Roman Lepoglava varaždinskog pisca Željka Funde literarna je rekonstrukcija lepoglavskog društvenog života 1944. godine kroz likove tadašnjih eminentnih žitelja čije su sudbine neumitno vezane za zloglasnu kaznionicu, bez obzira jesu li živjeli s ove ili s one strane njenih zidova. Obiteljski prizori i šaputanja čipkarica na pozadinskoj pastorali obronka Ivanščice brutalno su kontrastirani kricima i jecajima koji noću dopiru iz ustaškog kazamata.
Opći raspašoj gubitnika rata
Izabrani/e akteri/ce ove drame povijesne su osobe, a njihovi unutarnji monolozi psihološka su zaokruženja poznatih zbivanja i djelovanja, poput onih u Ljube Miloša, upravitelja ustaške kaznionice, kojeg pratimo kroz šekspirijanske delirije neprekinutih zločinstava i popratnih mentalnih preispitivanja dokončavanih gašenjem sućuti i gušenjem savjesti. Ljubo Miloš je neprijeporni primat u sredini koja ovisi o njegovoj volji ili hiru pa je time i centralna figura romana. Njegov autoritet u jednom trenutku narušava rođak mu Maks Luburić koji se sklanja u obližnje selo, podalje od Gestapoa koji ga želi uhapsiti zbog zločina. Njegovi upadi u kaznionicu i obližnje šume samo intenziviraju svirepost ustaškog nasilja koje autor opisuje neštedimice i naturalistički. Okrutnost ustaških iživljavanja upotpunjena je njihovim morbidnim šalama, vicevima, ganganjem i blasfemijom. Atmosfera očigledno izgubljenog rata, raspadanja vojne i državne moći NDH, primjetna je u općem raspašoju u kojem se pijani ustaše počinju međusobno ubijati. Život postaje vrlo jeftin, a pitanje preživljavanja primarno. Civili se skrivaju, neki bježe u partizane, ili se pak sklanjaju u svoje unutarnje estetizirane svjetove, čipkarske ili slikarske. Za to vrijeme ustaške glavešine potajno planiraju emigraciju i zato marno pljačkaju imovinu logoraša.
Glembayevsko prokletstvo traje
Glavni meštar u toj prljavoj raboti je natporučnik Eugen Glembay, sin Krležinog aristokrata Leona Glembaya koje Funda ugošćuje kao metafikcije u ovoj lepoglavskoj epizodi. Osim što materijalno i seksualno zlorabi zatvorenike, Glembay junior je i vicmaher koji izmišlja šale i dosjetke za Miloša i njegovu pratnju. Stari pak Glembay dolazi u Lepoglavu slikati Miloša i njegovu ljubavnicu. Iako je uvođenjem likova Glembaya dobivena stanovita raznovrsnost i mogućnost intelektualnih i estetskih razmišljanja, čitaocu upućenom u noviju hrvatsku povijest i književnost ovakav se autorov postupak može učiniti suvišnim i upitnim s obzirom na sve ostale likove i događaje koji su povijesno zbiljni. Moglo bi se to prihvatiti i kao ustupak postmodernističkom poigravanju s miješanjem fakcije, fikcije i metafikcije, neumrlim pomodnim okvirom iz kojeg još uvijek ne izlaze još neki lokalni pisci.
Zabranjene ljubavi
Glavni kontra lik bojniku Milošu je nježna i profinjena Danica Bössler, začetnica škole lepoglavske čipke, sjetna švelja koja mašta o ljubavi dok plete stolnjak po narudžbi za poglavnika. Zdvojna i zlovoljna što takvu ljepotu stvara za takvu zvijer, upušta se u romantičnu avanturu pomaganja ranjenom partizanu. Premještajem u Zagreb gdje dobiva posao u arhivu, Danica (Židovka) je spašena no zanimljivom i značajnom liku, nažalost, gubi se tako trag usred romana. Ovaj ženski deficit Funda nadomješta trima ženskim likovima, ljubavnicama ustaških časnika. Opisi njihovih interakcija i konzumacije ljubavi preko žice najdomljiviji su dijelovi romana. Natporučnik Kirin zaljubljuje se u Srpkinju koju je spasio iz zatvora. Čistoću svojih namjera dokazuje joj dubokim, viteškim respektom. I Ljubo Miloš se nastoji potvrditi kao ljudsko biće. Prelijepa Zagrepčanka židovskih korijena postaje zatočenica u njegovom zlatnom kavezu. U kaosu i bezumlju koje se širi vojskom pred porazom, ovakve veze nisu mogle opstati i dokončavaju se tragično. U Fundinoj podjeli spolnih uloga Maks Luburić je prošao najbolje – našao si je domaću ustašicu, rasnu brkatu jebaljku s kojom po šumama ganja veprove , partizane i guzatu božicu Dijanu.
Gange i vicevi
Funda si dopušta prostački i psovački rječnik iz usta lokalnih nemani, zatvorskih čuvara osnaženih Luburićevim „specijalcima“ čija se vojnička disciplina svela na red klanja, red oblokavanja, red silovanja, red ganganja. Ovi opisi nisu za delikatne dušice, jer Fundin rječnik jednako je brutalan u hercegovačkoj ganga varijanti i u kajkavskom zapomaganju. Kao laksativ za proživljenu mučninu Funda nas zasipa vicevima mahom masnim, krvavim, ustaškim koji se pričaju u krčmi koju je tada vodio autorov djed. Vicevi su morbidni i neaktualni pa nezasluženo zauzimaju značajan prostor djela, jednako kao i suvišna patetična ponavljanja u monolozima koji psihičku obradu likova ponekad čine više formalnom no kreativnom.
Značajan doprinos deustašizaciji
Uskladiti i uravnotežiti mrežu mnoštva likova u cjelovitu romanesknu strukturu zahtjevan je posao koji je Željko Funda dovršio s ukoričenih četiri stotine stranica velikog formata; dakle, ambiciozan poduhvat za jednog majstora haikua, Osim opsežnosti i povremenog ponavljanja zamjeriti se može i nepostojanje naslova poglavlja koja bi olakšala praćenje radnje.
Unatoč određenim nedostacima Lepoglava je zrelo ostvarenje iskusnog pisca koji se poigrava žanrovima, diskursima i jezikom. Posebnu pozornost izaziva pokušaj autora da uobliči uvjerljive književne likove ustaških časnika paralelnim postupkom eksternalizacije postupaka i internalizacije njihove doživljajnosti, kojim uspijeva od njih stvoriti kakva-takva ljudska bića. Roman Lepoglava beskompromisno i naturalistički otkriva dubinu ponora ustaške strahovlade i dragocjen je prilog tezi koju Funda iznosi u javnom razgovoru kako je našem društvu potrebna deustašizacija, jer taj je izdajnički pokret osramotio Hrvatsku.
Željko Funda (1950) varaždinski je književnik s petnaest objavljenih knjiga. Najnagrađivaniji opus mu je kajkavski pjesnički, a pregršt priznanja osvojio je haiku stihovima. Autor je i prvog hrvatskog kajkavskog romana Ljudeki a preveo je i Shakespeareove sonete na kajkavski jezik. Posljednjih godina objavio je i dva šaljiva naslova: Soneti o smehu i Humorna knjiga.
