Iz svijeta pelina, satire i čežnje

Helena Sablić Tomić

Predgovor zbirci Satiranja

Još od svoje zbirke priča „Strategija pitona“ (2005) varaždinski autor Predrag Daraboš aktivan je na književnoj i kulturnoj sceni kao onaj koji svojim projektima, pisanim ili multimedijalnim, iznenađuje, provocira, uznemirava i potiče publiku na aktivan odnos prema sebi i drugima. Čini on to na vrlo osoban i osobit način različitim satiričkim, ali i meditativnim gestama pa se i nova knjiga „Satiranja“ sasvim dobro upisuje uz njegov neobičan kreativni mozaik. Daraboš u njoj odrasta i živi koristeći jezik svakodnevice nižući pri tome isječke iz života cinično, ironično gotovo punkerski brutalno i iskreno pa baš zato ona vrlo dojmljivo udara u glavu bez ikakvog uljepšavanja ili pokušaja opravdavanja.

Knjigom fragmentarne proze tako se  kreće intrigantna galerija muških i ženskih likova koji iz narativne slike u sliku pokazuju na koji način njihova socijalna i emotivna paradigma doživljava unutarnje i vanjske promjene. Usporedo s njima događaju se promjene u različitim sferama života bez obzira je li riječ o prepoznatljivim prostorima ili se junaci kreću mističnom Indijom.

Često je upravo tematizirana stvarnost ona kontekstualizacija prikazana kao oličenje ili opozit etičkom principu pa su neki likovi prikazani kao figure pravednika ili grešnika, često puta oni su nositelji unutarnjih borbi koje po svemu reflektiraju borbe ideja i ideologija u realnosti. U “razglobljenom” svijetu kroz tri veća poglavlja (Opstrukcije; Reverzije; Patafizike) oni dobivaju posve specifičan diskurs kao što u realnom prostoru i vremenu imaju pojedinci koji tragaju za „istinama“ o univerzalnim pitanjima o dobru i zlu, ljubavi i smrti, prolaznosti i vječnosti, religiji i ideologiji, nacionalnim i socijalnim dilemama.

Daraboševi muški (Đemi, Boško, Bendži, Luno, Radoš…) i ženski likovi (Neli zviždačica, Tuka vijećnica, Kristinka antidepresivka, Vesna,…) u različitim kronotopima na brojne načine percipiraju pitanja i probleme ne naslućujući odgovore na njih. Oni se kreću putevima umjetnosti, politike, mafije, medija, oni su često zavodnici, ponekad su samo obični društveni paraziti, a nekada su Oni koji izlaz nalaze na proputovanjima ili u zatvorima.

Autor različite marginalije bilježi višestruko složenim, čitkim i dinamički razigranim rečenicama iz fragmenta u fragment koji funkcioniraju kao sličice na filmskoj vrpci kojoj gornja i donja perforacija omogućava odmatanje prema istini, satiri ili destrukciji.   

No, nema nikakve sumnje kako je ovakav pristup naraciji, ovakvo osmišljavanje fikcije, u stvari reakcija na dehijerarhizaciju i nivelaciju semantičkih i vrijednosnih polja u samoj realnosti i predstavlja na većini mjesta njezinu parodičko-satiričku suprotnost. Gotovo svaki protagonist u ovoj knjizi nastoji iznaći kritički nadmoćne glasove savjesti dok njihovo prečesto koketiranje sa etički upitnim ideološkim i socijalnim, a napose političkim nazorima i praksom, ima za cilj izazvati burnu reakciju kod čitatelja.

U fokusu Daraboševe proze prvoga poglavlja „Opstrukcije“ zastupljeni su društveni marginalci pa i socijalno problematični subjekti nalik verbalno agresivnim urbanim frajerima, oni nisu dominantne, herojske ili tragične figure. Na nekim dijelovima teksta naglašena je i tendencija „autentičnoj“ reprezentaciji žargonskog diskursa ne samo u dijalozima nego i u stilizacijama usmenoga kazivanja (skazovima). Riječ je o socijalno i lokalno snažnijem obilježenom diskursu koji u većoj mjeri tendira socijalnoj reprezentativnosti, on je gotovo sasvim „cijepljen“ od socijalno kritičnog slobodarskog potencijala, a pritom ni njegovi govornici nisu baš laskavo prikazani. Glavni su likovi pretežno muškarci niže razine obrazovanosti, skloni seksističkim, ksenofobnim stavovima, često ih karakterizira i brutalni pripovjedač. Sličnu notu ismijavanja Daraboš nudi i u kroki portretima ženskih likova pišući s istom surovošću o njihovim komunikacijama i tajnovitostima. Zna on ući i u zahtjevnije stilove i izraze koji su bliski egzistencijalističkom pristupu, fantazmagoriji i simboličnim porukama o besmislu života i nemogućnosti bijega iz pakla kojeg zovemo život.

U drugom poglavlju „Reverzije“ pripovjedač nas od crtice do crtice vodi na putovanja raznim stranama svijeta tekstom koji poprima odlike putopisne proze u smislu uvjerljivosti i provjerljivosti određenih činjenica. Istovremeno je nadmašuje nadgradnjom u smjeru iracionalnog i nadnaravnog sve u službi glavne ideje koja povezuje niti svih tih ljudi i mjesta s kojima se pripovjedač susreće, a glavna nit je – potraga za odgovorima na neka važna, a ponekad i sporedna pitanja, za istinom, smislom, životom. Čitatelj sada ima dvostruku priliku; kretati se, osjetiti miris egzotičnih krajeva i susretati neobične ljude, osobenjake, mudrace istovremeno otkrivajući neke mistične dimenzije, tajne starih civilizacija i religija, što sve skupa udaljava od klasičnih putositnica. Ovo poglavlje kao da je koncentrirano uz priču o ljudskoj čežnji da pronađe odgovore na pitanja svih pitanja, ona o smrti i prolaznosti, istini i laži, pa i slobodi koju često povezujemo upravo s putovanjem. 

Prikazima likova u trećem poglavlju naslovljenom „Patafizike“ u pravilu se ne tendira izazivanju nepodijeljene empatije ili identifikacije kod čitatelja. Zahtjev za distanciranjem od svjetonazora likova signalizira se u nekim slučajevima i posredstvom glasa nadređenih tekstnih instanci. Pritom se kao posebna prijetnja slengu i supkulturnom svjetonazoru prikazuju različiti diskursi medija, menadžerski i pomodni „japijevski“ urbani žargon i sl. S druge strane tom supkulturnom jeziku/svjetonazoru još uvijek oponira lokalni idiom, koji se pretežno prikazuje kao nosilac konzervativnih i opresivnih vrijednosti. Sve u svemu, ti likovi ne nalaze novi jezik ili tip diskursa koji bi na za njih posve zadovoljavajući način nadomjestio jezik njihove buntovnosti, a razlozi su tome različiti: vlastita odluka, širenje jezičnih i svjetonazorskih horizonata, nesavladiv pritisak i agresivnost drugih jezika i svjetonazora.

Svijet koji pred nas izranja iz autorova pera u „Satiranjima“ svijet je strasti, sukoba i otuđenosti vidljive, između ostalog, u čestom i bezrazložnom nasilju, ali i u nemogućnosti da se ostvari dublji i složeniji emocionalni kontakt. Sve to skupa ovu prozu čini gorčom od pelina, nekome možda i teško probavljivom i prihvatljivom, ali nedvojbeno iskrenom i sa stajališta likova satirički istinitom.

Što će na ove konstatacije reći čitatelji tek ćemo vidjeti, ali nedvojbeno je da je Daraboš  svojim raw power stilom stvorio zanimljivu zbirku pripovijedaka koja ostavlja dobar dojam jer su uspješno oživljeni likovi i situacije koji baš i nisu česta tema suvremene hrvatske književnosti.