Iz zbirke GRAD U NEBU
Nakon doručka volio je pripaliti lulu i kroz prozor promatrati prolaznike koji su u to doba obično hitali na tržnicu ili s nje. Uličica je bila zatvorena za promet, pa je mogao mirno pratiti pješake sa cekerima ili torbama, bicikliste i tete s kloparajućim kolicima. Za ljepšeg vremena otvarao je prozor i otpuhivao dim u prostor, dopuštajući mu da se miješa s mirisima susjednih kuhinja ili da, jednostavno, bude odnesen povjetarcem.
Ponekad, kada bi ga spopala lijena tromost i natjerala da odgodi obveze, prepuštao bi se mentalnim matinejama. Slike iz spremišta umoteke projicirale su se na podlogu okolnih spletova uličica i dvorišta po kojima je, nekada davno, tražio sreću djetinjstva. Bili su to prizori ni po čemu značajni. Čudio se uskrsnuću zaboravljenih likova i scena, diveći se istodobno brižnom arhivaru koji ih je spremio i zagonetnom selektoru koji ih je predstavljao. Postojala je neka poruka koju on nije razumio. Gotovo frenetični ritam izmjene prizora nužno je asocirao na retrospekciju umirućeg, no umjesto zaključne slike oni bi dovodili do banalnog svakodnevlja, do pukih prosvjeda tijela protiv nelagode ili do nekog od nedavno kompostiranih mentalnih otpadaka koji bi, naravno, stali otpuštatiti svoj smrad.
Nezadovoljan traljavim ishodom, otpuhnuo bi posljednji dim, zatvorio prozor i sjedao k radnom stolu gdje ga je čekala debela bilježnica sa svojom još neispisanom bjelinom kao pravim okvirom, ujedno i izazovom za njegove misli.
“Možda je to prokletsvo što sam prisiljen stariti na mjestu gdje sam živio djetinjstvo?
Tolike stvari koje sam do sada gledao očima korisnika i uživaoca sada mi se svete: one postaju moja vremenska vrata kroz koja vrludam labirintima prošlosti. A iz njih sam, paradoksalno, izbavljen dozivom baš ovog tijela od koga zazirem i koje polako napuštam. Priznajem, bojim se da strah ne ubije dostojanstvo kao što će smrt tijelo.
Valjda neću misliti na mamu….”
Škripa dvorišnih vrata i poznato trčanje stubištem prekinu ga u pisanju. Pogleda na sat – vrijeme je za Denisa. Dakako, nije zaboravio, samo što je tako brzo prošlo… U sobu utrči unuk i uleti mu u zagrljaj. U njegovoj toplini i mekoći obraza umah se utope sve egzistencijalne tjeskobe. U rukama je držao život u vrenju, misao jasnu i zdravu, bez natruha dekadencije. Odvede ga do prozora u pravi čas da zajedno odmahnu majci koja je autom žurila na posao.
Nakon što mu pomogne da se razodjene, ponudi mu omiljene keksiće i sok. Sjedne nasuprot i zapita ga što bi mogli raditi ovaj dan. Doduše, on je već smislio plan, no svakako je htio čuti i njegove ideje, jer su katkada bile doista maštovite. Ovo što je čuo sada prijetilo je da nadmaši sve dosadašnje prijedloge. Odmičući čašu od usana, mali mu priopći svoju odluku:
“Idemo tražiti Spinka!”
“Spinka? Tko je to?”
“Ah, Spink!” pomalo razočarano uzvrati unuk.
“Je li to neki tvoj prijatelj? Ili neka odbjegla životinjica? Nagradni artikl u trgovini?”
Mali je samo odmahivao, ne pokazujući nadu da će ikada pogoditi.
“Hm! Danas si jako zagonetan! A ja nisam baš jako pametan! Reci mi tko je Spink.”
“Spinka trebaš pronaći i onda ćeš vidjeti tko je!”
Ovo je već ličilo na neku ezoterijsku enigmu.
“Dobro, a gdje ćemo ga tražititi?”
“Kad bih to znao, onda bi ga bilo lako naći” odgovori mu smijući se.
Iznenadio se kako mu je odgovarao. Pitao se je li i sam bio tako pametan u to doba. Padne mu na um da je mali možda udomio nekoga genija čija duša zbori mudrosti iz nedorasla tijela.
“Ali odnekuda moramo početi!” inzistirao je i dalje.
“Idemo! Idemo tražiti Spinka!”
Izgleda da je izgubio strpljenje s njegovim kauzalističkim zanovijetanjem. Uhvatio ga je za ruku i poveo k predsoblju . Dok su navlačili cipele, pomisli da je baš planirao jednu šetnju s posjetom slastičarnici i kako to može fino ukomponirati s ovom zagonetnom potragom.
“Možeš li mi, molim te, pomoći savjetom što mi je činiti da spazim Spinka?”
“Gledaj i slušaj! Možda se posreći!”
Izađoše i on zaključa vrata.
“Jesi li ga već tražio?”
“O da! Ali on se ne da lako naći! Ali ako uspiješ, sve će ti želje biti ispunjene!”
“Ah, znači, on je čarobnjak ili čudotvorac?”
Sada mu bi jasnije. Mali je gledao neki crtić ili film za djecu, pa se zanio.
“Ne! Ne!” ljutito mu mahne rukom tako da se posrami što ga je opet podcijenio.
U želji da to kompenzira, predloži mu da on vodi potragu. To i nije bilo potrebno jer je Denis sam krenuo prema starome dijelu grada, dok je on kaskao za njim, katkad hvatajući korak, a ponekad zastajkujući u osluškivanju.
Udaljili su se već prilično i zašli u dio grada koji je poznavao samo po tužnim, trošnim fasadama i po vodnjikavu uzduhu što je prožimao zidove i zrak. Osjećaj općeg raspada uvijek ga je gonio da hitrije prolazi, ako bi ga već put tuda nanio. Veže su ličile na otvore grobnica, a krčme na posljednja sastajališta skorih mrtvaca.
No, njegov se mali vodič nije skanjivao otvarati škripave dveri i pozorno promatrati stubišta i memljive hodnike uz nehajni neinteres rijetkih živih stvorova. Isprva ga je slijedio sa strahom – i za najmanju nezgodu kćerka bi ga optuživala idućih desetljeća. S vremenom strah i otpor nestanu: premda se nije dovinuo ni do predodžbe o identitetu tog Spinka, uživio se u duh avanture. Svaka veža, svako dvorište bilo je za njega otkriće: skriveni, gotovo izgubljeni svjetovi kraj kojih je tolike godine prolazio nesvjestan da postoje u svojoj skrovitoj bijedi ili kontrastnoj ljepoti koju samo čisto oko umjetnika može naći: gadost mirisa truleži i razasutih otpadaka ispod svježe prostrtog rublja!
Nimalo fasciniran tom raskošju oprečnosti, Denis je tragao u stanju intenzivne usredotočenosti koja je na trenutke prerastala u mističnu zaokupljenost. Ukipljen i čvrsta pogleda u neodređeno, slušao je tako napeto da mu se učini kako je i sam uvučen u proces i da tišina, kao potka svih zvukova, poništava sve vibracije materijalnog svijeta. Prožeti istom jezom beskraja, obojica su njome treperili, sve dok ih ne bi prenuo nečiji doziv ili nailazak. Bježali su smijući se jedan drugome. Nakon malog incidenta, kada je jedna debela domaćica zaprijetila da će zvati policiju, odluči da prekinu potragu. Mali se nije protivio, te su radosno proslijedili do njihove omiljene slastičarnice. Gledajući ga kako guta kolače, vidio je opet ono poznato, drago dijete. Čavrljali su o običnim stvarima; on je, po običaju, zapitkivao o svemu što mu je tih dana privlačilo pozornost. Spinka nisu uopće spominjali. Godila mu je ugodna atmosfera interijera, fina krema što je klizila niz grlo i društvo blistavog unuka čije su oči pokupile svu dražest svijeta. U trenucima kada bi se upinjao odgovarati na njegova problematična pitanja, doživljavao je, ne bez gordosti, moć kontinuiteta i radost transfera: vječnu priču naslijeđa koja nema kraja i u kojoj je on, nadao se, jedna od sretnijih epizoda.
Kada su se opet našli na ulici i krenuli prema stanu, ponesen dobrim raspoloženjem, nije mogao odoljeti a da ga ne zapita:
“I kako si zadovoljan današnjom potragom? Jesmo li bili blizu Spinku?”
Mali je hodao držeći ga za ruku, pogleda uprta preda se. Nije ga dizao ni kada je odgovarao.
“Mislim da ga ti i ja trebamo zasebno tražiti.”
Opet ga je malo iznenadio ovakav odlučan stav.
“Nadam se da ti nisam smetao?”
“O ne! Spink se možda kolebao da se pojavi!”
“Ah! A zašto?”
Izletjelo mu je. Odmah je shvatio da nije trebao pitati. Pitanje je mučno visilo nekoliko trenutaka u zraku, prije nego bude majstorski odgovoreno.
“Spink se svakom pokazuje na svoj način.”
“Naravno, onda se prepao jednog starog zanovijetala i odlučio da se toga dana ne pokaže nikome” pomisli, zlurado se okomljujući na svoj permanentno nezaliječeni ego. Stranice dnevnika imat će što primiti. Već polovica dana prebogata je novim dojmovima o uzaludnosti.
Šutjeli su sve do ulaska u stan. Zapita ga čime bi se bavio. Na raspolaganju su televizor, igrice na računalu ili knjige i igračke koje je ovdje držao. Obuzet svojom egzistencijalnom problematikom, zaboravio je na elementarnu i neizbježivu glad u nadolasku. Prošli su pored nekoliko trgovina, no nije se sjetio da svrati i kupi potrebne namirnice. Morao ga je ostaviti samog i pohitati do najbliže trgovine.
Volio je za obojicu skuhati špagete, a s umacima je bio pravi majstor. Pa onda prilozi i slatkiši… Vrtio je u glavi popis kako ne bi nešto izostavio. U trgovini je sve brzo obavio, no na izlazu sretne poznanika kojeg se nije mogao otresti cijelih pet minuta. Smijući se svome pehu, brzo je koračao i mislio kako valjda jedino predanost drugome biću u ljubavi ima svoj jasno nepodvojen smisao. U svemu ostalome sretao je uvijek sumnju koja bi, poput čudovišne hobotnice u duboku moru, svojim mnogim i snažnim krakovima gušila ono malo preostale nade da je blago istine ipak dostupno. Ta draga obuzetost tako je rijetka i nestalna. I pretvara se u tugu, neminovno, ako ne prije onda kada dođe smrt. A u međuvremenu – strah da se ne izgubi i mnoštvo navirućih pitanja.
Kada je zašao iza posljednjega ugla i našao se pred kućom, primijeti kako zrakom lebde papirnati avioni. Digne pogled i spazi Denisa kako ih radosno pušta. Taman prije nego što mu viknu, jedna od tih letjelica prođe mu ponad glave i on ju zgrabi. Na svoje zaprepaštenje spozna da je zrakoplov izrađen od stranice njegova dnevnika. I to ispisane. Žurno uđe u dvorište smišljajući riječi prijekora i eventualnu kaznu za maloga drznika. Nije se mogao načuditi njegovu postupku nakon zajedničkih lijepih i uzbudljivih trenutaka dana. I dok se uspinjao stubištem razmišljajući hoće li imati smisla da poslije siđe i potraži razletjele stranice, uhvati se, nanovo, zatočen u svome dogmatskom uporištu sazdanom od jetke skepse i jalove sumnje. Njegov dragocjeni dnevnik otišao je u vjetar, a njegove veličanstvene misli pohranit će blatne lokve i komunalna služba. Hoće li riječ “uzalud” opet zacrniti prvi od preostalih listova?
“U svakom slučaju svaki je životni korak težak, izgledao on kao pad ili kao uspon”
pomisli zastajući na odmorištu otežala daha.
Kroz visoki prozor na zidu probijalo je sunce. Lijepo! Iz džepa je virio onaj aviončić. Spusti torbu i izravna papir.
“…kada rekapitualcija dovede do poraznog rezultata: veličanstvene scene ostale su kao kulise, a život se zavukao u detalje koji su ostali nedokučivi. Povratak koji bi ih objasnio više nije moguć, starost je okoštala žudnju za čudesnim – ostao je kostur svakodnevice sa svojim visećim, mlohavim tkivom. I onda, što je preostalo? Te dosadne retrospektive koje…”
Nije se mogao oduprijeti smijehu. Doista, ovo je vrhunska ironija sudbine:
sam sebi propovijeda posredstvom zračne pošte. Tekst se prekidao, no to je zacijelo bio najbolji, ako ne i jedino vrijedan dio dnevnika, koji mu je čudom sletio u um i prosvijetlio ga bljeskovitim uvidom u tajnu koju je znao, a nije htio priznati, mudrost koju je imao, a nije znao cijeniti, jedan divan život kojeg je svakog petka od sedam do tri popodne vodio misleći da to nije on sam, razigrani dečko u potrazi za čudom.
Ušao je u stan. Denis je još stajao kod prozora. Nije izgledao prestrašen, ni pokunjen. Gledao je svojim krasnim, vragolastim očima, napet, spreman na nešto izvanredno. Osjetio je tu energiju kao udar munje i u njemu sijevne.
“Spink!!!”
Denis jurne i baci mu se oko struka tako silno da ga zaljulja na nogama. On ga uhvati na prsa i stane se s njime vrtjeti sve jače i brže, dok im je razdragani smijeh njedrio iz spojenih srdaca i plavio oči čudesnim suzama ljubavi.
