Iz zbirke STRATEGIJA PITONA
Sva je elektrika zujala; mikser, pojačalo, svjetiljka – premda isključeni. I kroz zidove je struja proticala uz dubinski pjev. Znao je taj osjećaj: uskoro dolaze i zračni valovi izmjenjivih toplinskih odlika, s tendencijom prema vrućem. Pa plutajuće energetske krpe, mahom negativnog naboja. Promatrao je znamenke na satu. I one su zvučale – svaka sekunda poput zvona, svaka minuta poput gonga, a prelazi u puni sat uz orkestarski krešendo. Jednom je vidio smrt kako zamahuje svojim koščatim rukama. Imala je lice vojnog dirigenta kojeg je pratio prije mnogo godina, kao dečko, nesvjestan glazbe, opčinjen njegovim moćnim pokretima. Sada je više nema, otišla je, tko zna što radi. Možda dolje pili zgradu. Svejedno. Važnije je izbjeći žestoke senzacije. Ako bi duboko udisao, spriječio bi da mu iznenadne provale zvuka rasparaju ovoj koji je nosio oko tijela, onaj od finih titraja koje je crpio cijelo jutro, pa još i jučer navečer: sve što je čitao, mislio, gledao i slušao, sve fine nadražaje koji su “u” i “na”, svugdje. Mogao je vidjeti i svoja plućna krila kako se šire na televizorskom ekranu ako je htio, ali nije egzakt, danas je Koyoga etno-jazz minimalist; po tri zvuka zajedno jedan su haiku, jedan bljesak u vremenskom hodniku. Udah je život, izdah je smrt. Kada se ujednače onda je vječnost. Nakon stotina i tisuća godina udisanja i izdisanja slijedi vječnost kao ostvareni san. Dijete neće umrijeti. Čak ni ostariti. Vrijeme van! Van iz moje sobe! Van iz moga tijela i uma i iz želje da stvaram, da hodam, da dišem!
Ušao je Nick koji ne zvoni jer ima ključ. Nije ni pozdravio jer nije imao koga. Uzeo je nešto iz hladionika, konzervu piva i odmah je otvorio. Šištanje. Ustane iz naslonjača. Tako je dalek put do balkona? Razmišljao je, možda i previše, predugo. Vani je poslijepodne. Dolje iste struje, uvijek iste – automobili, kretanje lima i dizanje plinova. S ove visine izgledala je pravilna i svrhovita ta potrošnja. Ništa začuđujuće ako se ta energija pohranjuje u svijestima ljudi. Primamo je i bubrimo. Raspadamo se. Nick se došeta s limenkom. Mreškao je nosnice kao da osjeća smrad s ulice. Maločas je bio dolje, a sada mu smrdi. Sada će i on zasmrditi. Onu trulež, trulu travu. Osobni prilog općoj truleži. Udiše duboko dim. On odbije. Uvijek odbije taj dim. I dolje je dim. Gledali su dolje, divlji Bronx. Sve se gibalo jednako kao i uvijek. Vječito ponavljanje istog. Umor. Osobni, opći.
“Ne čini ti se da je ovaj svijet već jako star?”
Nick ponovno povuče i pusti dim kroz nosnice, onako misaono.
“Kako to misliš? Pa mi smo još mlada nacija!”
Kreten. Uvijek je na toj seljačkoj razini pošalica. U njemu dop budi lakrdijaške impulse. Nekada ih je znao nasmijavati do ekstatičnih izljeva suza i grcanja. Danas to su samo pokatkad lucidni virovi u dosadnom protoku rijeke. One koja teče zapadno, k zalazećem suncu. Pale se prva svjetla u izlozima. Nick prstom frcne opušak. Nakon peterostrukog salta past će nekom na glavu i prosvijetliti ga. Osjeti hladno tijelo. Lijeva ruka je trnula. Začu daleki zov gladne zvijeri. Bit će sve bliži ako je ne nahrani. Ustane dovoljno polako. Krene u sobu ostavljajući Nicka zagledanoga u bog zna što. Vrijeme za infuziju. Nahraniti životinju da ne postane nervozna. Da ne proždre ruku hraniteljicu koja se žrtvuje da je zadovolji. Ona je spremna. Evo, samo još malo strpljenja, malo, malo vremena treba proći dok igla žedno pije iz vrele žlice i otpuhuje mjehurić pa onda štrcne obijesno i zabada se u plavo korito crvene rijeke krvi stvarajući lucidni vir u koji je vrijeme bljeskom usisano. Sada je samo sada; nema više protoka ni kretanja. Ono je zamrznuto u dubini vira sve dok gladna neman opet ne izviri. Sada samo leži razvaljena i povremeno kandžom zagrebucka od užitka, tek toliko da upozori kako nikad ne spava. Uvijek nešto ždere, bar momente. Nick prođe, zgrbljen od zime. Nosio je svoje tijelo poput umorna seljaka. Zašao je u kuhinju i upalio svjetlo. Sada će nešto spremiti za svoju životinju koja mu se razvlači po utrobi. Pustio je i glazbu s radija. Vrijeme se ušuljalo i potaklo kretanje. Navuče jaknu, obuje cipele i ubaci žvakaču gumu. Isti protokol u isto vrijeme. Otvaraju se vrata, rasprostire se polje već pomalo nervoznih vibracija. Svjetla dizala žmirkaju gore-dolje. U kabini stara žena. Stisnuta u kutu. Osjećala je zvijer i drhtala. Kao da je njezina blaža. Mrcvari je i izjeda sve te godine. Bezizlazno. Šum vrata briše glodanje. Izađe, a stara potone u podzemlje. Svjetla u predvorju kao naznaka apokaliptičkoga vatrometa ulice. Tu su već svi veterani. Nose svoje vremenske naprtnjače, ozbiljno i ubrzano. Gaze zemlju koja ispušta bezbroj tihih jecaja pod njihovim stopalima, gumama. Trpi strpljivo starost ovoga svijeta i nada se proljeću, cvijeću i mirisu, djeci s vijencima i zrikavcima što plešu po preriji. Surovo je ovo gibanje – toliko boli na licima, toliko žudnje i straha u mislima. Sve je prenapregnuto. Samo pucketanje u nekom od zidova uzrokovalo bi stampedo. Kada bi samo znali da požar već bukti. On to vidi: plamene izljeve kroz neonske tube i izložne oltare – to je raskošno ždrijelo zvijeri orne za konzumaciju. Pune se njezina crijeva po dugim, tamnim hodnicima gdje vlakovi razvoze žrtve. Ljudi, svi jestivi, zgurani u limenke udišu svoje začine i nadaju se oprostu. Svatko je specifična iznimka, svatko ima pravo na izuzeće. Ali vlak staje i izbacuje kontingente u betonske žile, u krvotok zvijeri. Tu se uspinju i povezuju sa zrakom. Onda cirkuliraju. Raspadaju se. Nestaju kao individue i postaju hrana tkiva. A zatim – izmet.
I večeras ga je ulaz čekao na istom mjestu. Dugi polumračni hodnik vodio je iza scene. Tu se već vrzmala nekolicina radnika. Jedan je nešto ljutito mahao. Što će danas poći naopako? Sjedne za svoju miksetu. Privlačne li igračke. Priđe mu inspicijent. Nešto govori. Razumio je. Treba stvoriti bolju iluziju. To znamo. To nam je posao. Okuplja se ansambl. Jedna glumica plače. Crveni reflektor prati joj suze. Još nije igra. Zavjesa je dolje. Uvježbava? Bit će još suza i krvi. Okršaji tek slijede. Pušta matricu. Jezovito zavijanje zvijeri. Glumica unezvjerena. Osjetljiva na smrt? Onu polaku, na daskama koje život žvaču i recikliraju ga u uspomene. I ona će biti spuštena u podzemlje i tu čekati novu ulogu. Ako je bude.
Zvono. Još komešanja. Oštre se mačevi i dijalozi. Oni straga idu naprijed. A oni naprijed čekaju dizanje zavjese. Još jedan čin iste drame. Tako mora biti. To nam je sudbina – da čekamo u redu završni čin. Svi smo u tom redu. Svijet polako stari i umire, no vraška zvijer vazda je mlada.
