Zov onostranog

                                             1. GOSPODARI EKSTAZE

Ritualna uporaba droge prisutna je u prakticiranju vidovnjaka i vračeva zvanih šamani. Šamanska tradicija i danas je prisutna i izučavana u Sibiru i nekim zemljama Azije, u Sjevernoj i Južnoj Americi i Australiji. I premda motivi i načini riualnih tehnika variraju ipak se iz takve raznolikosti može izvesti nekoliko zajedničkih crta koje karakteriziraju šamane. Priznati stručnjak na tom području Neville Drury definira šamana “… kao osobu koja je u stanju vidjeti svijet duša, duhova i bogova i koji u ekstatičnom transu može putovati među njih, stječući naročito znanje u tom nadnaravnom području.”

Šaman djeluje kao aktivan posrednik između gornjeg i donjeg svijeta, između svijeta predaka i svijeta božanskih bića. Oni šamani koji su tu moć stekli spontano, kroz san ili mistično nadahnuće, nazivaju se “velikim” za razliku od “malih” koji su svoje vještine stekli naobrazbom ili nasljednim pravom. Ovakva hijerarhija je simptomatična naročito među Eskimima i narodima Sibira.

Opasan let

Šamanizam je u svojoj osnovi primijenjeni animizam. Šaman vidi da je duša prisutna svugdje, da je svemir isprepletenost energija kojima se šaman pomaže i kojima manipulira kao posrednik između različitih sfera postojanja. On putuje u svom suptilnom tijelu i prema potrebi traži uzroke bolesti svog pacijenta ili uzrok nedaće koja je zadesila pleme zbog prekršenog tabua ili pak, kao biće u dosluhu s prirodnim silama, nastoji harmonizirati različite razine u kozmosu smanjujući time jaz između onostranog svijeta i svog naroda.

Putovanje ili let na koji se upušta šaman puno je prepreka i opasnosti u vidu zlih duhova, nepovoljnih znamenja i sila koje mora nadvladati svojom neustrašivošću i naporom. Često su stanovnici sela i okolice svjedoci dramatičnih preobrazbi na tijelu njihova vrača. Uz ritam obrednog bubnja i pjevanje on skače nevjerojatno visoko, u stanju je podnositi ogroman napor ili hodati bos po žeravlju da bi potom, po smirenju, svima stao pričati poruke koje donosi iz drugoga svijeta. Šaman prema potrebi putuje u gornje ili donje svjetove putem centralnog otvora koji povezuje više i niže sfere svijeta. Burjati npr. razlikuju “bijele” šamane koji se obraćaju božanskim bićima od “crnih” koji prizivaju duhove. Bez obzira na kulturne razlike i ritualne varijacije taj središnji otvor gotovo je identično opisan u šamanskim zajednicama kao osovina, planina ili drvo. Svijet ima tri područja donjeg ili demonskog, srednjeg u kojem su ljudi i višeg ili božanskog. Spaja ih Axis Mundi ili os svijeta negdje zvan Drvom Života ili Zlatnim Stupom na vrhu kojeg je zvijezda sjevernjača. Najjasniji prikaz tog fenomena dan je u staroindijskim Vedama, u vidu planine Sumeru koja se prostire iznad područja Arktika, nevidljiva grubim osjetilima. Ona je stožer za prebivalište sura ili polubogova čiji jedan dan traje kao šest zemaljskih mjeseci (polarni dan). Vrhunski šamani mogu dostići ove predjele u svojim suptilnim tijelima a jedan novovjeki, Deguchi Onishimo, utemeljitelj Omoto vjerskog pokreta početkom stoljeća u Japanu, snagu svojih realizacija crpio je upravo iz svog inicirajućeg putovanja kroz planinu Sumeru gdje opisi njegovih vizija odgovaraju vizijama vedskih Purana.

Mircea Eliade, pisac i danas najautoritativnijeg djela “Šamanizam: Arhajske tehnike ekstaze” piše da je izuzetnost šamana što mogu putovati kroz središnji otvor, u više i niže svjetove, dok se ostali moraju zadovoljiti samo slanjem žrtvenih darova. Tako je npr. šaman kod sibirskih Ivinka izuzetan jer je povezan sa svetom totemskom životinjom i stoga može nadjačati smrt i ponovno se roditi među svojima. Šaman je osoba koja sebe i druge priprema za neminovnu smrt kroz ritual koji zorno predočuje proces umiranja i ponovnog rođenja.

Ta bliskost smrti je naročito izražena u stanjima izazvanim djelovanjem psihotropnih supstancija kada se šaman ili njegov učenik kreću uskim i skliskim putem između života i smrti.

Svete biljke

Mistični trans u koji šaman zapada može biti izazvan meditacijom na lokalna božanstva, pjevanjem posvećenih mantri uz ritam bubnja, postovima i pokorama a također i uporabom svetih biljaka koje posjeduju halucinogena svojstva.

Cilj je svih ovih tehnika ekstatično, izvantjelesno stanje u kojem se dostiže svijet nadnaravnog kao istinski svijet, jer prema riječima Jivaro šamana iz Ekvadora, ovaj pojavni svijet je lažan, a realnost je duh koji je sam život.

Korištenje halucinogenih biljaka u ritualima šamana nije nužan ili redovit postupak. U nekim šamanskim kulturama ta je praksa nepoznata, a u nekim je vrlo rijetka (Azija). Valja istaknuti da postoji velika razlika u korištenju droga u šamana i uporabe rekreacijskih, adiktivnih i analgezijskih droga koje su dio suvremenoga urbanog života. Ta velika razlika očituje se u transformacijskoj, a ne rekreacijskoj funkciji postupka.

Kod šamana ili adepta uvijek je prisutan zahtjev za učenjem ili “viđenjem”, a ne za bijegom u svijet fantazija. Također valja znati da nijedna od tih droga ne izaziva ovisnost te da se uzima u kontroliranim uvjetima i količinama.

Područja najbogatija halucinogenim biljkama su svakako Meksiko i Južna Amerika. Peyote, psylociba mexicana, datura, jutarnja slava, banisteriopsis, kaktus Sv. Pedra, neke su od biljaka koje rastu u tom području. U Indiji se pored dature i indijske konoplje koristi i amanita muscaria, kod nas poznata kao muhara, a koju su, navodno, još drevni Arjani deificirali kao poluboga Somu. Ova gljiva koristi se i u obredima nekih naroda sjeveroistočnog Sibira npr. kod Korjaka.

Peyote je dobio ime kod Azteka (peyoti). Koriste ga pripadnici Huihol Indijanaca s planinskih područja Sierra Madre u Meksiku kao i pripadnici Tarahumo plemena i američkih Indijanaca Kiowe i Komancha. U novije vrijeme koriste ga pripadnici sljedbe Native American Church s oko četvrt milijuna sljedbenika.

Peyote sadrži tridesetak alkaloidnih sastojaka a među njima glavni je meskalin. Konzumenti opisuju da izaziva jarko obojene slike, blještave aure oko objekata i osjećaj lakoće i neuobičajene slušne i dodirne nadražaje.

Bez obzira na polemike oko autentičnosti njegovih naučavanja i misterije kojom je obavijen njegov lik, Don Juan de Mates je zasigurno najpoznatiji šaman-guru na Zapadu. Njegov učenik i pisac Carlos Castaneda bilježi razne etape svog naukovanja kod Don Juana i svoje doživljaje prigodom konzumacije halucinogenih biljaka.

Peyote ili Meskalito, kako ga naziva Don Juan, u funkciji je zaštitnika koji podaruje znanje o tome kako treba živjeti. Uz njegovu pomoć moguće je “vidjeti” ono što je skriveno grubim osjetilima i tako uskladiti individualnu težnju i napore s općim ustrojem sila.

S druge strane, Jimsonov korov ili tatula iz porodice datura, kao i gljivu psylociba mexicana, Don Juan je označio kao “saveznike” koji posjeduju sile koje čovjeku mogu podariti moć. Tako npr. tatula ima hirovitu i emotivnu žensku moć dok psylociba mexicana osim što pruža jarke halucinacije i neobične slušne moći, podaruje šamanu i moć božanskog govora. Henry Munn, zapadnjak koji je živio među Mazatecima u Meksiku, zapisao je u članku “Gljive koje govore”:

“Funkcija šamana koji ih jedu je da govore, oni su govornici koji izgovaraju mantre i pjevaju istinu, oni su oralni pjesnici svog naroda, liječnici svijeta, vidioci čudesa…”

Prolazeći kroz razne faze svojih suočavanja sa saveznicima i zaštitnicima, Castaneda je pod nadzorom svog učitelja produbljivao svoje percepcije, kako izvanjske tako i nutarnje. Svako novo stanje za njega je bilo nova, složenija faza učenja u kojima se on kao početnik trebao osloboditi svojih uvjetovanosti trodimenzionalnog percipiranja prostora i racionalističko-mehanicističkog sustava mišljenja. Don Juan je koristio narkotičke efekte kao manipulativna i ritualom uvjetovna sredstva s ciljem da se volja ispitanika izvede na put spoznaje.

“Don Juanova dužnost je bila da mi poremeti određenu sigurnost, svojstvenu svima nama, a koja se sastoji od ideje da su naši racionalni pogledi na svijet konačni.”

(C.C. “Odvojena stvarnost“)

                                                 2. POVRATNICI IZ SMRTI

Uporaba halucinogenih biljaka u ritualnim svečanostima u funkciji je pospješivanja svojevrsne inicijacije kada učenik ili kandidat za stjecanje znanja ili objave napušta ovaj svijet prolaznih i pojavnih formi i odlazi u sferu više realnosti, odakle se vraća iniciran u misteriju života poslije smrti. Na taj način narkotički sastojci u biljkama služe, ne samo da deblokiraju svjesnost od opčinjenosti grubom formom, već i da ponesu dušu i do samih izvora stvaranja.

Južnoameričko plema Tukani u svom složenom inicijacijskom obredu koriste napitak yage koji se dobiva iz ekstrakta banisteriopsis caapi zvane još i “puzavica duše”. Halucinogena svojstva te biljke uzrokovana su prisutnošću skupine alkaloida skupno zvanih telepatin koji uzrokuju intenzivno jarke i dramatične vizije. Obredno ispijanje yage u Tukana izvodi se tri ili četiri puta godišnje i to samo s muškarcima starijim od trideset godina. Meštar te ceremonije je kumu ili svećenik koji obrednicima pojašnjava njihove vizije. Na samom početku obrednik osjeća puhanje jakog vjetra: kumu mu govori da se sada uspinju prema Mliječnoj stazi. Poslije toga osoba silazi u podzemni raj gdje u blještavoj svjetlosti stane razabirati mnoštvo isto takvih osoba za koje im kumu objašnjava da su božanstva poput kćeri poluboga Sunca. Vizije se mogu produbiti i obrednik može prijeći prag vremena i otisnuti se u doba samog stvaranja svijeta, utemeljenja kultura, zakona i morala plemena.

“Cilj yage obreda je”, tvrdi Eliade, “da ojača religiozno vjerovanje, jer osoba može vidjeti da su plemenska teogonija i kozmogonija istinite.”

Uzimanje yage je stoga neka vrst umiranja, jer je povratak u pradoba jednak smrti. Kao i u svakom procesu inicijacije i u ovom yage ritualu postoje tipične odrednice: proces putovanja ili regresa pod nadzorom učitelja ili svećenika kojem je cilj sagledavanje korijena karmičkog djelovanja i njegova poništenja, zatim proces purifikacije obavljen kroz svjetlosno ili vatreno izlaganje i napokon oživljavanje u novoj ili duhovnoj formi, u vidu oživljene svjesnosti o izvoru i biti života.

Crvena biljka uzašašća

U svrhu putovanja duše, Korjaci iz sjeveroistočnog Sibira koriste amanita muscariu kod nas poznatu kao muharu. Gljiva se ritualno stavlja na jezik a dio se utrlja u kožu na glavi, na mjestu gdje se spajaju čeone i tjemene kosti. To se mjesto prema vedskoj nomenklaturi naziva brahmarandra i sjedište je najviše ili krunske čakre čije potpuno buđenje nagovještava dostizanje najvišega duhovnog savršenstva. Onaj mistik ili jogi koji je dušu podignuo do te čakre zrači sjajnu auru oko svoje glave kako se to i vidi kod svetaca. U trenutku koji je najpovoljniji, jogi, koristeći strujanje vitalnog zraka, probija to najmekše mjesto na glavi i izlazi iz tijela, te po izboru odlazi na neki od planeta u materijalnom ili duhovnom svijetu. Eliade, kao vrstan poznavatelj i šamanske i jogičke tradicije, komparira dosege praktikanata obiju tradicija u korist ovog potonjeg: dok šamani u svom suptilnom tijelu putuju po ograničenom materijalnom prostoru, jogi ga može napustiti u svom duhovnom tijelu. To je dokaz da je praksa uzimanja prirodnih ili sintetskih stimulansa inferiorna u odnosu na čistu jogičku meditaciju, u našem dobu najprimjenjiviju kroz koncentrirano ponavljanje vedskih mantri ili svetih imena.

U svojoj knjizi “Sveta gljiva” Andrija Puharich svjedoči o zanimljivom eksperimentu kojeg je izveo s nizozemskim kiparom Harry Stoneom koji je povremeno zapadao u stanje transa i ispoljavao osobnost Ra Ho Tepa za kojeg je utvrđeno da je bio visoki staroegipatski svećenik u Heliopolisu za vrijeme 46. dinastije a čiji je brat bio i faraon Khufu ili Keops, graditelj velike piramide.

Za vrijeme transeva, u koje bi spontano upadao, Stone tj. Ra Ho Tep, pisao je vjerodostojne hijeroglife koji su nedvojbeno ukazivali na sakralni karakter uporabe Aakhut ili svete gljive muhare. U jednom takvom Stoneovom zapisu gljiva je slikovito opisana kao “biljka crvene krune uzašašća i života”. Stone bi znao refleksivno pokretati ruke kao da gljivu priprema za ritualnu uporabu.

Prah od kožice i krpice gljive miješale bi se u vodi koja bi poprimala crvenu boju – kod starih Egipćana boju pobjede nad vremenom. Simbol za crveno u staroegipatskom pismu je bio flamingo, ujedno sa značenjem ptice kao oslobođene duše, a posuda u kojoj se gljiva pripremala imala je oblik čamca koji je simbolizirao prijelaz duše preko rijeke života. Zanimljivo je da mnogi hijeroglifi i slike u piramidama ukazuju na kult amanita muscaria, ali do skorijeg vremena znanstvenici tome nisu pridavali pozornost. Jedan od mogućih razloga je i taj što je taj obred u jednom povijesnom trenutku izgleda iščeznuo, a do tada je bio ogrnut velom tajne, dostupan samo uskom krugu odabranih.

Ispit za faraona

Posljednji koji je prikazan s gljivom je kralj Zoser iz 3. dinastije u Heb-Sed obredu. U tom obredu kralj bi plesao s repom pričvršćenim o pojas, u hramu pred Minom, bogom ljudske plodnosti. Gljiva se je mogla koristiti za jačanje kraljevih magijskih moći ili za ispit njegovih moralnih ili duhovnih kvaliteta. Kralj je svoje pravo na vladavinu trebao dokazati time što bi umro i onda se ponovno rodio. Ta smrt je zapravo stanje kome ili transa izazvanog toksičnim sastojcima gljive. Oni koji su preživjeli njihovo djelovanje u zamrlom stanju grubog tijela, putovali su u svijet božanskih autoriteta, a za one koji ne bi preživjeli smatralo se da ne odgovaraju njihovoj volji. Zanimljivost muhare je u tome da je i danas diskutabilno je li ona doista otrovna ili nije. Muskarin je prvi toksik a podaruje sposobnost za velike mišićne napore.

Atropin izaziva halucinacije ali i poništava muskarin i stoga je moguće da u određenim uvjetima jedenje te biljke nije fatalno. U Heb-Sed obredu faraon je poput šamana morao otputovati u donji svijet i kao što je opisano u Knjizi mrtvih, susresti se sa 42 božanstava i dobiti suglasnost za nastavak vladavine. S njim je bio i svećenik koji bi kralju pomagao i koji bi svjedočio o vjerodostojnosti njegovih podviga. Na taj način je faraon bio autoriziran od polubogova i restauriran od visokog svećenika na prijestolje. Kralj, kao predstavnik Ra, poluboga sunca i posrednik između volje bogova i želje ljudi, morao je potvrditi svoje kvalifikacije kako ravnoteža između dva svijeta ne bi bila narušena.

Da se amanita muscaria koristila u ritualne svrhe, barem u izvjesnom periodu starog Egipta, moguće je potkrijepiti i činjenicom da su je Egipćani mogli dobavljati s libanonskih planina gdje su se kroz stoljeća snabdijevali cedrovinom i gdje je gljiva imala uvjete za rast. Kroz mnoge sačuvane civilizacijske i duhovne pokazatelje vidljivo je da je staroegipatska kultura bila odraz jedne starije i savršenije kulture, kulture drevnih Arjana kod kojih je, barem u nekim društvenim slojevima, ova gljiva također smatrana svetom o čemu i piše R.G.Wasson u svojoj knjizi “Soma: božanska gljiva besmrtnosti“.

Da je tehnika manipulacije drogama bila priznata u kolijevci civilizacije, svjedoči i ovaj stavak (4.1.) iz čuvene Patanđalijeve “Joga-sutre”: “Siddhi ili izvanredne moći dane su rođenjem, uzimanjem posebnih trava, ili kroz samadhi (meditaciju)”.

                                                      3. ŽUDNJA ZA BESKRAJEM

U predhodnim poglavljima pisali smo o uporabi droge u drevnim i izvaneuropskim kulturama. Dominantna značajka tog fenomena jest da se narkotičke supstancije rabe u ritualnim i ceremonijskim obredima u svrhu postizanja transgresije svjesnosti. Drugim riječima, narkotička svojstva biljaka pomažu dostizanju mističnih iskustava i transeva koji su od presudnog značaja za učvršćenje identiteta unutar kulture i snaženja njegove vjere. Takva naturalna religija izvorište je primarne energije koju pojedinac crpi u smjeru svoje duhovne emancipacije.

O Homeru i vješticama

Premda znatno siromašniji halucinogenim biljkama od ostalih kontinenata, i ovaj europski poznaje tradiciju njihove uporabe u različitim prigodama. Kykeon je bio narkotički napitak koji su konzumirali inicijanti u eleuzijanske misterije, starogrčke mistične svetkovine posvećene Demetri, boginji plodnosti i njezinoj djevičanskoj kćeri Persefoni. Kykeon je služio za nužnu adaptaciju svijesti prilikom ulaska u tajnovite objave u obredu. God. 1975. u sjevernoj Grčkoj pronađen je na jednom arheološkom iskopu grumen hašiša i odatle pretpostavka da ga je koristila i proročica Pitija. Vjerojatnije da je moć njezinih vizija i proročanstava bivala potaknuta dijelom i zahvaljujući daturi stramonium (kužnjak), toksičnoj biljci često spominjanoj u zapadnoj ezoterijskoj tradiciji. I stari je Homer u svojoj “Odiseji” spominjao nepentes, čudotvoran napitak gotov da ublaži bol i osnaži dušu. Čini se da je i sam slijepi pjesnik stimulirao snagu svojih vizija, jer kako navodi njegov veliki štovatelj, pisac i opijoman Thomas de Quincey: “U davno je doba Homera s pravom pratio glas da je upoznao krijeposti opijata”.

U poznatoj epizodi “Odiseje” čarobnica Kirka pretvara Odisejeve mornare u svinje. I ona se služi magičnim napitkom spravljenim od hyoscamus niger (bunika). Inače, hyos na grčkom znači svinja.

Bunika, datura kao i velebilje (atropa belladona) često su spominjani u recepturama spravljanja pomasti u još nedovoljno razjašnjenom i opskurnom kultu vještica. Bilo pod torturom ili dragovoljno, vještice su pored ostalih opscenosti priznavale da su na sabathe odlazile leteći kroz zrak. Ekstrakt tih biljaka umiješan u svinjsku mast davao im je takvu moć. I Castaneda je objašnjavao da korijen dature pomiješan s mašću vepra omogućuje čovjeku da leti stotinama kilometara i da vidi događaje na bilo kojem mjestu. Šezdesetih godina njemački istraživači eksperimentirali su tako da su svoja tijela premazali istom mašću. Divlja snoviđenja, ogavna, iscerena lica, razvratne scene i osjećaj letenja po zračnim strujama identični su doživljaji onima koje opisuju i vještice. Teško je, naravno, procijeniti kolika je njihova sugestija pridonijela doživljenim sadržajima. Neki antropolozi smatraju da bi srednjovjekovni kult vještica mogao biti prikriven i deformiran antički, paganski ritual plodnosti koji je pod pritiskom dogme i crkve s vremenom morao poprimiti svoja demonijačka označenja.

Čini se da se mirno možemo složiti s F. Nietzscheom da je u kulturi dionizijski, iracionalan element, premda potisnut, uvijek bio prisutan uz apolonski. Žestoke bakhanalije u čast Bakhusa ili Dioniza, srodne s antičkim kultom obožavanja Falusa, bile su povezane sa štovanjem muhare a produženi orgijastički seks izravan je učinak djelovanja te gljive.

Obožavanje utjelovljenih prirodnih sila, bogova i božica plodnosti, rasta i raslinja, od antičkih se vremena očuvalo u drugačijim, prilagođenim formama u mnogim dijelovima Europe kao izraz nepresušne želje čovjeka da doživi totalitet svijeta oko sebe, da osjeti i prikloni se sili i uz njezinu moć regenerira, i da iz skrovitih kutaka podsvijesti, uz pomoć narkotika, realizira proces vječnog rađanja i umiranja.

Anestezijsko otkrivenje

U odnosu na razvijenije oblike svijesti, posebno na one dosežne u razvijenim monoteističkim vjerskim sustavima, ovakva naturalna religija i nije naročito impresivna. Termini poput “paganizam” ili “primitivno, urođeničko vjerovanje”, lako su ljepljive etikete kojima se ovlaš može prikriti i obezvrijediti njezino pravo značenje i utjecaj na duhovni razvoj.

Posebice od šezdesetih godina znatan je porast interesa za mistično, okultno i ezoterično tj. za aspekte zbilje koji izmiču dosegu diskurzivnog, aristotelijanskog duha Zapada. Razočaranje i frustracija vladajućim materijalističkim svjetonazorom potakle su promjena željne pripadnike tadašnje mlade generacije u neizvjesnu potragu za novim, po mogućnosti, transcendentalnim iskustvima.

Stoga je kontrakultura šezdesetih, u kojoj je droga imala svoju značajnu funkciju, prirodan nastavak davnih i nikad zatrtih žudnji za svojevrsnim anestezijskim otkrivenjem. Taj termin uveo je u uporabu čuveni američki filozof William James navodeći iz manje poznatog djela rano preminulog filozofa i mistika B.P. Blooda: “Anestezijsko otkrivenje jest inicijacija čovjeka u prastaru tajnu, otvorenu tajnu bitka, koja se otkriva kao neizbježan vrtlog trajanja.” Taj vrtlog trajanja je samsara, vječni ciklus rađanja i umiranja i pokušaj da se nadvlada njegov strašan tok čini raison d’etre volje za anestezijskim otkrivenjem.

S vremenske distance koja omogućuje historijski pregled i vrednovanje, blizak nam je zaključak da većina onih kritičara i mislioca koji su razmatrali fenomen uporabe droge niječe prosvjetljujuću ulogu koju bi narkotici mogli imati u modernoj kulturi Zapada, dok i oni, koji su mislili drugačije, mijenjaju svoje mišljenje sagledavši razorne efekte koje ona ima u masovnoj konzumaciji.

Jedan član pariškog “Kluba hašišomana”, skupine intelektualaca i umjetnika s početka prošlog vijeka, Charles Baudelaire, u svojoj “Poemi o hašišu” smatra da je posrijedi jedna izopačena čežnja za beskrajem koja je supstancijalno ista u osamljena, pijana književnika kao i u najpalijeg pijanca u predgrađu. I premda priznaje svojstva hašiša vidljiva kroz izoštravanje percepcija, transpoziciju ideja i zanemarivanje vremensko – prostornih odnosa kroz svojevrsno panteističko uranjanje u energetski praizvor, Baudelaire ipak priznaje “… da mi nadražujući otrovi izgledaju ne samo kao najužasnija i najsigurnija osuda kojom raspolaže duh Mraka da bi zavrbovao i podjarmio sažaljenja vrijedno čovječanstvo, već i kao jedno od njegovih najsavršenijih otjelovljenja.”

4.VRATA PERCEPCIJE

Bezdan božanskih uživanja

Europski intelektualci, krajem osamnaestoga stoljeća, otkrivaju nove mogućnosti ekspandiranja svjesnosti putem supstancija koje su tada bile lako dostupne.

Opijum u formi tinkture laudanuma slobodno se prodavao u ljekarnama kao “milo blažilo sna što pomaže u bolesti”. Tim je riječima opiju tepao jedan od njegovih slavnih korisnika, Thomas De Quincey u svom čuvenom eseju “Ispovijesti jednog uživatelja opija”. Kao i mnoga druga iskustva u svezi uživanja droga i ovo autobiografsko, britko i duhovito štivo poznaje dvije, suprotne strane:

“Užici opija” je prvi dio knjige u kojem autor glorificira svojstva opija: “Kakvo uzdignuće unutarnjeg duha iz njegovih dubina! Kakva apokalipsa unutar mene – bezdan božanskih uživanja koji se iznenada otkrio!”

No, u drugom pak dijelu pod nazivom “Patnje od opija“, autor rezonira:

“Moralne sklonosti su u stanju nepomućene vedrine, a iznad svega je veliko svjetlo veličanstvenog uma”.

Kao što se lako može zaključiti iz samog naslova “Patnje od opija“, drugi je dio daleko manje euforičan i prožet je gorkom analizom ustanovljene ovisnosti i pratećih simptoma. Tjeskoba i sumorna sjeta česta su raspoloženja u intermecu konzumacije droga; halucinacije i noćne more sve su stvarnije, a opća nemoć i klonulost dovode do gotovo potpunog rasula kreativnosti, zdravlja, obiteljskih i društvenih odnosa. Autor je s tog dna otrgnut tek naročitom voljom i uz svesrdnu potporu bližnjih tako da je svršetak ove priče, u kojoj pisac priznaje da nikad nije u potpunosti slomio “proklete lance” ovisnosti, zapravo poziv upućen oprezu i savjesti onih koji još nisu “ustaljeni” uživatelji opija.

Umjetni rajevi – stvarni paklovi

De Quinceyev štovatelj, Charles Baudelaire, pišući o drugom velikom opijomanu E.A. Poeu, tvrdi da opij djeluje tako da preodjene cijelu prirodu natprirodnom draži koja svakom predmetu daje dublji smisao. Baudelaire smatra da takva treba biti i percepcija umjetnika prilikom stvaralačkog stanja njegove mašte.

Istražujući sa svojim prijateljima, piscem i kritičarem T. Gautierom i slikarom E. Delacroixom, svojstva hašiša, Baudelaire otkriva da je on uporabljiv tek kao sredstvo, a ne kao građa umjetničke inspiracije, te spominje: “Hašiš će biti za prisne impresije i misli čovjekove zrcalo koje povećava – ali samo zrcalo”.

Zlouporaba tog narkotika dovodi do najneželjenije posljedice, do opadanja volje a to je ravno gubitku slobode. U takvom prepuštanju volje on vidi svojevrsni ugovor s vragom koji otima kreativnost i poduzetnost i kroz privid ponuđenog raja dušu odvodi u pakao. Stoga ponosno izjavljuje: “Mi, pjesnici i filozofi koji smo preporodili dušu neprekidnim radom i razmišljanjem, marljivim vježbanjem volje i vječnom plemenitošću namjere, za sebe smo stvorili vrt istinske ljepote.”

Međutim, nisu svi Baudelaierovu suvremenici i kolege po zanatu dijelili moć njegove oštre analize. Pored već spomenutih članova pariškog “Kluba hašišomana” cijeli niz umjetnika nije se ustezao povremeno ili često kucati na vrata umjetnih rajeva. Daumier, Lautremont, Nerval, Musset, Verlaine i Maupassant koji je koristio i eter, zatim i romantičari u Engleskoj na čelu s pjesnikom Coleridgeom koji je u opijatskom transu napisao poemu o Kublaj kanu, a tu su i glazbenici Gluck, Grieg i pjesnik Heine, da nabrojimo samo neke.

Estetska psihodelija

Ovaj veliki interes umjetnika za stimulansima, interes koji danas nimalo ne jenjava, treba objasniti njihovom imanentnom težnjom za dostizanjem područja čiste estetske slobode koja je lišena robovanja skučenoj percepciji određenoj socijalnim normama i individualnim ograničenjima. U doba dominantnog materijalističkog svjetonazora, kada zahuktali mehanicizam prodire čak i u tumačenje vjerskih objava, umjetnici postaju proroci novog doba i njihova viđenja nadomještaju dogmatsku ustaljenost i racionalističku nepotpunost zapadnoga uma. Inspiracija je dio izvanzemaljske moći, zračak božjeg daha koji se da nazrijeti i stimulirati kroz svoje ovozemaljsko utjelovljenje u konoplji ili maku.

Psiholog Walter N. Pohnke navodi da je estetsko iskustvo jedno od pet potencijalnih varijeteta psihodeličnog iskustva. Ono je obilježeno promjenom percepcije, intenziviranjem svih senzornih modaliteta zahvaljujući kojima nastupa jedna vrsta sinestetičkog doživljavanja stvarnosti u kojoj se mijenja raspored odnosa i vrednovanja, tako da umjetnik može percipirati vibriranje mrtvih predmeta i ljepotu trivijalnih stvari.

To više stanje svijesti, koje su posjedovali npr. majstori haiku poezije ili veliki slikari poput El Greca ili Vermeera, izvanredno je opisao engleski pisac Aldous Huxley u svom klasičnom eseju “Vrata percepcije“. Pod utjecajem meskalina u stanju je, u običnom rasporedu namještaja, otkriti kubističke kompozicije Braquea ili Juana Grisa, dok u bambusovim nogama stolice, “…u čiju je natprirodnu ulaštenu glatkoću zurio minutama (ili stoljećima?)”, doživljava čiste estetske nadražaje. Štoviše, u njima prepoznaje vlastito jastvo tj. postaje sposoban uroniti u njihov supstancijalitet i tako doživjeti svejedinstvo ili čisto postojanje izvan doživljaja ugode ili neugode, straha ili sreće. U tom duhu s rugajućim komentarom popraćuje slušanje sentimentalne suite Albana Berga. Um se u tom povišenom stanju svijesti ne bavi odnosima i mjerama trodimenzionalnog prostora, ne zanimaju ga niže emocije, već samo bitak i značenje.

Redukcioni filtar

To više stanje svijesti moguće je tek kada se ukine eliminativna funkcija mozga, živčanog sustava i osjetila koja nas sprječavaju da svijet doživimo u totalitetu.

“Većina ljudi uglavnom zna ono što prođe redukcioni filtar i što se kao jedina stvarnost smatra svetim u lokalnom jeziku”– konstatira Huxley. Drugim riječima, njihova je funkcija da nas zaštite od mase nevažnih informacija koje bi nas preplavile i zbunile i propuštaju samo uzak probrani izbor koji će vjerojatno poslužiti.

“Ono što izlazi na drugom kraju jest traljavo curenje one svijesti koja će nam pomoći da preživimo”.

Međutim meditativne vježbe, joga, izgovaranje svetih mantri i u ponekim slučajevima droga, pomažu da čovjek transcendira te inhibirajuće elemente svoga nižeg jastva. Timothy Leary, ideolog novovjeke psihodelik revolucije, smatra da čovjek uz pomoć droga uspijeva komunicirati sa svojom okolinom sinhrono tj. preko više kanala s istovremenom svjesnošću o djelovanju pojedinih kanala.

Moderna nauka to potvrđuje; locus coeruleus je kanalizirajući mehanizam u mozgu koji integrira sve senzorne nadražaje i kada se on stimulira, korisnik droge osjeća da senzacije prelaze granice između različitih modaliteta, te otuda osjećaj stapanja različitih percepcija i njihovih draži koje snagom jedinstvene volje mogu prevesti osobu u viša estetska psihodinamička ili čak kozmička i transcendentalna iskustva.

Problem je da takva iskustva pomoću droge ne mogu doživjeti svi, već samo kultiviran znanjem, iskustvom i karakterom, opremljen pojedinac. Velika zabluda pobornika psihodelik revolucije bila je u tome što su smatrali da je vrhunsko iskustvo univerzalno dosežno i da svatko može imati realizacije jednog Huxleya. Nažalost, već spomenuti W.N. Pohnke tvrdi da je psihotično iskustvo karakterizirano strahom, sumanutim idejama o veličini i konfuzijom vrlo čest oblik psihodeličnog iskustva.

“Možda iskustvo s drogom donosi značajne plodove kada se temelji na zreloj i kultiviranoj svijesti. Ali to je iskustvo iznenada dohvatilo generacije mladih ljudi koji su patetično akulturni i koji u to iskustvo ne unose ništa osim isprazne žudnje.”

T. Roszak: “Kontrakultura”

5. EKSTAZA I KAOS LSD REVOLUCIJE

Šezdesete godine u zapadnom svijetu obilježene su daljnjim razvojem produkcije i konzekventnim porastom potrošačkog mentaliteta, ali istovremeno i otporom prema takvom razvoju poricanjem materijalističkih vrijednosti u kulturi kao isključivih i jedinstvenih. Nasuprot načelima unificiranosti i adaptacije koji su potrebni u procesu organiziranog stvaranja profita kao vrhovnog cilja, osobnost, kreativnost i intelektualna znatiželja koja vodi u eksperimente i duhovne avanture bile su poželjne odlike u pripadnika tadašnjih studentskih generacija. Ta kultura, svoja izražena previranja imala je naročito u Kaliforniji u tamošnjim sveučilišnim centrima kao i u samoj metropoli hippy pokreta – u San Francisku.

Guru psihodelik revolucije

Mnogi mladi ljudi, bilo kao otpadnici ili kao neinhibirani intelektualci, svoju su žudnju za slobodom duhovnih prostranstava potražili kroz eksperimente s tradicionalnim ili pak modernim sintetskim drogama. Takvi su eksperimenti prerasli u nešto više od egzotičnih psiholoških istraživanja. Prema riječima prof. Theodora Roszaka s Berkleya, dominantnog analitičara kontrakulture u Americi: “Ti eksperimenti su bili uvučeni u maticu značajnog društvenog pokreta i u tom kontekstu njihov utjecaj nije bio nimalo blagotvoran.”

Osoba koja je imala gotovo presudan utjecaj u studenata u prihvaćanju droge kao sredstva “duhovne emancipacije” i koji je imenovan “guruom psihodelik revolucije”, bio je dr. Timothy Leary. U početku, karijeru je gradio kao nadaren istraživač na harvardskom Centru za ispitivanje osobnosti gdje je sa svojim suradnikom Alpertom započeo eksperimentirati na ispitanicima s psihodeličnim drogama poput psilocibina i LSD-a.

Zbog takvih eksperimenata izbačen je s Harvarda pa ubrzo, 1966. god. osniva Ligu za spiritualna otkrića i u brojnim nastupima i izjavama dokazuje povezanost psihodeličnog iskustva i vizionarske religije. Međutim, droga nije samo sredstvo individualnog oslobođenja. Baš time što mijenja prevladavajući oblik svijesti ona mijenja i svijet. Uživanje droge je ujedno i subverzivni politički čin, sredstvo za tzv. drop-out ili suprotstavljanje društveno usvojenim, stereotipnim vrijednostima i odgovornostima a što može neki put biti praćeno i žrtvom i odricanjem od ugode. “Što možete očekivati od budućnosti kada sada najbolji studenti puše travu?” – ironično je pitao Leary. Svakako sve osim predvidivoga i odgovornog građanina.

Turn-on je odrednica u Learyevu znanstvenom žargonu koja označuje drugu fazu revolucionarne promjene svijesti a moguća je vlastitim mentalnim naporom ili uz primjenu droge. To je trenutak nastanka novog iskustva, iskustva “transcendencije”, otkriće “onog božanstva koje leži u svakoj osobi”. Tune-in je završna faza i predstavlja adaptaciju svijesti na novi senzibilitet, na realizaciju onih etičkih, estetskih i spoznajnih vrijednosti koje doprinose rađanju duhovne zaokupljenosti i pripadajuće joj miroljubivosti, nasuprot dominirajućim tribal games (plemenskim igrama). Ovakva su razmišljanja a još više praksa uporabe droga, naišli na veliki otpor u javnosti i u establišmentu. Leary je uhićen zbog posjedovanja droge, no uskoro bježi iz zatvora u Mexico gdje osniva Internacionalnu federaciju za unutarnju slobodu (IFIF) i obavlja psihijatrijske tretmane koristeći uvelike i LSD.

Sloboda – moć – ekstaza

LSD je prema Learyju ono čarobno sredstvo koje može biti supstrat za najviše spoznajne doživljaje. Ono što je hostija kod kršćana to je LSD kod nove generacije duhovnih tragatelja. “Cilj naše religije nije ništa drugačiji od cilja bilo koje religije u prošlosti: mi tragamo za Bogom u nama!”

Mase mladih ljudi željnih promjene stvarnosti ili željnih novih iskustava, avantura ili puke zabave prihvaćali su Learyjeve misli koje je on izražavao, ne samo u svojim knjigama i intervjuima, nego i na javnim nastupima na koncertima i pjesničkim večerima, i “spiritualnim seansama” na kojima je nastupao kao propovjednik nove, “ekstatične” religije.

“Ja svima propovijedam da postanu ekstatični sveci. Ekstatični svetac – to je društvena moć a ključ za to je individualna sloboda!”

Ova Learyjeva formulacija sadrži sve bitne zahtjeve mlade generacije: sloboda (drop-out), moć (turn-on) i ekstaza (tune-in). Leary nije fanatik, isključivi ovisnik koji bi smatrao da su ovakvi dosezi mogući jedino uz pomoć psihedelika. Znanost, umjetnost, religija i dalje imaju svoju bitnu funkciju međutim, njegovim riječima, “LSD ima tu revolucionarnu ulogu da daje prosvjetljenje na najdemokratskiji način dostižan masama.”

Tu je izvor onoga što Roszak ispravno označava apsurdom da se osobno spasenje i socijalna revolucija mogu strpati u običnu tabletu.

Introspektivni kaos

U najmanju ruku, psihodelik je samo sredstvo a sredstvo, premda materijalno gotovo do nepostojanja (nekoliko tisućinki miligrama liserginske kiseline na dozi LSD-a) ipak ostaje samo obična materija (i to vrlo štetna budući da ostavlja trajna psihofizička oštećenja kod osoba koja je rabe) te ne može preuzeti ulogu u duhovnom razvoju, iako Leary uporno tvrdi kako ona može imati “pomoćnu funkciju kod onih čija je svjesnost zrela i kultivirana“.

Žalosna iskustva prošlih desetljeća pokazala su da mase nisu spremne na tako žestoko sučeljavanje s vlastitim paranoidnim umovima u režiji LSD-a, STP-a, meskalina, psilocibina i drugih psihedelika. Freak-out (otkačenje) bio je odviše čest slučaj prilikom LSD tripova, a znali su biti obilježeni i trajnim mentalnim poremećajima pa čak i nesrećama uslijed drastične promjene percepcije realiteta. I premda je LSD znao biti rabljen i u psihijatriji u terapeutske svrhe, ishod tih terapija često je ovisio o osobi i tehnici terapeuta. Dijelom zbog tih razloga a dijelom i zbog destimuliranja uporabe generalno, LSD je stavljen izvan zakona u SAD-u i ostalim zemljama.

Unatoč tome Albert Hofmann, legendarni tvorac LSD-a, izjavio je na jednoj konferenciji (1981.god.) u New Yorku da smatra kako bi se trebala dopustiti uporaba LSD-a u svrhu meditacije i dozivanja vizionarskih sadržaja dublje, sveobuhvatne stvarnosti. On je potvrdio da je LSD bio često zlorabljen, međutim smatra da je on stvoren za intelektualce, a ne za mase. Dakle, Hofmann zagovara elitizam nakon očitog neuspjeha masovne psihodelik revolucije. Takav zaključak podudaran je s onim Tony Parsonsa, analitičara suvremene kulture:

“Kultura droga u SAD je mrtva – današnji konzumenti su nekulturni!”

6. OPOJ I ZABORAV

Dosadašnje analize raznolikih iskustava uporabe droge dovele su do zaključka da je težnja k onostranom iskustvu osnovni pokretač u takvu djelovanju. Bilo da je riječ o šamanu ili hipiju, intelektualcu ili inicijantu, poziv za viđenjem natprirodnog je isti. Viđenje onostranosti limitirano je dosegom moći naših osjetila i podatnosti njihovih objekata. I osjetila i njihovi objekti produkti su neiscrpne permutacije i kombinacije formi dobivenih od energije prirode.

Rekreacija ili transformacija?

Budući da živo biće nema neovisnu moć percepcije onda i naša egzistencija kao i spoznavanje nisu neovisni. Onaj tko to opaža jest vidilac koji je odvojen od osjetila i predmeta koji su materijalni. Vidilac je duh a njegova duhovna priroda očituje se i u nezadovoljstvu ograničenim stanjem materijalno uvjetovane egzistencije.

Dvije su mogućnosti koje droga nudi nezadovoljniku: rekreacijska ili transformacijska. Prva nudi privremeni bijeg iz ovog svijeta i predah u umjetnim samokreiranim rajevima, a druga je pokušaj ozbiljnog prevazilaženja vlastitog ograničenja kroz učenje ili “viđenje”. Prva mogućnost lišena je uglavnom onih religijskih i spiritualnih motiva prisutnih u drugoj koje su primjetne u iskustvima uporabe droge svećenika starih kultura, šamana, adepta u misterije i okultna društva kao i intelektualaca koji namjenskom uporabom narkotika nastoje transformirati ograničeno viđenje jastva. Za razliku od ove mogućnosti, rekreacijska uporaba ima funkciju moduliranja ili uljepšavanja zbilje koja se opire svakom naporu za podčinjavanjem. Za neuka čovjeka zbilja se odnosi na vidljivo, dosežno osjetilima a u praktičnom vidu na gospodarenje materijom. No, materijalna priroda sa svojim uzročno-posljedičnim zakonom karme prkosi neobuzdanim prohtjevima uma i tijela da izbjegne reakcije za svoja nezakonita djelovanja. Stoga je i pokušaj da se bude sretan u svijetu u kojem se krše osnovna načela postavljena od vrhovnog zakonodavca zapravo pokušaj ošamućenika da ostane miran – stanje opojstva. Postoje tri stanja opojstva ili tri načina kako se duša opire suočavanju sa zbiljom:

1. Uljepšavanjem svijeta

2. Podjarmljivanjem svijeta

3. Nestajanjem zajedno s njim

Uporabom droge sva ova tri stanja opojstva znatno se pojačavaju. Osim u vrlo rijetkim, transformacijskim namjenama, droga je neprihvatljiva kao sredstvo koje omogućuje duhovni razvoj pojedinca. Štoviše, njezinu fatalnu štetnost koja se evidentira u dubljem uranjanju duše u svijet iluzije, ukratko ćemo ovdje analizirati.

Estetska funkcija opojstva

Budući da surove zakone nije moguće podčiniti, moguće je modulirati ih u sferu subjektivnosti posredstvom kozmetičkoga poljepšavanja što može biti povezano i s namjernim poremećajem percepcije. Takav make-up uglavnom je estetske ili etičke prirode i zbiva se u području umjetnosti, kulture i morala.

F. Nietzsche je napisao da bez umjetnosti ne bi mogao podnijeti teške šamare stvarnosti. Umjetnost je i bijeg i rafiniranje zbilje, uljepšavanje ali i transformacija. Ona je otvaranje nedostupnog bića osjetilima koja su nesavršena i varljiva. Umjetnost je i raj i pakao kroz koje se čistimo i krijepimo. Ona je izvor estetskog opojstva kao što je i moralnost izvor etičkog opojstva. Jer “opijati se valja vinom, poezijom ili krijepošću” pjevao je Tin.

Droga je draga mnogim umjetnicima upravo zato što pospješuje tu funkciju zaborava na kreatora i njegove zakone i podstiče kreativnost sekundarnog stupnja koju Platon definira kao reflektiranje refleksije. lzvorni svijet je duhovna supstancija a ovaj materijalni samo refleksija sjene, odnosno reprodukcija nesupstancijalnog materijalnog svijeta kroz um i osjetila. Droga pospješuje već postojeće opojstvo zaboravom i stimulira kreativne ambicije o stvaranju vlastitoga, neovisnog svijeta.

“U mahu osvojiti raj!”- slogan je Baudelairea u “Poemi o hašišu”. Droga nudi tu instant iluziju. Na žalost, taj “bezdan božanskih uživanja” (De Quincey) nosi sa sobom “neizbježnu kaznu zbog nemoralnosti traženje umjetnog ideala.” (Baudelaire)

Dominacijska funkcija opojstva

Ovaj stav vezan je uz koncepciju da ne postoji ništa izvan materije i da je ona, premda se opire, predodređena za eksploataciju od djelatnog subjekta. To se podstiče ekspandiranjem osjetila – njihova se moć uvećava posredstvom tehnologije i materijalističkog znanja i spekulacije a i razvijanjem siddhija, mističnih moći do kojih dolaze yogiji nakon dugih pokora i meditacije. Onima koji nisu skloni znanosti ili jogi droga daje brzu i lakšu, ali i daleko skuplju iluziju dominacije nad prirodom. Evo kako Charles Baudelaire doživljava djelovanje hašiša na ego:

“On potpuno stapa u jedno san i djelo, njegova imaginacija koja se sve više rasplamsava pred tim očaravajućim prizorom vlastite prirode ispravljene i idealizirane … izdaje ukaz: ‘Ja sam najbolji od svih ljudi! Čovječanstvo postoji zbog mene! Ja sam postao Bog!'”

“Ulaz u taj uragan gordosti” (Baudelaire) vodi u trajan megalomanski narcizam kako je narkomaniju definirao Shandor Rado. Posljedica te lake i skupe metode su “gubitak volje, tog najdragocjenijeg od svih darova.” (Baudelaire)

A to znači podčinjenost najnižim aspektima materijalne prirode, dakle, efekt upravo suprotan željenom dominacijskom.

Negativistička funkcija opojstva

Ovaj se pokušaj zbiva kroz filozofiju nihilizma i impersonalizma koje od početka kreacije do danas pružaju utočište svima koji misle da je svijet prolaznih formi bolan i da se bol ukida u nepostojanju. Efekt je opojstvo uranjanja, gubljenje identiteta te zaborav na vječnu prirodu duše. Iskustvo koje opisuje jedna žena o svom “tripu” a koje navodi M. Eliade, gotovo je tipičan za doživljaj rastrojstva pod utjecajem droga.

“U gotovo svakom slučaju doživljaj je započeo osjećajem da se ‘ja’ rasplinje u neizmjerno biće.” Nadnaravna svjetla, energija ni topla ni hladna, bijela i sjajna vatra neki su od simptoma kao uvod u “ekstazu” u kojoj “…’ja’ je nestalo, nisam osjećala ni vrijeme, ni prostor, samo bitak.”

I Baudelaire spominje iščezavanje osobnosti i zaborav vlastitog postojanja kao vid panteističkog uranjanja u sveprisutan duh stvari a De Quinceyevi opijatski zanosi vode ga do “velikog svjetla veličanstvenog uma”. To rasplinjavanje on dovodi u svezu sa zanimljivim dramaturškim običajem iz 17. stoljeća gdje je rasplinjavanje, a ne umiranje bio način odlaska s pozornice kao “osobita povlastica kraljevske krvi”. Dok je smrt, raspad tijela, surova nužda čovjeka iz puka, dotle je nestajanje plemenit način napuštanja životne pozornice.

Neke od Upanišada navode da osoba nakon dugotrajnih studija Veda, primjene popratnih strogosti može doći do stanja uravnoteženog Brahmana, sveprožimajuće duhovne supstancije koja je baza svekolike egzistencije. Realizirajući razliku između prolazne materije i vječnog duha svoju egzistenciju dokončava oslobođenjem u bezličnom Brahmanu. Čini se da koji put u nekim stanjima jake intoksiciranosti duša može, ali samo za trenutak, kušati radost oslobođenja od spona grube materije. Duša tada napušta tijelo zajedno sa suptilnim tijelom a s grubim tijelom ostaje vezana tankom srebrnom niti koja vodi iz pupka.

7. DUŠE GLADNE SREĆE

Profanacija drevnoga sakramenta

Svojedobno je lider poznate britanske pop grupe Oasis izjavio da ga ecstasy čini boljim čovjekom i tom je izjavom konsterinirao javnost koja je radije navikla ocjenjivati negativne efekte masovne zlouporabe nego rijetke slučajeve viših iskustava. Ectasy je blagi halucinogen i blagi psihostimulans koji mijenja stanje svijesti jačajući emocije do stupnja ekstaze. Osamdesetih je postao popularan kod sudionika privatnih zabava uz specifičnu glazbu u tzv. acid house, i njegova se uporaba upoređuje s konzumacijom LSD-a sedamdesetih.

Ekstaza je vrhunac vjerskog nadahnuća i završni čin putovanja duše do svog konačnog odredišta, najčešće realiziran kroz osobnog Boga. Dosezanje ovog uzvišenog iskustva iziskuje prakticiranje meditacije, strogosti i pokora ili odavanje molitvi, u svakom slučaju puno truda i odricanja i još k tome i one milosti koja se ne da ničim iznuditi. Suvremeni tragatelji za ekstazom, uglavnom traumatizirani i neprilagođeni surovim zahtjevima zbilje, generacijama otprije otrgnuti od svojih duhovnih korijena, lišeni vizije, u potrazi za izvantjelesnim iskustvom, nesvjesno imitiraju onaj arhaični proces dozivanja ekstaze primjenjivan kod šamana. Mračna izba, često puna dima, sporedni je sadržaj šamanskog disko iskustva a glavni su naravno, glazba tj. ritam i ples koji ga prati. Ustanovljeno je da ritmičko bubnjanje šamana proizvodi iste frekvencije moždanih valova kao i u osobe koja sanja, koja je pod hipnozom ili u transu. Sličan proces postoji i u derviša a ritmičko bubnjanje i plesanje uz pjevanje mantri i sviranje instrumenata i u bhakti-yogi.

Međutim, za ekstazu je potrebna izvanredna koncetracija (i devocija), usredotočenost na zvuk što neki šamani nemaju, pa koriste narkotička sredstva za ispomoć. Bez znanja o cilju i smislu, generacije disco & rock umova usmjerenih na periferna zadovoljstva, sa svojim limitiranim narkotičkim ili orgazmičkim vrhuncima, očito ne mogu nadomjestiti istinsku duhovnu praksu i stoga današnja masovna uporaba droge predstavlja samo

“…modernu profanaciju jednog drevnog sakramenta u kojem su droge zloupotrebljavane i istrgnute iz svog religijskog i kulturnog konteksta.”

(O. Paz)

Coca-cola i droga

Droga se koristi od davnina, ali tek u novije doba otkriva se adiktivna priroda nekih narkotika, posebno onih koji su dobiveni kao derivati iz svojih prirodnih osnova. Postoje brojni primjeri oduševljenja i početne naivnosti nekim preparatima čija se moć zasnivala na djelovanju nekog narkotika. Tako je npr. coca-cola imala u sebi pravi kokain koji je tek dvadesetih godina izbačen i nadomješten povećanim količinama kofeina. Mladi psihijatar Sigmund Freud oduševljeno je pisao 1884. god. o povoljnim efektima kokaina na tijelo i psihu da bi kasnije zgrožen shvatio da ima gomilu pacijenata ovisnika. Početkom ovog stoljeća heroin je bio osnovni sastojak preparata protiv zubobolje i kašlja. Razvoj farmacije i pronalazak sintetskih droga pomogao je da se razna svojstva droga koriste bez razvijanja primjetne ovisnosti. Droge time postaju legalne i masovno korištene u formi brojnih medicinskih preparata. Njihova dostupnost pomaže da postanu glavnim sastojkom svakidašnjeg, rutinskog rituala milijuna ljudi. Statistika u SAD govori da od petero ljudi dvoje redovito koristi amfetaminske tablete ili sredstva za smirenje. Antidepresanti, sedativi, trankvilajzeri u redovitoj su uporabi u općim i duševnim bolnicama. Uzevši u obzir različite razblažene vrste sintetskih droga i dodavši još one široko prihvaćene droge poput alkohola, duhana, čaja i kave, dolazimo u situaciju da postavimo pitanje postoji li uopće netko tko se ne drogira?

Ljudi koji se intoksiciraju zasigurno nisu sretni. Psihostimulansi i ostali narkotici služe im da ublaže svoje patnje u ovom svijetu i da nadraže svoja osjetila i umove i tako povećaju dojam užitka. Načelo užitka osnova je materijalističkog svjetonazora, ali ovaj je neostvariv za onog tko ga traći izvan sebe budući da je čovjek duhovno biće. Frustriranost proizašla iz realizacije nemogućnosti istinskog i trajnog uživanja u materiji iz dana u dan povećava ionako goleme armije ovisnika različitih vrsta koji svoj život čine podnošljivijim bilo uz redovitu šalicu kave ili injekciju heroina. Kratkotrajan užitak i zaborav pritom su važniji od zdravlja i samospoznaje.

Fiksacija svijesti

Konac prošlog i početak ovog stoljeća zacijelo će biti obilježeni kao doba najvećeg kulturnog i duhovnog osiromašenja masa, ali i kao vijek grozničave potrage za raznolikom duhovnim iskustvima i ispunjenjima onih praznina koje ostavlja za sobom zahuktali vlak tehnološkog razvoja. Zacijelo, uporaba droge ima svoje važno mjesto u obje opće tendencije.

Istakli smo da pojedine droge kod kultiviranog pojedinca ili pod određenim kontroliranim uvjetima mogu pridonijeti ekspanziji svjesnosti. Međutim, njezina masovna uporaba osnažuje ionako čvrste okove neslobode. Tako T. Roszak ustvrđuje: “Psihodelici bačeni u amorfne otužne osobnosti imaju obrnut efekt sužavanja svijesti putem fiksacije.”

Droga nije sredstvo kojim se teži višem cilju, već sama po sebi postaje cilj. Užitak i zaborav postaju imperativi. Uživalac smjenjuje korisnika, potrošnja uporabu. Droga postaje najbolji biznis (420 milijardi $ godišnje), a ovisnosti u mnogim zemljama i nacionalni problem.

Suvremena proizvodnja narkotika dovela je do novih mogućnosti manipulacije masama koje u svijesti svjetskih vlastodržaca imaju ulogu vječitih proizvođača i potrošača. Idealan sustav kontrole davno već nije represivan, već je to sustav razvoja umjetnih potreba i ovisnosti. Raspon im je od kredita za kuću i auto, do TV, cigareta i kave i bezazlenog vikend “jointa”. Čak i oni koji odbijaju sve to, koji se gnušaju tog komformizma i prepuštanja, poput negdašnjih sudionika kontrakulturnog pokreta šezdesetih i sedamdesetih, ti koji su ozbiljno zaprijetili postojećem establišmentu, njima se taj isti establišment sveti time što komercijalizira elemente njihove kulture i time tupi oštricu kritike i otpora. I LSD kao značajan čimbenik te kontrakulture ipak se nije dokazao kao sredstvo masovnog prosvjetljenja, ali je zato poslužio kao sredstvo za istraživanja CIA-e koja je za vrijeme Nixonove administracije odlučila uništiti evidenciju tih eksperimenata. Premda su vlasti zvanično osuđivale LSD i korisnike svejedno je između 1969-1972. god. stanoviti kriminalac Ronald Stark uspio neometan plasirati 50.000.000 doza LSD-a na američko tržište. I George Bush, bivši direktor CIA-e i predsjednik SAD-a, premda deklarirani žestoki borac protiv zloporabe droge, rukovodio je ilegalnim uvozom droge u SAD s ciljem da se domogne enormnih prihoda za tajnovito udruženje koje je služilo daljnjoj degradaciji “neprilagođenih” i ionako “slabih” pojedinaca da bi time ubrzao pripremu za društvo “nove epohe”.

Kako protiv čudovišta?

Vlade i organizacije u svim zemljama ulažu velik trud i novac u ratu protiv zloporabe droge. Nažalost, rezultati mjereni prema broju konzumenata u svijetu ne bude nikakvu nadu da postojeći dominantni sustav represivnog djelovanja usmjerenog prema proizvođačima i dilerima može ikako uspjeti. Unatoč enormnom ulaganju u takvu strategiju, posebno za vrijeme republikanske vladavine u SAD-u, rezultati su razočaravajući. Stručnjaci u oblasti suzbijanja pošasti droge uočili su dva paradoksa:

1. Prvi se naziva paradoks profita: koliko god da se nasilno smanjivala proizvodnja i transport ilegalnih droga do tržišta, profit proizvođačima i dilerima ostaje isti. Zapanjujući je podatak da čak ako se spriječi 50% ukupnog ilegalnog transporta kokaina na tržište, cijena uopće ne bi porasla!? Ovakva represivna politika zapravo najviše koristi narko-mafiji jer održava cijene droge dovoljno visokim za enormne profite, a da i dalje nisu nedostupne najširem krugu konzumenata.

2. Drugi paradoks je hidra efekt. Kada se odsječe jedan krak snabdijevanja tržišta drogom, odmah istovremeno narastu dvije nove. Ako se dugo planiranim, obuhvatnim i skupim operacijama s angažiranom vojskom, znatno poremeti proizvodnja i transport opijata iz Turske, vrlo će brzo nadomjestak stići iz Dalekog Istoka ili Meksika. Tako ogromni napori praktički nemaju efekta. Ideja da će konzument prestati uzimati drogu ako mu se ona nasilno uskrati doživljava stalne krahove. Zaključak je da će droge uvijek naći put do gladnog tržišta. Zbog toga se u posljednje vrijeme sve veća pažnja okreće konzumentima, aktualnim i potencijalnim. Metode kao i sredstva za prevenciju protiv zloporabe raznolika su i rezultati variraju. Čak kad bi se i cjelokupni napor na tom polju umnogostručio, rezultat bi teško bio zadovoljavajući. Istinski problem je duboko u srcu svakog čovjeka i on se može definirati kao nezadovoljstvo postojećim stanjem materijalne egzistencije.

Esej je objavljivan u nastavcima tijekom 90-ih godina u znanstveno-popularnom časopisu Karma