Iz zbirke indijskih priča ŽENA MOŽE VIŠE
Opuštala se u kupki od ljekovitih trava i cvjetnih latica. Napola obamrla od topline i opojnih aroma, sklopila je oči i dopustila mislima da je vode kamo im se prohtije; biti bilo gdje, u bilo kojem vremenu, samo ne ovdje i ne sada. Voljela je, barem nakratko, pobjeći s ovoga mjesta.
U posljednje vrijeme Pingali nisu cvale ruže. Doduše, ovo treba shvatiti figurativno jer njezin je vrt ljetos bio ljepši i bujniji no ikada dok su, nažalost, njezini prihodi maltene presahli. Posao nije išao dobro. Klijenti su bili sve rijeđi, iako je sezona bila u punom jeku. Mladost joj više nije bila saveznicom. Užasna môra njezine profesije prizivala se svakim pomnijim promatranjem tijela. Nisu li joj bedra postala tusta, listovi izgubili gipkost, a struk vitkost? Nije li joj koža omlohavjela i neće li se grudi koje su sada krotko plutale površinom vode, ovjesiti kada ustane? Pred ogledalom je izgledalo baš tako. Ili možda još nije?
Nakon što je otrla mokro tijelo i diskretno ga parfumirila mošusom, prihvatila se češljanja duge i guste kose. Malotko je znao to tako vješto raditi kao Pingala. Žene iz susjedstva redovito su je zvale u domove i koristile njene frizerske i kozmetičke usluge. Bio joj je to dodatni skromni izvor prihoda. Iako su susjede znale koji je glavni izvor, nisu je osuđivale jer je Pingala bila pristojna i srdačna žena. Osim što im je bila od koristi, bila im je obećala da će se kloniti njihovih muževa ako ikada koji do nje zaluta. I bila je od riječi. Mnogima je ublažila tjelesnu napetost, mnoge je uvela u svijet žudnje, ali nikada nije izgubila kriterij niti diskreciju. Bila je najtraženija konkubina, omiljena kod lokalnih moćnika i posjednika. Ljupka i lijepa, puna znanja i lažnoga zanosa, vješto je udovoljavala prohtjevima različitih klijenata. Puno je radila i uspjela sakupiti nešto ušteđevine nažalost nedovoljno da se ostavi zanata. A trebala bi jer će, ukoliko ovako nastavi, postati potplaćena kurva. Mlohave od mnogih stisaka, njezine grudi odavno više nisu bile njezin najveći ponos. Tijelo je još bilo gipko i vitko, ali prvi jastučići na zadnjici bili su primjetni. Tješila se da mnogi muškarci vole deblje guze. Znala je čak i neke kojima će tu slabost dodatno naplatiti. Samo da se netko večeras pojavi.
Odjenula je sari i izašla u vrt osušiti kosu na suncu. Pred smiraj dana, cvjetovi su otpuštali eterične arome i Pingala ih je, jednu po jednu, radosno prepoznavala. Kada dovoljno uštedi, kupit će zemlju i baviti se uzgojem cvijeća. Pravit će pavitrame i prodavati ih ispred hrama. Otići će daleko, tamo gdje je nitko ne poznaje i započeti novi život. Učinit će to jednom, prije ili kasnije, a možda i uskoro. Samo da posao malo krene.
Na ulici uobičajena živost. Mnoštvo ljudi prolazi, nitko se ne okreće niti zastaje kraj nje. Ona kurvetina prekoputa već je upecala prvu mušteriju. Pingala se pak jedva riješila jednoga pripitog seljaka koji joj je svakodnevno dodijavao. Potom se ukazao trgovac Lal, jedan od redovitih, ali i on je u žurbi prošao ne zastavši. Pingala otjera kovačkoga pomoćnika koji nikad nije imao dovoljno novaca. Onoj putani prekoputa, netom što se vratila, uletjela je nova žrtva. Zar je nju napustila sva sreća? Zar će stajati ovdje cijelu noć, a da nikoga ne privuče?
-O Bože, dragi Bože! Molim te pošalji mi nekog! – molila je Pingala.
Pratila je lica muževa u prolazu, tražila njihove poglede, vrebala pohotu koja je iz njih plazila. Prolazili su ravnodušni, prezrivi, neodlučni, premladi, prestari . Svaki bi se od njih tucao. Svaki. Ista gladna zvijer reži iz svake utrobe. Svi su oni isti.
Njezin je pogled po navadi uzmicao pred pojavom putujućih isposnika, no krajičkom oka zamijetila je da je ovaj jako mlad. Sada se vraćao drugom stranom i Pingala bolje zagleda sadhua koji je nosio svoju skromnu imovinu u jednoj pohabanoj lanenoj torbi. Bio je visok i snažan, nimalo nalik većini hodočasnika čije su, mahom jadne pojave, izazivale prezir ili sažaljenje. Ovaj je bio spokojan iako je hodao u iskrzanom dhotiju. Fine crte njegova lica odavale su plemenitu prirodu i dobar obiteljski odgoj. Zašto je tako lijep momak prihvatio zavjet odricanja? Osjetio je njen pogled, tihi doziv. Dovoljan je bio kratak susret očiju da osjeti njihovu blagost, dašak milosti prelijepoga sadhua. Ganuta ujedno i posramljena, Pingala ga je pratila pogledom sve dok se nije izgubio u vrevi svjetine.
Ostatak večeri bio je nizašto. Rastresena, jedva je primjećivala ljude. Nezainteresirana i snuždena nakon neuspješnoga lova, vratila se kući. Legla je na ležaljku u vrtu i zagledala se u daleke zvijezde. Pod svodom usamljena, od svih ostavljena bila je spremna jadikovati nad svojom žalosnom sudbinom, ali miris jasmina probudi jedno davno sjećanje i odvuče joj misli u djetinjstvo, u vrtove Radž Kumara, gospodara imanja. Divnih li godina, sretne li Pingale, djevojčice sa cvijećem u kosi. Zvali su je Šući. U selu su je zasigurno već zaboravili. Koliko je godina prošlo otkako je otišla, zapravo, otkako je prodana u grad? Dovoljno da sada bude stara, umorna i željna zaborava.
Legla je u postelju, ali nije mogla usnuti. Osmijeh mladoga sadhua i dalje je treperio prostorom uma. Kakvu je on samo ljepotu posjedovao, a mladost je predao Krišni. Svoje snažno tijelo posvetio je vječnoj duši. Pingala je svoju izgubila. Izgubila je svoj put i lutala gonjena niskim željama drugih. Udovoljavala je svima, a sama je ostala nezadovoljna.
Razbuđena nemirnim mislima, ustane s ležaja i izađe u tihu noć. Bezbrojne sićušne kapljice rose blistale su pod mjesečinom poput zvjezdica posutih po listovima i laticama cvijeća. Krijesnice su žbunjem tkale svoje duge svjetlosne niti. Noćni leptiri i drugi brojni kukci veselili su se životu. Zahvalna, i sama duboko udahne djelić noćne svježine. To je život, taj trenutak neprolazne ljepote koju duša nosi iz tijela u tijelo. To je mala Pingala, cvijetak u cvijeću.
U povratku uz rub cvjetnjaka spazi tijelo spavača. Začudo, nije se prestrašila već se čak odvažila i prišla mu bliže. Srce joj jače zakuca kada prepozna torbu čovjeka koji je ležao na slamnatoj prostirci i spavao. Prigne se k licu ne bi li mjesečina potvrdila njenu nadu. Doista, tu je snivao onaj mladi pupoljak muške ljepote. Njegovo mirno i spokojno lice odavalo je snove sretnog uma. Pingala ga je netremice promatrala. Kako li je samo lijep! Odiše finom eteričnom aromom.
-Tako miriše duša – pomisli dobra Pingala i osjeti kako joj naviru suze. Sreća je tako rijetka. Sutra u cik zore mladi će sadhu otići i za sobom ostaviti samo trag u ugaženoj travi.
