a
Ove godine obilježava se stogodišnjica velike pobjede socijalista na bečkim općinskim izborima, kojom je stvoren preduvjet za realizaciju jedinstvenog projekta socijalističke društveno-političke zajednice unutar tadašnje kapitalističke države – Das Rote Wien
U relativno kratkom razdoblju socijal-demokratske uprave (1919-1934) Beč je postao eksperimentalni model gradnje proleterskog društva, teoretski osmišljen u austrijskoj verziji marksizma, a praktični proveden kroz radikalne promjene zakonodavstva što je rezultiralo dotad neviđenom razinom političkih sloboda, ekonomskih prava te rastom socijalnog i kulturnog blagostanja radništva. Jedinstvenost ove radničke republike jest u tome što je ostvarena nenasilnim, političkim prevratom, a ne po mogućim uzorima u poslijeratnim sovjetskim republikama npr. u Mađarskoj i Bavarskoj. Nažalost, sudbina im je bila slična – i Crveni Beč zatrt je mecima i granatama.
Uspon radničke republike
Povijest crvene bečke republike počinje 4.5.1919. kada je SDAP (Sozialdemokratishe Arbeiterpartei) na bečkim općinskim izborima dobio 54% glasova pa je Jakob Reumann postao prvi socijal-demokratski gradonačelnik nekog evropskog velegrada. Prevlast u Beču i koaliranje s konzervativcima na nacionalnoj razini omogućili su stranci integriranje progresivnih zakona poput osmosatnog radnog vremena, plaćenog dopusta, zaštićenih stanarina i zdravstvenog osiguranja. Osnovane su radničke komore i uvedeni su i savjeti poduzeća Betriebsräte. Uvjeti za socijal-demokraciju postaju povoljniji kada 1922. Beč postaje Bundesland s vlastitom poreznom politikom te povećanom političkom i financijskom autonomijom. Desetljeće koje slijedi zlatnim je slovima upisano u anale radničkog pokreta kao Rotes Wien, razdoblje nezapamćenog unapređenja radničkih prava i osnovnih životnih uvjeta, danas najočitije i najdojmljivije očuvanih u brojnim arhitektonskim poduhvatima poput smjelih, avangardnih građevina funkcionalno i estetski osmišljenih za najprimjereniji život radničkih obitelji.
Okrutna reakcija
Zahvaljujući temeljito provedenim reformama i rastu blagostanja radnih masa, socijaldemokrati su jačali pa su vrhunac popularnosti dosegli 1927. kada su u Austriji brojili čak 417 000 članova na 1,7 milijuna stanovnika. Međutim, u ostatku zemlje, posebno na selu, jačale su konzervativne struje i pokreti, utjecaj katoličke crkve nije bio zanemariv: pobožni seljaci Beč su gledali kao bastion boljševizma, posprdno su ga zvali Wasserkopf. Iz poslijeratnog kaosa uzrokovanog ratnim porazom, raspadom monarhije i strahom od utjecaja oktobarske revolucije, reakcija je proizvela nacionalne monarhiste i naciste. Ovi prvi osnovali su sredinom dvadesetih prve paramilitarne Heimwehrbände koji su svesrdno pomagali vojsci i policiji u kasnijim napadima na nenaoružane a potom i naoružane pripadnike republikanske Schutzbund, socijalističke vojske. Eskalacija nasilja dogodila se 15. 6. 1927. Palača pravde zapaljena je kao odmazda na oslobađajuću presudu ubojici dvojice radničkih demonstranata u Schattendorfu. Policija je tada ubila 89 osoba. Situacija se zaoštravala i unutar SDAP: lijeva struja spremala se za oružani otpor i postala snažna opozicija kompromisima sklonom vodstvu stranke. Već koncem dvadesetih socijaldemokrati su u defanzivi uslijed jačanja konzervativnih snaga ujedinjenih u politički lager poduprt sve jačim Heimwehrom. Nastupila je velika čistka svih socijalističkih kadrova iz ministarstava i javne uprave. Svjetska ekonomska kriza dodatno je pogoršala stanje: masa od 300 000 otpuštenih postala je sve prijemčljivija za radikalne poruke političkog podzemlja. Socijaldemokratski lideri javno su optuženi da se raduju svjetskoj krizi jer u njoj vide konačni slom kapitalizma pa je zbog toga 1931. konačno razvrgnuta crveno – crna koalicija. Dvije godine kasnije profašistički kancelar Dollfuss ukida parlament i kreće u posljednju ofanzivu – posebnim ukazom ukida tradicionalni prvomajski slet. Vodstvo SDAP je i dalje mlitavo, ono još 1934. vodi uzaludne pregovore s vladom. Nakon jedne racije koja je otkrila uskladišteno oružje, uslijedio je oružani sukob policije i članova republikanske garde. 12 i 13.2 1934. spustila se zavjesa na povijesnu predstavu socijaldemokratske, radničke, ozbiljene utopije – policija potpomognuta vojnom artiljerijom puca na civilne ciljeve: 182 mrtvih i 460 ozlijeđenih
SDAP je zabranjena, rukovodstvo je pobjeglo u inozemstvo, a srednji rukovodeći sloj organizirao je Revolucionarne socijaliste koji su u ilegali djelovali nezavisno od starog vodstva, ali i od komunista.
Stvaranje socijalističkog čovjeka
Kompromisna, ali i vješto vođena politika SDAP bazirala se na jednostavnoj i lako pamtljivoj formuli: Revolutinär reden, evolutionär handeln. U političkoj svakodnevici to je značilo koaliranje s desnicom i odustajanje od klasne borbe. Obje strane imale su uzajamnu korist od ovakve nagodbe: konzervativci su kupili socijalni mir i čekali prigodu da zbrišu tu crvenu fleku na mapi Austrije, dok su se lijevi, tako „kupljenim“ vremenom od desetljeća i pol, mogli upustiti u društveni eksperiment kojeg su poneka dostignuća i danas vrlo impresivna.
Struktura socijalističke vlasti bila je hijerarhijska a temelj je počivao na kućnim odborima, zatim su slijedile lokalne sekcije, više razine vlasti bile su okružne organizacije i na vrhu partijski sekretarijat. Osim političkom Beč je bio isprepleten mrežom institucija koje su pokrivale sva važna područja ljudskog života: rad i odmor, kulturu i sport, edukaciju i tjelovježbu – sve organizirano kroz brojne udruge i družine koje većinom i danas funkcioniraju: od esperanto klubova i vatrogasnih družina do odreda civilne zaštite. Otvoreni su brojni vrtići i jaslice što je omogućilo puno veću participaciju žena u radno aktivnom stanovništvu, a sva djeca obavezno su pohađala osnovne škole. Odgoj nije prepušten samo obitelji i školi: Roten Falken bili su partijski pandan sovjetskim pionirima i skautima (6-10 g.) dok je Arbeiterjugend (14-21 g.) stvarao buduće kadrove za partiju. Bildung nije bio ograničen samo na djecu i omladinu, štoviše, gradnja proleterske svijesti doživjela je puni zamah kroz masovnu konzumaciju visoke kulture: utemeljen je prvi radnički simfonijski orkestar pod ravnanjem Antona von Weberna, a radnici su na koncerte mogli doći u svakodnevnoj odjeći. Društveni život bio je kolektivan pa su i Massenfestspiele postale koreografska partijska propaganda, posebno od 1927. kada je za praznik rada organiziran veličanstveni slet s bogatom scenskom ikonografijom. Kulminacija socijalističkih ideoloških svetkovanja bila je Radnička olimpijada 1931. na, za tu prigodu, sagrađenom Prateru.
Krhka klasna ravnoteža
Austromarksizam je bečka integracija marksističke teorije društva s raznorodnim filozofijama s kraja pretprošlog vijeka, s naročitim utjecajem Karla Kautskog i Ferdinanda Lassala. Aksiomatsko djelo austromarksizma je Gleichgewichts der Klassenkräfte u kojoj se Otto Bauer zalaže za ravnotežu, odnosno, raspodjelu moći između klasa. Odustajanje od klasne borbe proletarijatu omogućuje participaciju u vlasti, pohod na institucije koje će proleteri svojom Gegenkultur pripremiti za buduće socijalističko društvo. Put započinje uvođenjem građanskih vrijednosti, početnim koracima u edukaciji kroz kulturu, viši standard školovanja i kroz bezbrojne kurseve i tečajeve o antialkoholizmu, spolnoj higijeni i duševnom zdravlju. Vjera u Bildung kao sredstvo društvene promjene s devizom znanje je moć temeljena je na prosvjetiteljskim idealima buržujske klase kojoj su lideri SDAP pripadali. To objašnjava i njihovo oklijevanje u primjeni odlučnijih strategija u vrijeme jačanja konzervativnih snaga i nacizma. Iako je hametice pometena s povijesne scene, desetljeće i pol crvene bečke republike sretno je razdoblje ne samo socijalne demokracije već i radničkog pokreta uopće, jer njena mnoga postignuća tek su kasnije djelomično ostvarena u razvijenijim zapadnim i u socijalističkim državama.. Njihov kratak pregled sažet je u pet postavki Reformprogramma.
1 Dječja i omladinska zdravstvena zaštita: otvarani su vrtići, školske klinike, zubarske ordinacije i službe za njegu i skrb.
2 Intenzivna zdravstvena politika s preventivnom medicinom u vidu kampanja u borbi protiv alkoholizma, pušenja i TBC-a. Sigmund Freud je dvadesetih godina podupro nastojanja vlasti kroz kvartovske Ambulatoriume u kojima su njegovi učenici pružali psihološku pomoć tada brojnim ratnim veteranima, invalidima, udovicama i prostitutkama. Jedan takav vodio je i slavni Freudov učenik i oponent Wilhelm Reich, tada član Komunističke partije, koji je osim prakse s pacijentima često održavao tribine s temama poput omladinske spolnosti, a pisao je i pamflete i knjige o povezanosti psiho-fizičkog integriteta sa zdravom spolnošću.
3 Reformirano školstvo: osnovno školovanje postaje obavezno, demokratizira se odnos učenika i učitelja, uklanja se vjeronauk iz škola i institucionalno se podupire doškolovanje odraslih.
4 Kultura: uz već spomenutu demokratizaciju konzumacije elitne kulture, otvaranje knjižnica bio je prioritet tadašnje kulturne politike. Kunststellen, tečajevi slikarstava, folklorne i druge družine i orkestri dio su nastojanja da radnici ne budu samo pasivni sudionici već i kreativni dionici kulturne razmjene.
5 Stanogradnja i komunalna politika – još koncem 19. stoljeća stambene prilike za najniže slojeve stanovništva bila su očajne, a nakon završetka rata dodatno su se pogoršale: armije poraženih i deprivilegiranih izbjeglica naselili su grad, stanarine su se digle u nebo tako da je jedan od prvih ukaza nove vlasti bio zaštićena stanarina. U namjeri da otrgne mase iz stiska iznajmljivača, vlada pokreće, za tadašnje uvjete, masovnu stanogradnju koja je funkcionalno oblikovana u duhu socijalističkog kolektivizma, a estetski u vidu modernih i avangardnih rješenja koja su znatno utjecala na Bauhaus i druge arhitektonske škole.
Te izvanredne građevine danas su najvidljiviji spomenici socijal – demokratskoj vladavini u Beču. Karl –Marx – Hof i danas je impozantan kompleks i česta meta turističkih razgledavanja. U bivšem vešeraju tog kompleksa uređen je i muzej Rotes Wien s brojnim dokumentima, autentičnim eksponatima i plakatima iz razdoblja kada su prvomajski defilei brojili stotinu tisuća aktivnih sudionika i kada je radnik, kao rijetko kada u povijesti, mogao ponosno iskazati svoju klasnu pripadnost.
Tekst i fotografija Predrag Daraboš
Uvodna literatura:
Rotes Wien,Inge Podbrecky, Falter Verlag, 2013.
