Iz nepoznate povijesti u neizvjesnu budućnost

Nova knjiga varaždinskog autora

Prošlo je više od dvije godine od tvoje posljednje knjige Crna kutija. Već tada si najavio da radiš na ovome projektu, no nadao si se mnogo ranijoj konačnoj realizaciji. Što se događalo u ove dvije godine?

Dogodilo se traženje izdavača, posao koji je često mukotrpniji od same realizacije djela.  U Hrvatskoj  izdavači, mahom, nisu zainteresirani za satiru, pa čak i u Srbiji što me je začudilo. Valja, dakako, uzeti i obzir da su Pabirci iz budućnosti– s prostora današnjih država Hrvatske i Srbije godine 2053. prilično provokativan i zapaljiv materijal pa je onda njihovo oklijevanje i egzistencijalno razumljivo.

Ako sam dobro shvatio, originalni izdavač je sarajevska nakladnička kuća. No postoji i hrvatsko izdanje. Kako je došlo do te suradnje?

Ugledni sarajevski izdavač Art Rabic odlučio je objaviti knjigu. Urednik Goran Mikulić odlučio je tako dijelom i iz inata. Knjigu smo proljetos promovirali u Sarajevu. Prije toga, Pabirci su tiskani ovdje  u simboličnoj nakladi uz pomoć prijatelja i sponzora, uglavnom u promotivne svrhe.

 Sad malo o knjizi… Dakle, riječ je o satiri, društvenoj kritici koja u svom najvećem dijelu brutalno ismijava određene elemente identita koji su dominantni na ovim prostorima

Radnja knjige odvodi nas trideset godina u budućnost, u svijet koji se rekuperira nakon teških kriza i ratova nametnutih strahovladom tehnokratskog imperija. Tehno-humanizam je uznapredovao, tradicionalne kulture i države izumrle su a klasični socijalni identiteti poput nacionalnosti postali su rijetkost. Upravo s takvim rudimentima Hrvata i Srba i njihovim zabavama u budućnosti priča dobar dio ove knjige.

Kakav je tvoj kritički odnos prema identitetima bilo koje vrste općenito? Jesu li identiteti problem sami po sebi ili je na ovim našim prostorima riječ o identitetima koji su “zabrazdili”?

Ne prestaju rasprave o tome što jest identitet i je li osjećaj nacionalne pripadnosti prirodno a  možda i vječno ukorijenjen  u čovjeku ili je naknadno stečen i sklon kultivaciji. Jesmo li mi Hrvati oduvijek i prije stoljeća sedmog ili je naše hrvatstvo jedan od konstrukta neumitnih povijesnih i geopolitičkih zbivanja? Opcije su bile na raspolaganju, poput ilirstva i jugoslavenstva, neki su je prihvaćali, neki odbacili i svoj jezik, poput Gaja, za štokavsku varijantu, ili pak plejade hrvatskih pisaca koji pisahu ekavicom. Koliko god nacionalizam bio duboko ukorijenjen, u budućnosti će biti detroniziran pod navalom izbora mogućih identiteta koje će trans-humanoidi budućnosti moći birati na tržištu identiteta. A ostaci neukrotivih  pripadnika oba naroda bit će satjerani u mentalne klinike  ili u rezervate.


Društveni događaji iz budućnosti koja se opisuje u knjizi možda su najbolje predstavljeni krozRomanijade i Krkanijade. Možeš li nam više reći o suštini tih opisanih događanja i ideja i poruka koje stoje iza toga.

Krkanijade će biti groteskne seoske olimpijske igre na kojima se natječu ostaci hrvatsko-srpskog etniciteta u tradicionalnim brdskim disciplinama modificiranima tadašnjom visokom tehnologijom. Romanijade  će biti četveroboji militantnih grupacija iz Drugog svjetskog rata u kojima će pobjedniku biti dopušteno da zatakne svoj barjak na vrh Romanije. Ta dva hyper realitya služit će kao svojevrsni odušak barbarogenskog nasilja u kojima će relikti tobože autentičnih Srba i Hrvata moći iskaliti svoj gnjev bez opasnosti po druge. Nakon bitke slijedi after-party s obaveznim opijanjem i bratimljenjem svih zaraćenih strana, osim partizana.   

 Opisi tih događanja ostavljaju dojam nekih srednjovjekovnih običaja premještenih u budućnost. Dakle, može se reći da opisuješ budućnost, ali zapravo pričaš i o sadašnjosti koju živimo i o prošlosti od koje kao da ne možemo pobjeći. Primjerice, zar smo zaista osuđeni na to da će četnici, ustaše, balije i partizani u javnom prostoru “preživjeti” do 2053. godine? Iako Hrvatska i Srbija više ne postoje kao države.

Nacionalizam je duboko ukorijenjen i stoga je prirodan način reakcije na ovaj ogroman i surovi svijet u kojem smo skupa barem malo jači. Nacionalizmi kao politički projekti postoje zadnja dva stoljeća kooptirani  u  nacionalne države koje su služile vladajućim elitama da realiziraju svoje ekonomske i druge interese. Dok su države korisne kao alati za to i nacionalizmi će biti ohrabrivani od onih koji žele vladati. Međutim, danas javno i nedvosmisleno UN iznose plan kojim bi se obezvlastile države u kriznim situacijama koje ove ne mogu kontrolirati, a i EU se razvija u smjeru centralizma a ne labave konfederacije. Ukratko, nije samo Kardelj utopijski prognozirao odumiranje države – danas iste ali distopijske programe provode vladajuće elite. U mojoj knjizi otpor  (oružani) korporativnoj tiraniji  bit će izrazit upravo u našim krajevima, onima što su nekad bili zvani Ilirijom.

 Kakav je tvoj odnos prema mitovima, onima koji su kohezivno sredstvo svakog društva ili naroda koji živi na nekom prostoru? Jesu li na balkanskim prostorima ti mitovi malo jači i pogubniji? Trebaju li nekom društvu uopće mitovi?

Mitovi su znanstvenicima korisni kao podsvjesna memorija naroda, njima se prenose poruke iz davnina i kada su one popraćene arheološkim i drugim istraživanja ispada da, na primjer, mitovi o divovima u našim krajevima nisu samo priče već i činjenice dokazane ali slabo ili nikako istražene. Knjigu o tome upravo je objavio Domagoj Nikolić pisac pogovora Pabiraka iz budućnosti u kojoj ljudi posjeduju vremeplove  te in vivo svjedoče prijelomnim povijesnim zbivanjima. Kontrast između onog poznatog i onog doživljenog uvijek je dramatičan. Danas odgovorno tvrdim da je ono što su nas učili o školama o našoj posebno starijoj povijesti netočno. Mi nismo potomci nekih divljaka koji su se spustili s karpatskih brda, pa smo takvi ostali i treba nas stalno miriti.


 U satiričkom ključu u knjizi se baviš ne samo balkanom, već i svjetskom geopolitikom, korporatizmom, masovnom kulturom i medijima… Sve je dovedeno do ruba apsurda, ili preko. Čini se kao da cilj ove knjige nije precizno opisati vrli ili manje vrli novi svijet 30 godina ispred postojećeg, već karikiranjem postojećeg iznijeti svoj odnos prema njemu. Što to, prema Predragu Darabošu, ne valja s današnjim svijetom?

Na prvi pogled to je jasno svakome, a na drugi očito je da svijet srlja u velike sukobe jer financijske i tehnokratske oligarhije time stječu ogromne profite. I u aktualnim sukobima nacionalizam je samo zastava i himna, a pravi rat vodi se za ukrajinske sirovine, a u Gazi za prostor kojim će se osigurati gradnju plovnog kanala koji će konkurirati Sueskom.  Od oba rata najviše profitiraju ogromne  militantne korporacije koje djeluju poput modernih robovlasnika, potpuno podređujući sve rastu svojih prihoda i moći. Čini se da istovrsna kabala dominira još iz doba drevne Mezopotamije, Egipta (Izraela), Rimskog imperija i svih njegovih suvremenih izdanaka i filijala poput londonskog Citya. Zanimljivo je da Iliri nisu odobravali ropstvo, a tako je bilo i kasnije sve do dolaska Turaka.

Je li epilog otvoren prema optimizmu ili pesimizmu?

Kaže se da je optimistonaj bez dovoljno informacija, a mi imamo i više nego dovoljno informacija o tome kakav se tmurni scenarij sprema. U mojoj knjizi višegodišnji rat završava pobjedom pobunjenih diljem svijeta koji otada društva grade na načelima regionalizma, autonomije i neposredne demokracije uz uvjet potpune zabrane korporativnih udruživanja. Sloboda naroda ovih područja ostvarena je zahvaljujući i spoznaji o zajedničkom porijeklu i kulturi ovdašnjih naroda-plemena kao i svijesti o tome tko nam je zajednički neprijatelj.

Ako se ne varam, ovo je tvoja jedanaesta knjiga. Kakav je tvoj odnos prema prijašnjim djelima? Kako izgleda književni život u “regionu, kako ti to vidiš i doživljavaš?

Svaka knjiga mi je kao dijete, volim ih. Neka su se rađala lakše, neka teže ali podjednako su mi drage. Što se tiče regiona, možda imam nešto autoriteta govoriti o stanju u Srbiji koje poznajem putem  izravnih kontakata s izdavačima ali i obilaskom beogradskih knjižara. Ne znam je li trava kod susjeda uvijek zelenija: imaju prednost većeg tržišta, veći broj izdavača i veće mogućnosti za domaće pisce. Uzgred, čini se da više poštuju svoje književnike, postavljaju im spomenike čim ovi umru.

 I, za kraj, kada možemo očekivati promociju knjige u Varaždinu?

Klasične promocije su skupe i dosadne, davno sam odustao od njih. Onima koji su zainteresirani za knjigu mogu preporučiti web knjižaru Stanek, može se posuditi u knjižnici a ako ništa ne upali može se naručiti izravno od autora.

. Objavljeno u Varazdinski.hr rujan 2024.