Baš je gadan mrak!

Iz zbirke LJUBAV JE IGRA NA ŽICI

Nasloni čelo na prozorsko staklo kao što je to radio za onih osobitih vožnji vlakom kada je krajolik u pokretu bivao podređen njegovom obuhvatnom uvidu. Hladna vlaga nagna na uzmak; promatrao je mrlju svog otiska koja je sličila konturi debelog čovjeka na leđima. Prstom mu izravna stopala, nadoda krevet i zapiše ime Ćiro jer tako se zvao debeljko koji je svojom motornom pilom pilio njihova drva.

Okrene se da vidi gleda li ga majka no ona je izgleda izašla. Iskoristi priliku i skoči sa stolca uz poklik nindže te se podvuče pod stol gdje bitka u međuvremenu nije jenjavala. Svi su borci u ostali na svojim položajima. Njegov omiljeni crni kapetan pogledom izvrši posljednju smotru topova, lovačkih jedinica i pješadije. Potom, upregnuvši svog borbenog konja, krene u presudni juriš. Vještim manevriranjem izbjegavao je sve neprijateljske zamke i pokušaje da ga likvidiraju. Njegovi precizni hici sijali su smrt u redovima bijelih. Premda je njegova postrojba znatno stradala, kapetan se dokopa utvrđenja bijeloga kralja i nakon teške borbe savlada njegovog osobnog čuvara. Pucnjava je utihnula, bitka je završena i kralj, pod pratnjom nekolicine preživjelih, bude doveden do crne kraljice koja je strepila sakrivena u svojoj nastambi, na prečki stolca. Trebalo je odlučiti o njegovoj sudbini nakon tragične pogibije crnog kralja.

Škripom se otvore vrata; prodre hladni val.Gledao je kako promiču majčine noge i kanta. Ona otvori vratanca peći, žaračem razgrne žeravlje i onda ubaci par cjepanica. Nadigne poklopac na loncu iz kojeg navre vrela voda i miris kisele repe.

Već neko vrijeme je potiskivao, ali sada se ipak odluči. Izvuče se ispod stola i krene k vratima. Majka ga pogleda onim svojim znajućim pogledom. Dohvati jaknu i kapu, bez kojih nije smio izaći. Otvori vrata a majka mu doda baterijsku svjetiljku.
Neugodna hladnoća gotovo ga odbi natrag do praga. Osvjetli uzak, ugažen put koji je vodio do latrine. Krene žurno pazeći da ne izgubi smjer. Gusta i debela tmina nadnjela se nad njim i zaprijetila da ga proguta svojim ogromnim, zlim ustima.Ubrza korak i otvori drvena vrata. Unutra je vonjala mokraća i vlažna slama. Objesi svjetiljku na klin. Gledao je bljeskanje tankoga mlaza koji je ispuštao. Iz daljine se oglasi vuk. Njihov pas uzvrati dugim lavežom. Izađe van i krene trkom dok su horde sablasti i spodoba užasa izvirali iz tame i pružali svoje grabežljive ruke. Gotovo da osjeti njihovu bestjelesnu težinu za vratom.
Bez daha, zgrabi vrata i uđe. Zatvori ih polako jer se bojao da majci ne bude čudan.
Objesi bateriju i kaput i krene k peći otresavši sa sebe jezu hladne zimske noći. Drva su pucketala i on osjeti blaženu toplinu i sigurnost. Znao je da je glupo što se tako boji, ali njegova je živa mašta htjela da mu život bude uzbudljiviji.

Majka mu naredi da pospremi figure ispod stola. Otac se svakoga časa mogao vratiti i on požuri ubaciti ih u kutiju. Otac nije volio vidjeti razbacane figure. Vrati kutiju na policu. Ona mrlja na staklu izgubila je svoju jasnu formu, premda se ime još moglo čitati. Kukavica na satu zakuka. Iz mraka se još nije mogla vidjeti očeva svjetiljka .

Bilo je vrijeme da iz sanduka izvadi ponjavu i jastuk. Njegov ležaj blizu peći bio je toplo zimsko sanjalište.Pokuša uredno složiti svoju odjeću i hitro se ubaci pod još hladunjave naslage pokrivača. No dok je trljao mrzna stopala sjeti se da se nije pomolio. Škiljio je onako iskosa gledajući neće li se majka sjetiti. Sad kad se već počeo zagrijavati, bilo mu je mrsko ponovno izlaziti.Večeras je otac kasnio, inače se ne bi usudio ući u krevet bez molitve pred raspelom. Pomisli da će biti dobro ako to uradi potiho. I dok je šaptao oči mu se same sklope i slike herojske borbe, jurećih vlakova, horda bijesnih vukova stanu se miješati s riječima molitve koje se naskoro zagube u mutnjikavom viru prvoga sna. Već gotovo utonuo, još dospije dočuti očev glas.

 

 

Gotovo popunjenu kantu drva nadopuni triješćem i grančicama za sutrašnju prvu vatru. Znajući da će kanta biti teška, stane malo da predahne. Gledala je dugačak niz lijepo poslaganih cjepanica pokušavajući procijeniti hoće li ih biti dovoljno do kraja ove duge zime. Muž je sa željeznice dobio dodatnu količinu kvalitetne bukovine i to
je bio razlog što nije trebala strepiti. Ispilili su i gomilu starih pragova i pospravili ih onako suhe.Bio je to lijep dan, Bog nije dao kišu, pa su svi skupa imali vremena poslagati drva prije mraka. I mali je pomagao noseći prazne košare. Sa zadnjim cjepanicama zapalili su vatru i na žar pobacali klipove mladoga kukuruza. Odnekuda se stvorilo i vino a brat, koji je došao pomoći, lagano je zapjevao uz gitaru. Pred nastupajućim mrakom svjetlo njegovog lica održavali su razigrani plamenovi.Glas mu je bio sjetan, ali čvrst.Uskoro mu se pridruži i muž. Morala je poći u kuhinju i spremiti mu ručak u njegove limene porcije. Kroz otvoren prozor njihova pjesma punila je sobu zajedno s mirisom zrelog, kasnog ljeta.

Podigne kantu. Bila je teška i ručka je škripala pri klaćenju. Poboja se da ne propadne staro, već natrulo dno. Izađe oslanjajući kantu o bedro. Mrak je bio gust i neprobojan; već dugo nije na nebu vidjela ni sunca ni mjeseca. Preko brda zavijali su vukovi .Već su par puta u okolnim zaseocima provalili u torove i poklali ovce. Protrne od misli da se noću, ako su jako gladni, spuštaju i do ceste.

Uđe u kuću i s velikim olakšanjem odloži kantu. Hvatala je dah i grijala ruke. Mali je opet bio ispod stola sa šahovskim figurama. Znao se tako igrati ispuštajući prigušene zvukove ratnih operacija. Koji put, kad bi se zaboravio, stenjao je poput ranjenika ili tanjio glas kao da je žena . Nije ga smetala znajući da mora negdje uposliti svoju bujnu maštu, u odsutnosti prijatelja ili bolje, brata ili sestre.
Čekali su, bolja vremena.To jest,on je čekao.Ona je bila spremna za još jedan božji dar.

Dohvati treske i grančice i pospravi ih u zasebnu kantu u uglu. Otvori vratanca i nagura nekoliko cjepanica.Unatoč slabijoj vatri voda se u loncu zagrijala i prijetila da navre. Podigne poklopac i odluči da se repa kuha još par minuta. On je zimi,po povratku iz službe,volio toplu i snažnu hranu, pa i prije spavanja.

Mali se prestao igrati i znala je da će htjeti ići van. Uvijek je to radio prije spavanja. Jednom je izašao bez kape, naglo iz toplog u hladno, i teško se prehladio te je sada motrila da se propisno odjene. Doda mu bateriju i pusti ga da izađe.
Gledala je za njim još par trenutaka da mu pomogne svjetlom iz kuće pronaći utabanu stazu kroz snijeg. Vrati se k peći i pristavi čajnik. Ukoliko vlak nije kasnio, uskoro je trebao doći.
Znali su koji put popiti zajedno čaj nakon što bi dogotovio s večerom. Pričali bi o događajima dana, više on nego ona, jer on je u vlaku sretao ljude koje je poznavao i s kojima bi popričao. Znao je i donjeti raznih stvari, najčešće novine i časopise ali i knjige i naravno kišobrane koje su putnici zaboravljali.
Pripremi čaj sa strane da bude spreman kada voda zavri. Odnese na stol posebnu staklenku meda koji je dao njezin otac. Priđe prozoru i otre dlanom vlagu sa stakla.
S puta još nije mogla nazreti onu sitnu, lelujavu, svijetlu točku koja bi iz dubine tame duši donosila spokoj. U povratku do peći okrene se raspelu i odšaputa brzu molitvu.
Čajnik ostavi sa strane, na slabijoj vatri.

Mali se vrati zadihan. Trčao je, valjda ga je bilo strah. Sjeti se koliko se ona kao djevojčica bojala sama u zimsku noć. Otac je to znao i uvijek slao brata koji je ionako samo čekao priliku da izađe iz kuće.
Prihvati bateriju i objesi je o klin. Naredi mu da odmah pospremi figure. Otac nije volio da se tako igra. Bio je sretniji da ga vidi s nekom od dječjih knjiga koje je mu je povremeno donosio.
Uđe u smočnicu jer trebala je narezati kruha i izvaditi nekoliko krastavaca.Usput procijeni nisu li miševi oštetili nešto od uskladištenog blaga. Sama im je ostavljala zrna kukuruza i oni su poštivali nagodbu.

Vrati se u sobu i vidi da se sin već ubacio pod ponjavu bez da se pomolio. Ležao je nepomičan, kao da je već u polusnu i ona ga pusti da se pretvara. Da je otac bio tu sigurno se ne bi usudio. Natjerao bi ga da izađe iz kreveta ma koliko on kenjkao zbog toga. Smatrao je da je od imetka, pameti i snage važniji karakter a njega ima samo onaj tko redovito, s poniznošću štuje Boga.

Padne joj na um da bi trebala pomesti pod, posebno ispod stola gdje se mali igrao. Dohvati metlu i uz par brzih zamaha skupi hrpicu prašine. Nagnuvši se da ju pokupi primijeti jednu zaostalu figuru na prečki stolca. Odluči da ju vrati nakon što dovrši čišćenje. Odnese prašinu do kante. Iz lonca opet zakipi i ona pohiti da ga odmakne u stranu.

Varivo je bilo gotovo i ona doda još soli. Izvadi tanjur i žlicu i stavi na stol još i par kriški hljeba. Iz dvorišta se začu lavež. Ubaci čaj u vrelu vodu. Čula je kako još prije praga otresa snijeg sa cokula. Okrene se baš kad otvori vrata. Bio je sav zakukuljen oko glave, a inje mu se nahvatalo na šinjel. Priđe i pomogne mu skinuti ga.

“Baš je gadan mrak!”- prozbori kroz gotovo ukočene vilice.

“Ti si se jadnik zamalo smrznuo”-nadoda ona tišim glasom bojeći se da ne probude sina.

On samo odmahne i sagne se da skine cokule. Ona priđe peći i izlije iz kante u lavor toplu vodu. Potom naspe varivo u tanjur. On priđe, dohvati sapun i opere ruke. Nisu pričali. Ona prinese čajnik i ostavi ga na stolu zajedno s njegovom šalicom. Potom uzme kantu s toplom vodom i ode u malu pokrajnju prostoriju što je služila umjesto kupaone. Sipa vodu u veliki lavor, razodjene se do pasa i opere gornji dio tijela.
Unatoč hladnoći nikad to nije propuštala. Obriše se i odjene a onda isto ponovi s donjim dijelom. Kad završi, izbaci vodu kroz prozor.

On je dovršio jelo i sada je polako ispijao čaj listajući šahovski časopis. Znala je da će sada vjerovatno htjeti analizirati neku partiju pa ga nije ništa pitala. Bio je dobar igrač, među najboljima u ovom kraju i volio je proučavati igru poznatih velemajstora.

Ubaci još dva drva u vatru i provjeri je li sin dobro pokriven. Uđe u njihovu spavaću sobu i zatvori vrata, preko dana otvorena zbog grijanja. Posloži u ormar svoju odjeću i navuče zimsku spavaćicu. Okrene se k slici Majke Božje i zahvali za još jedan miran i sretan dan. Onda se pomoli za njihovo zdravlje i za dobro cijeloga svijeta i još na kraju izmoli onu svoju želju i zavuče se ispod bogate perine koju je još kao miraz donijela u novi dom. Stolnu svjetiljku ostavi prigušenom.
Cvokotala je zgrčena neko vrijeme dok je moćna masa ispod i iznad ne zagrije dovoljno da joj se kapci sami ne spuste. Sjeti se da nije pokupila onu figuru sa stolca.
On će ju sigurno tražiti i ljutiti se na maloga. Bila je previše obamrla i lijena, a stvar ne toliko važna da sada ustaje. Mislila je da će, ako ju ne nađe, možda ranije leći u krevet.
Umorna i čista, odmah utone u prvi san. Nije znala ocijeniti vrijeme koje je prošlo jer snovima je čudan vijek. Za trenutak opet osjeti hladnoću a onda i njegovo bedro na svome.Gonjena toplinom tijela im se sama pripoje. Položi glavu na njegova prsa obujmivši ga oko vrata. Srce mu je snažno kucalo i ona šapnu njegovo ime.

 

 

Vlak je sporo ulazio u stanicu. Začudo, nisu ni puno kasnili s obzirom na vremenske uvjete. Kroz zaleđena stakla promicalo je onih nekoliko stupova s rasvjetom. Kočnice zaškripe i vlak se zaustavi uz trzaj. Snažno uprvši otvori prozor. Nešto malo putnika silazilo je oprezno, plašeći se pokliznuća. Jedna bakica zaglavila je, izgleda, sa svojom kutijom i on krene da joj pomogne.Stenjala je jadnica trudeći se da ju progura napolje.U vagonu je još stajala mala, vrlo lijepa djevojčica, valjda unuka, i zabrinuto pratila napore svoje bake. On nadigne kutiju, bočno ju provuče i oprezno spusti na tlo. Potom se okrene djevojčici koja je tren oklijevala, a onda prihvati njegov poziv i uđe mu u naručje. Stane ju nositi do trijema dok je starica namještala svoja kolica. Pitao se zašto putuje s djetetom po ovoj groznoj zimi. Spusti je na tlo i zapita je li joj hladno. Premda je drhtala, nijekne i nastavi gledati prema baki koja se polako približavala. Tu se pod svjetlom ljepota njezina lica još lakše mogla uporediti s anđeoskim.Gledao ju je sve dok nije stigla baka. Onda se vrati da pregleda vagone. Znao je da će u predzadnjem naći zaspalog pijanca. Jedva ga je za vožnje probudio radi karte. Drmne ga nekoliko puta i ovaj se pokrene psujući.Natjera ga da izađe iz kupea i otvori za njim prozor.U ostalim vagonima naišao je samo na nekoliko boca i starih novina.

Izađe i krene k dežurnom da mu preda novac i zaduženja. Ovaj je kunjao u vazda istoj sobici čađavih zidova u kojemu je jedini izvor veselja bila mala, starinska peć koja je dobrano zagrijala. Znao je da će ga kao i svaki put pitati ima li viška no, nije se više zbog toga srdio, već bi mu sam unaprijed rekao da je sve po spisku. Potpiše se na predajnicu i krene k vratima no računovođa ga zovne i zamaše šahovskim glasnikom koji je ostavio kolega iz noćne smjene.Obojica su ga čitali i pretplatili se na jedan primjerak i ovako se izmjenjivali. Zahvali se i prije nego što izađe okrene sadržaj. Kao što je i očekivao, bio je objavljen poseban prilog s dvoboja za naslov prvaka svijeta. Radosno previje časopis i tutne ga u torbu koja mu je visila o ramenu.

Kompozicija je već otišla u stacionar i kolodvor je bio posve pust. Sjeti se štapa kojeg je sakrio ispod jedne od onih drvenih klupa pored zida na kojem su još uvijek visile stare crno-bijele fotografije turističkih odredišta. Na gornjoj ogradi trijema visile su drvene tegle s promrzlim puzavicama. Sve je ostalo isto još od vremena kada je ovdje znao provoditi duga i dosadna nedjeljna popodneva u čekanju i ispraćanju vlakova, promatrajući znatiželjno putnike ili čitajući iznova imena raznih mjesta i gradova u voznom redu.
Koji put bi nekako skucao neki sitniš pa bi mogao kupiti samo jednu kuglicu sladoleda koju je sladostrasno lizao ne nekoj od istih klupa. Volio je vlakove i putovanja ali ovaj kolodvor,s kojeg je već toliko puta kretao, poodavno je izgubio čar koju je imao u viđenju dječaka. Težak je željezničarski život izbrisao tu koprenu tajanstva i ushita daljina. Sada, u rutini svakodnevnih vožnji i uvijek istih postaja ponekad su zanimljivi bili samo ljudi čije je sudbine naučio čitati s lica za kratko vrijeme pregleda karata.

Već je izašao izvan naselja te mora upaliti bateriju. Pred njim se priječila duboka i zloguka tama. Odlučno zagrabi, prateći trag svjetla iz svoje ruke. Ljeti, kad bi žurio biciklom trebalo mu je manje od pola sata. Znao bi putem i pjevati ili čak onako napamet, zabavljati se problemom neke šahovske završnice. No sada je bilo prehladno za pjevušenje a ovaj gusti mrak tjerao ga je da pomno kroči uskim stazama ugažena snijega.
Put se lagano dizao i unatoč kapuljači i nutarnjem šalu,osjeti kako mu od hladnoga vjetra mrzne kičma. Izvadi iz torbe veliki vuneni šal što ga je isplela žena i zaogrne se njime oko glave. Ovdje na usjeku uvijek je bilo najhladnije zbog vjetra što je slobodno puhao s visokih planina. Poželi da mu je korak od milje pa da stigne u dva trena do svoje kuće. Pomisli na toplu večeru koja ga čeka. Sin će vjerojatno već biti u krevetu no ujutro mogu zajedno popričati i može ga nastaviti podučavati osnovama šaha.
Divio se Kasparovu,tom geniju nad genijima. Možda samo Aljehin i Talj u najboljim danima….Već je slutio draž odlučne partije. Crnim figurama u ludoj završnici!

Sa suprotne strane brda začu zavijanje vuka. Opet su se opasno približili. Znao je da mu štap ne može puno pomoći, ali očajan vuk namjerit će se na očajnog čovjeka. Surova zima ne zna za milost, no njegov strah mislio je, još je bio manji od njihova.

Ostavi posljednju kuću za sobom i skrene na lokalni put. Uskoro će ga osjetiti njihov pas i zalajati.To mu je bio prvi glas dobrodošlice. I njemu jadniku nije bilo lako cijeli dan na dugom lancu. Noćas će ga pustiti po dvorištu, da se ne smrzne.
Zatakne vodoravno štap za torbu tako da je sad mogao grijati po jednu ruku u džepu. Kad stigne do zadnjeg zavoja htjedne mu viknuti, ali ga izda glas. Od zime mu se ukočila vilica tako da samo hropne njegovo ime. No pas ga je osjetio i zalajao.Uđe u dvorište i potapša ga dok je ovaj veselo skakutao. Potom otkači gornju kariku i pusti ga s lanca. Pas stane juriti amo-tamo. Nadao se da neće biti toliko lud da ode predaleko jer vukovi zimi vole častiti svoje izrode.

Otvori vrata za kojima je stajala zabrinuta. Vidio joj je po očima i u onoj ukočenosti koju nije mogla sakriti, da se plašila za njega. Izgovori nešto da ju smiri premda mu je vilica još bila teška. Ona u tome nađe dobru priliku da opravda svoju brižnost.
Šaptala je, mali je već legao. Još dok je skidao šinjel osjeti miris repe. Volio je kisele stvari; sigurno je spremila i krastavce. Malo se još pomuči sa zamrznutim vezicama a onda napokon priđe peći. Okrenu se leđima i osjeti kako vrela struja odmrzava kičmu. Micao je prstima da povrati cirkulaciju. Na stolu se pušilo varivo i on dohvati sapun i opere u lavoru ruke. Htio je još nešto reći, ali pomisli da je bolje da to ostavi za sutra. Mali ima lagan san, bolje da se ne budi.

Zdušno se prihvati jela. Godila mu je toplina i ukus repe. Ubacio bi u usta poneki omanji krastavac i sve to obilno dopunjavao finim kruhom. Sutradan će ga biti za pekmez od šljiva i toplo mlijeko.
Ona donese čajnik .Ovako s medom godio je srcu. Dohvati iz torbe časopis i potraži onu partiju. Već nakon sedmog poteza krenulo je čudno. Svrne pogled na ženu koja je poravnavala pokrivač nad sinom.Ušla je u spavaću sobu i zatvorila vrata. Čuo je šuštanje njezine odjeće, a izvana bi vjetar povremeno zabrijao olukom i nabijao se na staklo prozora.

Dohvati s police garnituru i izvadi figure. Odmah spazi da nema crne kraljice. Provjeri još jednom na polici a onda i na podu jer tu se mali znao igrati rata. Zbunjen, pomisli da je možda sakrio, što bi bilo čudno. Ili je možda zaspao s njom. Krene do kreveta i putem pomakne jedan stolac. Začu pad i ugleda kraljicu na podu. Ostala je, izgleda, na prečki, zaboravljena.
Brzo je micao figure sve dok ne dođe do onog briljantnog poteza-lovac na F6. Osjeti kako ga prožimaju žmarci ushita. Napad je spriječen, obrana uzdrmana i cjelokupna strategija igre izazivača poremećena. Ostalo je bilo rutina. U zadnjem potezu pred predaju crna se kraljica našla sama pred bijelim kraljem praćena svojim pješakom(!?).

Ispije ostatak već hladnoga čaja. Sutra može proći kroz poteze, a sada neka ova ljepota ozari kraj ovog teškog dana.
Okrene se raspelu i zamoli Gospodina oprost za sve uvrede koje je počinio on ili netko iz obitelji. Skine sa sebe odjeću i odjene pidžamu. Tiho otvori vrata spavaonice.
Svjetiljka je još prigušeno gorjela. Ugleda njezinu kosu rasutu po jastuku. Uvuče se pod perinu.Čekao je da ga prođe prvotni zebni val još nezgrijane postelje. Ležao je na leđima i duboko disao.Tijelo mu se lagano opuštalo toplinom, a um ga stane nositi iz jave kroz slike dana: pijanca u vagonu, štapa i vukova, Kasparova za stolom….. usamljene, strpljive kraljice…
Na bedru osjeti toplinu njezinog tijela. U toj laganoj omami predsna mogao joj je čuti govor tijela, misli. Osjeti njezinu kosu na prsima, težinu glave. Osjeti miris sapuna i još onaj potčinjavajući fluid što mu namreška lagodna sjećanja. Zavukla je ruku ispod njegove glave i on ju obujmi, drhtavu. Ispod njezine razbarušene kose razabra lice krasna djeteta, anđela ljubavi.