novinar i pisac Gorkić Taradi koji je zbog pisanja na svom blogu dobio otkaz. http://blog.dnevnik.hr/gtaradi/2014/10/1631890632/blog-je-opasan-po-posao.html
Problematični poslovođe
Zašto su poslovođe toliki problem? Siniša Miličić, predsjednik RIS-a smatra da je problem trostruk: prvi razlog krije se u obrazovnom sustavu koji nije prilagođen modernim potrebama industrije zbog čega uvijek nedostaje kvalificiranih poslovođa. Drugi razlog je velika fluktuacija radnika u sustavima koji često dobre proizvodne radnike pretvaraju u loše poslovođe. Treći razlog je u psihološko – propagandnoj strategiji vlasnika – cilj mu je razjediniti radnike, odgovaraju mu nesloga, netrpeljivost i stalna kompeticija.
Korak dalje u komentiranju kadrovske politike Boxmarka otišao je Whisperkil Forum.hr
Koliko je poznato kadrovski odjel Boxmarka u Trnovcu jedini ne provjerava i ne traži POTVRDU O NEKAŽNJAVANJU pa je kao takav općenito “raj” za takve slučajeve koji jedva čekaju da se “ugnijezde”.To mogu biti i sitni kriminalci ili čak psihički labilne osobe.
Označene i ponižene
Radnice čine 70% – 80% zaposlenika u tekstilnoj i kožarskoj industriji pa stoga ne čudi što su češće izložene diskriminaciji od muških zaposlenika. Ono što ipak čudi jesu razmjeri koje spolna diskriminacija dostiže npr. u Boxmarku gdje žene za menstrualnog ciklusa nose trake oko rukava. U Ivančici mlađa radnica morala je odjenuti dugu majicu na visokoj ljetnoj temperaturi u pogonu jer je seksualno provocirala. Koga je mogla provocirati u hali od sto žena i jednog nabrijanog poslovođe? Svugdje je isto: porodiljni su nemogući jer trudnice nisu u igri, bolovanja su minimalna ili uskraćena, a suptilno ili fizičko zlostavljanje mnogo je češće od prilika za napredovanje.
Napadi nisu usmjereni samo na radnice u proizvodnji već i na one koje ih zastupaju u sindikatu. Poznat je slučaj sindikalne povjerenice Anice Đurinec koja je morala na Ustavnom sudu ostvariti pravo na slobodno sindikalno djelovanje unutar radnog vremena i prostora Boxmarka. https://sljeme.usud.hr/usud/praksaw.nsf/24ba570488fdc25ec1256e2e005768ff/c12570d30061ce54c1257ee0002f1c83/$FILE/U-III-1983-2010.pdf
Sljubljenost države i korporacije
Boxmark je stekao sijaset državnih nagrada za najposlodavca godine i slično, a kako i ne bi kad zapošljava preko 3500 radnika i političarima drži povoljniju statistiku zaposlenosti, iako istodobno drži županije pri dnu po primanjima. Također, ti najposlodavci ne libe se odjednom zatvoriti velik broj radnih mjesta ukoliko je tržište zasićeno. http://www.poslovni.hr/hrvatska/najveci-varazdinski-izvoznik-boxmark-otpustio-60-radnica-107625 Iste stvari radi i Siemens s gotovo 7000 suvišnih radnika. Korporacije sa sebe bez ustezanja otkidaju slabije razvijene udove kako bi oni propulzivniji mogli zgrabiti više.
Na još jednu zanimljivu sljubljenost države i korporativnog menadžmenta upozorio je anonimac na forumu.
Ljude indirektno prisile da daju otkaz, često mlade jer oni ne mogu podnijeti takav oblik MOBINGA.Gotovo nikad nisu poslovođe krivi ni loša koža, uvijek je djelatnik taj koji izvuče tanji kraj.Princip i takva politika poslovanja opet pogoduju državi i zavodu za zapošljavanje jer dajući otkaz gubite pravo na primanja od istog a Boxmark opet pokupi državni poticaj i nagrade jer u ovoj krizi zapošljava nove. Kako ironično.
Loš posao za periferiju
Doista ironično je da kapitaist koji ti ubija ljude teškim radom i niskim nadnicama još bude nagrađen kada zapošljava one koje mahom otpušta, a od kojih neki ubrzo pobjegnu iz tekstilnog sektora, ali i iz Hrvatske. Zapravo izgleda da EU ima mnogo veće koristi od nas nego mi od nje. Jeftinoj radnoj snazi uvali nisko plaćeni posao i zagađenje na domaćem terenu, a kvalificiranu snagu dovabi k sebi. EU koja sama gradi korporativnu strukturu svoje moći nikada neće moći postati demokratska zajednica naroda jer korporativni biznis uvijek eksploatira periferiju a snaži samo uže središte. Mučne scene iz pogona tekstilana sjeverozapadne Hrvatske možda će uskoro biti zaboravljene jer i od lošeg može biti gore. Gonjene nagonom oplodnje kapitala zatvorit će se sva zelena i smeđa polja, poduzetni pčelci izmjestit će svoje paviljone na još jeftinije parcele, a na ove naše neka dođu Kinezi i ponude tisuću kuna manje plaće plus topli rižin obrok. Umjesto uobičajenog sarkazma i slijeganja ramenima, javnost treba biti ponukana da ozbiljnije razmisli o sudbini tisuća tjelesno i mentalno izrabljivanih žena, nositeljica obitelji, kako ih opisuje crkva koja svoje djelovanje za prava žena ograničava na lobiranje za neradne nedjelje. To je ipak njihov dan za konzumente. Šivačicama i strojarima ne pomaže crkveni nauk ni liberalna frazeologija . Ono što im može pomoći, osim naše solidarnosti, jest strukturna potpora u ostvarivanju za početak barem osnovnih radnih i ljudskih prava.
