Rijedak je slučaj da nacionalnu književnu nagradu dvije godine za redom osvoje pjesnikinje iz istog mjesta. 2019. i 2020. godine nagradu za pjesničku prozu Tea Benčić Rimay dobile su Varaždinke: Andrea Žigić Dolenec za zbirku Nasukani razum te Snježana Tramburovski za još neobjavljenu knjigu Berba šafrana. Zahvaljujući osvojenoj nagradi prvoj od njih otisnut je književni prvijenac, dok rukopis Snježane Tramburovski još čeka da se negdje iskamči tih par tisuća kuna za tisak.
Činjenica da obje pjesnikinje svoja prva objavljenja dočekuju u zrelom petom i šestom desetljeću života sugerira na mogućnost jednake zrelosti predstavljenih opusa, mogućnost koja je, srećom, u dotičnim zbirkama i ostvarena. Obje laureatkinje zasluženo su nagrađene za promišljene i zaokružene literarne uratke čiji dosezi ih svrstavaju u gornji dom suvremenog hrvatskog pjesništva. Namjerno kažem pjesništva iako su zbirke proznog formata, jer njihova izričajnost je izraženo poetska, u oba slučaja u dovoljnoj mjeri da se nazovu proznom poezijom.
Zavjetovana jakoj riječi
Već nakon prvog čitanja Nasukana razuma Andree Žigić Dolenec (AŽG) jasno je da je to ozbiljna, dobro organizirana i uravnotežena zbirka, gdje se može osjetiti i solidan postprodukcijski rad koji se primarno odnosi na selekciju i kompoziciju poglavlja. Zamjetan je i brižljiv rad u stilskom brušenju fragmenata i osobito u eksploataciji metafora koje su brojne i ponekad lucidno iznenađujuće (krivotvoreni zaborav, krvavo suležavanje …). Autoričin kreativni um buja od isprepletenih i silovitih misli koje iskazuju svojevrsnu beskompromisnost u traženju najmanje bolnog načina suživljavanja sa svijetom u kojem su kriteriji racionalno prihvatljivog, zbog svoje neprovedivosti, srozani na opskurne norme preživljavanja. U takvim nemirnim morima svojih pjesničkih ekspedicija AŽG kormilari smjelo, ali ne megalomanski jurišajući punim jedrima na oluju, već radije manevrirajući lađom pro et contra torrentem, ponekad urlajući na zapjenjene valove (ljubomorno čuvajući svoje vrtloge), a ponekad samo osluškujući daleke tišine zamrlog mora (u ustima je ležao brod šutnje). Pritom je dojmljiva ekspresivnost izričaja, njegova oštrina i lapidarnost koju autorica možda duguje svojoj višegodišnjoj novinarskoj praksi, uočljivoj kroz markantne prozne naslove te dijalogiziranje s pozvanim i nepoznatim gostima kao s vlastitim podstanarima – subidentitetima koji likuju ili su podsmješljivi prema svojoj kreatorici i nositeljici. U ovu prvu skupinu poznatih gostiju inspiracije spada svakako i nekolicina književnih mentora (E.A.Poe, W. Woolf, T.S. Eliot) s kojima autorica kontaktira i na koje se nadovezuje u istovjetnim potragama. Ne krijući velike uzore i isto takve zahtjeve u pokušaju transcendiranja nepojmljive pojavnosti, AŽG ni u jednom trenutku ne zanemaruje spoznaju o vlastitoj krhkosti (biti zametnut u džepovima Kronosa) koja joj, s druge strane, daje i onu toliko potrebitu tankoćutnost bez koje, uostalom, nema velike umjetnosti. U sveopćem i nadirućem metežu preživljavanja i permanentne rekonstrukcije vlastitosti, AŽG pokušava pronaći svoju aktualnost i pritom nije bojažljiva; oslanja se na svoje prirodne zahtjeve i osjeća se slobodno istodobno trijumfalno paradirati, satirički zabadati, ali i kukavno čučati zaplakana, već prema prigodi, raspoloženju ili usudu.
Imajući na umu relativnu ekskluzivnost samog žanra pjesničke proze kod nas kao i na brojne izazove koje format postavlja pred jednu novakinju u književnoj produkciji, a kojima ova relativno uspješno odolijeva, spreman sam preporučiti Nasukani razum kao djelo koja ostavlja upečatljiv dojam nakon čitanja pa sam uvjeren da će svaki čitalac, poput mene, otkriti barem nekoliko proza za koje se slobodno može reći da su izvrsno napisane.
Guranje nosa u nepoćudno
Iako je ime pobjednice posljednjeg natječaja Tea Benčić Rimay za neobjavljenu knjigu pjesničke proze objavljeno još prošle godine, Berba šafrana Snježane Tramburovski još nije zgotovljena pa nam je autorica mogla dostaviti na uvid samo dijelove zbirke. Iz tog razloga će i ovaj prikaz biti fragmentaran. Za razliku od AŽG koja mahom piše prozu, novinsku ili literarnu, Snježana Tramburovski marljivo objavljuje poeziju u časopisima i na portalima. Povezanost njene pjesničke produkcije s najrecentnijim pjesničko- proznim uratkom vidljiva je u identičnoj „raspojasanosti“ i razbarušenosti motiva i tema koje su u Berbi šafrana nameću fluidnim protokom misli i asocijacija. A one su produkt autoričine nezajažljive znatiželje, guranja nosa u stvari od kojih drugi nos odvraćaju, ali i nesumnjivog literarnog dara koji pjesnikinja prinosi na oltar Apolonu, ali i Dionizu. Pozornijim osluškivanjem tih glasnih redaka čuje se jeka generacijâ prethodnika, koje autorica, inače komparatistica, itekako dobro razaznaje i prepoznaje. Uvjeren sam da će, jednom po konačnom izlasku, Berba šafrana steći svoje simpatizere i poštovatelje jer, po čitanom, to doista i zaslužuje. A i lokalna književna scena zaslužuje novih stimulusa, ta dalja zagrebačka periferija bez jakih imena i lobija i s domaćim književnim društvom, koje bi po defaultu trebalo biti generator ili barem koordinator razvoja lokalnog i regionalnog stvaralaštva, a koje već godina spava svoj zimski san i trza se tek ljeti kad se organizira poneki recital. Stoga posebno veseli da se na takvoj učmaloj, provincijalnoj literarnoj sceni čuju novi glasovi i to autentični ženski glasovi dviju varaždinskih književnica, kojima odnedavno dodajemo i ime Vide Sever, također Varaždinke, dobitnice ovogodišnje Goranove nagrade za mlade pjesnike.
https://www.h-alter.org/vijesti/dvije-varazdinske-knjizevne-laureatkinje
