Sanja Kovačević, istaknuta feministkinja i aktivistkinja, gostovala je nedavno na tribini u salonu Korzo
Varaždinska tribina na kojoj si sudjelovala nosi naziv Estetika patrijarhata – feministička alternativa. Ako patrijarhat ima svoju estetiku, kojom nadograđuje svoju realnu dominaciju, može li feminističko razotkrivanje takvog „pakovanja“ znatnije osporiti i sâm sadržaj?
Patrijarhat je naprosto sistem u kojem kao društvo živimo stoljećima i čiji su postulati duboko ukorijenjeni u životu i iskustvu. Svi smo se rodili u tom sistemu, i muškarci i žene, socijalizirane/i smo u tom sistemu. Patrijarhat nema samo svoju estetiku, već posjeduje, da tako kažem, kompletnu pisanu povijest. Žene se oduvijek opiru tome, uz povijest kakvu znamo, kakvu učimo u školi, postoji cijela jedna žeska povijest tzv. HERstory – ona se konstantno govori i piše, a patrijarhalnu matricu paralelno odpakirava, demontira. No, s obzirom da se stvarala i stvara u sistemima koji ženama ne daju pristup materijalnim resursima, koji im ustvari donedavno nisu davali čak ni pristup obrazovanju, pa ni javnom prostoru, ona i dalje ostaje mahom društveno nevidljiva. Integralni dio te herstory je dakako i povijest umjetnosti, povijest filozofskih disciplina – poput etike i estetike. Feminističko razotkrivanje neminovno osporava sadržaj patrijarhalne matrice jer barata argumentima koji su neporecivi, bez obzira na svo “trolanje” naše istine i našeg iskustva kojemu smo izložene. A može li to učiniti znatno? Mislim da može, ali i da će to bit dug proces. Odnedavno, s pojavom interneta koji je omogućio transparentnost društvenih praksi taj ženski glas jača, i nije slučajno što posljednjih godina svjedočimo globalnom, a i lokalnom valu ženske pobune protiv nasilja, protiv seksualnog zlostavljanja, protiv zlostavljanja od strane institucija i kapitala u rukama muškaraca. Feministička borba kao i svaka progresivna, radikalna borba izranja iz duboke obespravljensoti i nepravde, teži rušenju, a ne reformi tih institucija i izgradnji alternative koja će omogućiti pravedniji svijet za sve.
Dugogodišnja si feministička aktivistkinja, pokrenula si feministički kolektiv fAKTIV, organiziraš i Osmomartovske noćne marševe u Zagrebu pa si zasigurno kompetentna procijeniti je li opće proklamirana „europeizacija“ doista umanjila „balkansku“ zaostavštinu ukorijenjenog patrijarhata?
Da, “europeizaciju” i”balkansko iskustvo” doista treba staviti u navodnike. S tim da bih te pojmove globalizirala – pa s jedne strane imamo Zapad i Sjever koji su na imperijalističkoj eksploataciji i kolonijalnim pohodima potlačili i opljačkali globalni Istok i Jug, a prostor na kojemu mi živimo, i nazovimo ga Balkanom, dio je ovog potlačenog svijeta. Što se tiče patrijarhalne zaostavštine, ona niti je zaostavština jer i dalje istom snagom globalno djeluje, niti je locirana na Jug i Istok. Projiciranje svih užasa koje živimo, pa tako i užasa patrijarhalnih praksi sa Zapada na Istok dio je te imperijalističke politike s funkcijom zadržavanja statusa quo u kojemu će bijeli moćni muškarac u odijelu zadržati i povećati svoju moć. A Balkan je oduvijek bio dio tih imperijalističkih težnji i orijentalističkih projekcija, bez obzira što se nalazi na tzv. predziđu Zapada odnosno Evrope. Mi u ovom dijelu svijeta, za razliku od toga Zapada imamo iza sebe barem dio emancipatorske povijesti kada su u pitanju žene – poslijeratne povijesti i AFŽ-a – dok je SAD npr. 1950-ih žene pod pritiskom tržišne ekonomije pretvarao u “očajne domaćice”, i dok su npr. žene u jednoj bogatoj Švicarskoj trebale “čekati” sve do 1971. kako bi uopće dobile pravo glasa, mi smo imale jedno emancipatorsko razdoblje u počecima izgradnje tog novog društva na idealima nadetičnosti i socijalne pravde, a emancipacija žena je bila integralni dio te ideologije. No, nažalost vidimo da to nije bilo dovoljno i da je moć patrijarhata učinila svoje na štetu žena. Danas se tako primjerice borimo da sačuvamo pravo na pobačaj, ne samo kao izbor već i kao svima dostupan zdravstveni postupak, paralelno se boreći s pravom na javno zdravstvo.
Posljednjih godina sve češće bilježimo nasilje nad ženama, prvenstveno ono obiteljsko. Ako je hrvatsko pravosuđe doista kancerozno tkivo ove države, onda je to očito i u presudama koje neadekvatno sankcioniraju obiteljske nasilnike muškog spola. No pitanje je bi li striktniji zakoni i njihovo dosljedno provođenje bili dovoljni?
Često odgovaram na ovo pitanje i gotovo uvijek moram korigirati novinare i novinarke – naglasak ne treba stavljati na ‘sve veću učestalost u posljednje vrijeme’ ili ‘epidemiju’, kako ponegdje možemo pročitati. Rodno uvjetovano nasilje nad ženama se događa konstantno, s manjim statističkim odstupanjima iz godine u godinu, i u velikom postotku prema istom ili sličnom obrascu. Najčešći obrazac koji vodi do ubojstava govori mnogo o propustima svih institucija: centara socijalne skrbi koji neadekvatno reagiraju i onda kada žena prijavi nasilje, policije koja neadekvatno reagira kada dođe na lice mjesta i najčešće provodi ‘dvostruka uhićenja’, a nasilje muškarca prema ženi tretira kao ‘svađu’ i ‘kršenje reda i mira’, a u zadnje vrijeme sve se više razotkriva neadekvatnost kaznenog postupka, počevši od DORH-a koji kazneni postupak ne pokreće ni kada ga traži policija, dok su sudska praksa i presude priča za sebe. Suci u pravilu daju minimalne kazne, uvažavaju dvojbene olakotne okolnosti nasilniku, a iste te okolnosti tretiraju kao otežavajuće za žrtvu. Na vidjelo su izašle brojne presude koje je javnost s pravom okarakterizirala kao sramotne. Ukratko, svaka karika u sustavu čini isto, štiti nasilnika – muškarca, a ne žrtvu – ženu. Samo ovaj zadnji slučaj s tzv. Daruvarcem pokazuje da zakoni i institucije u ovoj državi nisu apsolutno nikakav temelj pravde i zaštite kao i da su nefunkcionalni.
Izvještaj pravobraniteljice za ravnopravnost spolova pokazuje da se u velikom postotku (58 posto) koristi institut olakotnih okolnosti, a u iznimno velikom (78 posto) otegotne okolnosti se zanemaruju. Praktički u svim slučajevima u kojima okrivljenik izrazi kajanje ili ispriku on biva pušten, pogotovo ako nije prethodno osuđivan, što ne znači da i nije bio prijavljivan za zločin nasilja. S druge strane, otegotne okolnosti redovito se zanemaruju. U velikom broju slučajeva pokazalo se da je zanemarivanje recidivizma i brutalnosti ono što dovodi do novog i sve brutalnijeg nasilja, često i do femicida, odnosno ubojstva žene. Obrazac pravosudnog postupanja pokazuje da se kod nas naprosto štiti nasilnika. Dosljedno provođenje zakona, ali i njihovo poboljšavanje, zasigurno nisu dovoljni, ali to je nužno kako bismo uopće pokrenuli društvo u tom smjeru. Gdje se sada nalazimo govori nam podatak: od 10.031 okrivljenom za obiteljsko nasilje, a tek o 806 osuđenih na bezuvjetnu kaznu je dovoljan.
Kao novinar razgovarao sam s radnicama, većinom uposlenima u ovdašnjoj tekstilnoj industriji, koje su spominjale povrede radničkih prava pa čak i spolnu diskriminaciju, šikaniranje i iživljavanje. Zbog velikog pritiska menadžmenta, ali i zbog nesnalaženja takve žene kao da su prisiljene sve tolerirati. Što bi im ti savjetovala?
Mislim da nije potrebno objašnjavati na koje su sve načine radnička prava u ovoj zemlji sve brutalnije kršena. Spomenut ću samo recentu državnu praksu proglašavanja radničkih štrajkova nelegalnima (Croatia Airlines, SDF Žetelice u Županji). No kada se radi o kršenju prava radnica – žene i tu trpe dvostruki teret, a seksualno nasilje koje doživljavaju je dio toga. U SAD-u se događaju protesti i štrajkovi radnica u brojnim tzv. ženskim industrijama i sektorima. Na valu #MEtoo pokreta seksualno zlostavljanje je često okidač za pobunu – kod nas se o tome nažalost nije pisalo, ali recimo radnice McDonaldsa su u protekloj godini štrajkale diljem svijeta, a jedan od zahtjeva je redovno bio i – stop seksualnom nasilju. Kada se radi o tekstilnoj industriji, koja je oduvijek kao “ženska” industrija bila podvrgnuta teškom i brutalnom iskorištavanju (a tako je i danas), moram naglasiti da je upravo taj sektor povijesno i globalno i najveća inspiracija za ženski i radnički otpor. Tekstilna industrija je doista paradigmatska za radničko-feminističku borbu. Međunarodni dan žena izniknuo je iz borbe tekstilnih radnica. Pred nama je 8. Mart, a povijest 8. Marta kreće upravo od protesta tekstilnih radnica još od 1857. kada su u New Yorku radnice protestirale zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća, a potom se same sindikalno organizirale. 1912. buknuo je poznati štrajk tekstilnih radnica imigrantkinja u Lawrencu, a s njime i slogan „Kruha i ruža!“ simbolizirajući zahtjeve za ekonomsku sigurnost i dostojanstvo žena. U “demokratskoj” Hrvatskoj također imamo primjere otpora i štrajkova tekstilnih radnica – Kamensko, DTR, Arena trikotaža… Radnice mogu samo podsjetiti, jer ne želim ništa savjetovati jer daleko bolje od mene znaju u kakvim uvjetima rade i žive, na tu povijest u kojoj je jedino organiziranje, sindikalno prije svega, omogućilo ženama da se čuje njihov glas i da se izbore za svoja prava. Sva prava koje žene u ovom trenutku u ovom i svakom drugom društvu imaju produkt su njihova vlastita zalaganja i ustrajanja.
Ti si novinarka portala o rodu, spolu i demokraciji Libela, uz to i prevodiš i radiš u knjižnici pa si definitivno, hoćeš- nećeš, načitana. I moje pitanje je „teoretsko“: naime, postoje li različita tumačenja feminizma jer feministkinjom se može smatrati i neka razmažena holivudska zvijezda i neka uboga međimurska tekstilna radnica?
Upravo o tome je na tribini govorila Katarina. Za početak moram reći da su “razmažena glumica” i “uboga radnica” također stereotipi, označivači – dekvalifikatori koji ženama kao potklasi oduzimaju političku moć. No, nažalost, to nije tako jednostavno. Od kada se osobno bavim feminizmom uče me da postoje različiti feminizmi – radikalni, liberalni, socijalistički, marksistički… Smatram da je takvo cjepkanje štetno i da je i ono odraz patrijarhalne kulture, a posebno patrijarhatom itekako obilježene akademske/teorijske/znanstvene zajednice, u smislu povijesne tendencije struja i frakcija u političkim pokretima. Pa ipak, zapadni liberalni feminizam je opasan, ako ga promatramo kao zapadni produkt kapitalističkog sistema, pri čemu je kapitalistička ideologija svojom aproprijacijom feminizma učinio je ženskom pokretu puno štete. Također, silno se opirem i zapadnjačkoj aproprijaciji ženskih pokreta na globalnom Istoku i Jugu, koja je isto dio imperijalističke ideologije i politike o kojoj sam govorila. Jer kojem feminizmu pripadaju Kurdinje ili milijuni žena u Indiji koje se nedavno ustale fascinantnom snagom i brojem? Kao ljevičarki i feministkinji, za mene je temelj feminističke borbe ono o čemu sam govorila u prethodnom odgovoru – a to je otpor obespravljene ženske radničke klase, i tu se pozivam na Slviju Federici koja kaže da su sve žene radnice i koja odbacuje razdvajanje neplaćenog kućanskog rada i plaćenog rada u tvornicama, naglašavajući da je kućanski rad ključan teren za klasnu borbu protiv kapitalizma.
Upravo je RF istaknula svoju kandidatkinju Katarinu Peović za predsjednicu republike. Predmnijeva li to da je tvojoj stranci feminizam proklamativno načelo?
Feminizam i politika, a posebno feminizam i ljevica su jedno veliko i zanimljivo pitanje. Nadam se da ćemo jednom organizirati tribinu samo na tu temu. Kod nas je situacija zapravo poražavajuća, proklamirani feminizam pa i kada je riječ o “tehničkim” pitanjima poput zastupljenosti žena putem kvota ili tzv. zip-modelu u predstavljanju je konstantno u praksi negiran. Kao članica Radničke fronte koja je stranka Lijevog bloka (sa Zagreb je naš, Novom ljevicom i Za grad) moram reći da se u tom bloku zip-model i u praksi ispoštovao, da nas (RF) upravo u GS-u zastupa druga zastupnica po redu, i da se u okviru toga rada nastojimo što je moguće više baviti i problemima žena, a kao lijeva partija aktivno surađujemo s feminističkim organizacijama (npr. dio smo Platforme za reproduktivna prava) ili organiziramo i sudjelujemo u akcijama borbe za prava žena. Mislim da je to samo po sebi već značajan pomak. Članice i članovi lijevih partija su isto dio društva koje je, kako smo utvrdili, dubinski obilježeno patrijarhatom. Zadatak progresvnih političkih organizacija, pa tako i političkih stranaka je između ostalog i konstantan rad na samoosviještavanju, pa tako i na feminističkom osviještavanju. Kao i sve s feminizmom, i ovo je dugotrajan proces, no u čije rezultate istinski vjerujem.
