Darko Kreč, animator i strip crtač

Darko Kreč govori o svojim filmovima, o ponovnom procvatu hrvatske animacije, o akademskoj karijeri i o svojoj suradnji s velikanima crtića i stripa 

Animirani film je opet izvozni proizvod

Koji super posao čovjek ima! Čita pričice i crta. Njemu je život doista lijep! Komentar na Krečove ilustracije dječje knjige «Hoću i ja» autorice Sanje Pilić

Darko Kreč je autor crtanih filmova za koje je  dobio nekoliko nagrada i priznanja. Ilustrator je knjiga i slikovnica, a crta i stripove za više školskih časopisa. Osim umjetničkom posvećen je i pedagoškom radu. Nedavno je promoviran u docenta na Likovnoj akademiji u Zagrebu na kojoj od 2002. djeluje kao predavač na Odsjeku za animaciju. Zahvaljujući njegovom djelovanju u funkciji Savjetnika za animirani film pri Ministarstvu za kulturu, hrvatska se animacija posljednjih nekoliko godina postupno vraća na negdašnje staze slave. S Darkom smo razgovarali za njegova nedavna posjeta rodnom Varaždinu.

 Rudar animator

 Neki ljudi od malih nogu znaju što će raditi kad odrastu. Je li to bio slučaj i s tobom?

Interes za crtanjem njegujem od malih nogu. Kao mladi crtač formirao sam se pod utjecajem zagrebačke škole animacije i stripova objavljivanih u «Plavom vjesniku» koji je tada izlazio u nakladi od 150 000 primjeraka! Prve sam honorare zaradio s karikutarama u «Varaždincu» i u jednom dječjem časopisu. Moj brat Damir je objavljivao u «Poletu».

Iako umjetnički tipovi obojica ste upisali Rudarsko – geološki fakultet u Zagrebu?

-Ja sam htio šumarstvo, ali taj faks je u Dubravi, daleko od stana pa sam si odabrao ovaj koji mi je bio bliži. (☺) Ovaj faks mi nije dao samo diplomu inženjera rudarstva već me je podučio preciznosti, poštovanju rokova i upornom radu, nešto bez čega se ne može uspjeti.

Kako si ušao u svijet animirang filma?

Jednom me je Joško Marušić pozvao u razgledavanje studija Zagreb filma. Sve što sam tamo vidio na mene je ostavilo takav dojam da sam još kao apsolvent otišao kod njih raditi.

Kako to da si za punih četvrt stoljeća rada u animiranom filmu snimio samo pet filmova?

Nisam od onih kojima je potrebno svake godine raditi film. Meni je najvažnija ideja koja me motivira za rad. Te su ideje različite po svojoj temi i poruci pa stoga i tehnike animacije koje koristim variraju od filma do filma. Osim toga, radim i na drugim projektima kao ilustrator i strip crtač, da ne spominjem još i pedagoški rad na Akademiji koji je sam po sebi zahtjevan.

Svjetske nagrade

Kako to da domaći mediji slabo pokrivaju područje animiranog filma iako su zadnjih godina uspjesi na svjetskoj razini?

To je rezulatat needuciranih novinara čije znanje o svijetu animacije često ne dopire dalje od Disneya i Zagrebačke škole animacije. Umjetnost animacije je vjerojatno najdinamičnija od svih; svake godine javljaju se autori koji promoviraju nove tehnike i tehnologije i potrebo je uložiti dosta napora i vremena da bi se o tome moglo kompetentno govoriti. S druge strane, to je umjetnost koja, za razliku od igranog filma, nije toliko glamurozna i profitabilna. Ipak, žalosno je što je javnosti slabo poznato kako su naši filmovi unazad tri godine osvojili četrdesetak nagrada na raznim filmskim festivalima, a film našeg animatora Simona Bogojevića Naratha prošle je godine proglašen najboljim na svijetu.

Upravo si u razdoblju o kojem govoriš ti Savjetnik za animirani film. Znači, ti savjetuješ ministra Biškupića kome treba dati novac za projekte?

U sklopu ministarstva djeluje Kulturno vijeće za film i kinematografiju, a moja je dužnost preporučiti filmove koje će ministarstvo financirati. Svake godine moram pregledati više od četrdeset prijedloga od kojh mogu odvojiti najviše sedam ili osam. To je naporan i nezahvalan posao jer sam zahvaljujući njemu stekao i ponešto antipatija da ne kažem neprijatelja među kolegama. Većina autora je realna; znaju da im ne mora svake godine proći ideja, no nažalot ima i onih koji se smrtno uvrede što njihov film nije prošao. Tješim se činjenicom da su filmovi koje smo poduprli na svjetskim festivalima animacije osvojili mnoštvo nagrada tako da je ovaj moj rad ipak pravilno valoriziran.

Zagreb film

Nekada je sva hrvatska animacija bila vezana uz Zagreb film. Kakva je danas situacija?

Danas u Hrvatkoj djeluje nekoliko studija koji nude vrhunske uvjete za produkciju. Njihov glavni posao je vezan uz dizajn i reklame, no perspektivni crtači s dobrom idejom dobivaju šansu za rad na autorskom filmu. Naš je problem što se zbog male produkcije od svakog filma očekuje da bude uspješan što je ipak nerealan zahtjev. Na primjer u Francuskoj se godišnje proizvede oko 400 filmova, a tek im je svaki deseti umjetnički ili komercijalno uspješan.

Kakvo je stanje u Zagreb filmu danas?

Oni su u poziciji sličnoj onim poduzećima koja sa sobom još vuku balast socijalističkih vremena: velika i nezgrapna institucja koja sporo reagira na nove trendove i zapravo je neproduktivna. Svaki novi ravnatelj uvijek dolazi s idejom o obnavljanju serijala o profesoru Baltazaru, no kratke epizode nisu više toliko privlačne jer snimljeno ih je već pedeset. Možda bi rješenje bio dugometražni Baltazar. Zagreb film je danas gradska kulturna institucija pod Bandićevim patronatom, no jedino na čime bi im se moglo zavidjeti je distributivna mreža. U svemu ostalom u prednosti su mali, nezavisni studiji. Oni su puno prilagodljiviji i ne može ih uzdrmati eventualni neuspjeh. Disneyev konglomerat se nakon neuspjeha svoja dva dugometražna filma morao spojiti s Pixarom da izbjegne bankrot. To su veliki proizvodni pogoni koji puno troše i potrebni su im veliki komercijalni projekti da bi opstali.

Koje bi od  suradnika mogao odvojiti kao posebne?

Jedan od njih je Luka Paljetak koji je napisao scenarij za moj prvi film «Duet» za koji sam, na svoje veliko iznenađenje, dobio 1988. nagradu na festivalu u Beogradu. Joška Marušića smatram izuzetno zaslužnim za razvoj hrvatke animacije. Snažan dojam na mene je ostavio naš oskarovac Dušan Vukotić, istinski genij crtanog filma. Jako poštujem i Milana Trenca našoj publici poznatog kao autora po čijem je stripu snimljen holivudski blockbuster «Noć u muzeju».

Kad već spominješ Marušića ti si koautor njegove knjige «Alkemija animiranog filma»

To je izvrsno napisana knjiga o tajnama zanata animacije. Ja sam obradio područje pripreme za početak bavljenja animiranim filmom. Inače, s Joškom sam profesionalno i prijateljski vezan od najranijih dana i njemu mnogo toga dugujem, a ponosan sam što sam pomogao u realizaciji projekta njegovog dugometražnog filma inspiriranog «Dugom» Dinka Šimunovića.

Jesi li opasan prema studentima kao što opasno i izgledaš?(☻)

Mo’š si mislit! Mislim da sam vrlo liberalan što moji inteligentni studenti znaju cijeniti. Interakcija je neophodna da bi se u nastavi održala pozitivna i kreativna atmosfera. Ne ispravljam njihove greške nego ih navodim da to sami čine. Budući da su ti mladi ljudi verziraniji u novim tehnologijama od mene i ja ponekad naučim nešto od njih.

Što je potrebno proći pa da netko postane crtač animator?

-Prvo je potrebno proći na prijemnom ispitu. Zbog kvote to uspije samo desetorici godišnje. Od te desetorice jedan ili dva su jako dobri i sigurno će uspjeti, pet-šest ih je osrednje, a ostalali nemaju istinskog talenta ni sposobnosti. Međutim, ne mora svatko postići vrhunske rezulatate u crtanju. Neki se specijalizraju za zvuk ili montažu ili budu suradnici u projektima drugih. Danas je područje animacije toliko prostrano da svatko tko iole nešto vrijedi lako može naći posao. Studentima ponavljam kako je talent tek manji zalog budućeg uspjeha. Sreo sam puno razbarušenih genija koji nisu bili marljivi ili nisu poštovali rokove pa su morali odustati. Rad i odgovornost su presudni čimbenici u postignuću uspjeha.

Jesi li predavao nekom nadarenom studentu iz našeg kraja?

Sjećam se Smiljane Čoh kao nadarene ilustratorice. Samo ona kao i drugi studenti mora shvatiti da je proces učenja neprekidan i neuvjetovan osobnim stavovima.

Nekompetentnost ili hrvatski jal?

Za ilustraciju koliko kod nas caruje nemar i proizvoljnost navest ću slučaj svog nagrađivanog filma «Kućica u krošnji». Prvo je film na jedvite jade ušao u konkurenciju za Dane hrvatskog filma. Bio je drugi najlošije ocijenjeni film i kritika u medijima mu nije bila blagonaklona. Začudo, film je nedugo zatim pozvan u službenu konkurenciju u Leipzig kao jedini odabrani hrvatski film, a poslije su uslijedili pozivi u Rio, u Badalonu, na tri festivala u Iranu, pet u Njemačkoj. Film je osvojio i nekoliko nagrada i pozvan je na zagrebački Animafest, drugi najveći svjetski festival animiranog filma. Da paradoks bude veći «Kućica u krošnji» kod nas nije prihvaćen kao edukacijski film za školsku djecu, navodno jer je odviše «misaon» dok su ga u Španjolskoj otkupili upravo za tu svrhu.

Veliki povratak stripa

Iako su mnogi smatrali da će strip umrijeti on se prilagodio novim zahtjevima i preživio slično knjizi, novinama i kinu. Nedavno je na velikom svjetskom sajmu stripa u Francuskoj bilo 200 000 posjetitelja. Tamo se godišnje izda oko 4000 edicija stripova. To su uglavnom luksuzno opremljeni albumi koji se tretiraju poput knjige. Prednost je stripa ta što se uvijek možete vratiti kadru i polako uživati u njemu što je u filmu nemoguće. U Hrvatskoj je također jako poraslo zanimanje za strip, a dosta je naših crtača ostvarilo zapažene karijere u inozemstvu. Najpoznatiji od njh su Mirko Ilić koji je sa stripova prešao na dizajn i uspio u Americi, Igor Kordej koji je među najboljima u Europi, Milan Trenc koji je uspio u Americi ali se vratio kući jer mu je dojadila neprestana utrka za novcem, pa Trpimir Macan, da spomenem samo neke od najpoznatijih. Ja sam se opredijelio za stripove u školskim časopisima i zato sigurno imam najširu i najzahvalniju publiku.

 

Darko Kreč rođen je 1958. godine u Varaždinu. Diplomirao je na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu, ali profesionalno se bavi stripom, ilustracijom i animiranim filmom.

Stripove i ilustracije kontinuirano objavljuje od 1997. godine radeći na serijama “Boduljko i Žbunika” (scenarij Jadranka Čunčić-Bandov), “Kiki i ostali” (scenarij Sanja Pilić), “Karlek”, “Kloksići”, “Mačak Pipo” i “Kvark i Kruno” (scenarij Darko Macan).

Režirao je i animirao četiri crtana filma: “Duet” (1988.), “Posljednji valcer u starom mlinu” (1996.), “Nivo 9” (2001.) u suradnji s Davorom Međurečanom i “Kućica u krošnji” (2006.), a zanat je brusio na brojnim koprodukcijskim serijama u svojstvu glavnog animatora – “Mali leteći medvjedići”, “Anima animal”, “Medvjed Bojan”.

Predaje Klasičnu animaciju na Akademiji likovnih umjetnosti, Odsjek za animirani film i nove medije od 1999. godine. Bio je umjetnički savjetnik za animirani film pri Ministarstvu kulture RH od 2005. do 2008., član je Vijeća Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta od 2006. i predsjednik Vijeća od 2010. godine.