Glista Volarić, legenda pehgradske politike

Izvadak 

Štoosa su mrzli, neki su ga se plašili, a neki čak i poštovali, ipak je čova izdržao desetljeća na političkoj vjetrometini. Glistu Volarića su mrzili jednako, neki su ga se čak i plašili, ali sumnjam da ga je itko poštovao, što ne znači da oko sebe nije imao malu armiju zahvalnih podupiratelja koji su mu dugovali zahvalnost zbog dobivenog posla ili namještenja, zbog nekakvih popusta ili beneficija ili tko zna kojih sve usluga i dobročinstva kojima je Glista osvajao simpatije sljedbenika. Malom čovjeku ispuni malu želju, a veliku mu stalno obećavaj, to je bio profesionalni moto ovog šampiona demagogije, zoon politikona kakav niče u svakoj demokratskoj kaljuži, da bi u ovoj pehgradskoj, gungamarskoj, ustajaloj ali uvijek prijetećoj, stasao u endemsko čudovište obraza debelog poput đona otpornog na svako habanje, s brkovima kao senzorima za najsuptilniju korupciju, s kralješnicom savitljivijom od japanskog bambusa, s vokabularom kojim bi posramio svakog ponavljača, s inteligencijom koja je primjereno ograničena za opstanak u politici i s fizionomijom koja uvjerljivo predočuje vjerodostojnost poslanikova nadimka – Glista, ljigavi rovac, spreman ući u svaku tajnu, u svačiju intimu, iskopati tajni podatak ili zataškano blago, stalno aktivan u podzemlju, u kuloarima, po foajeima i pod stolovima, uvijek oran utaknuti svoju antipatičnu njušku u tuđi posao.

 O Glisti

Volarić je mijenjao uvjerenja i nazore češće od donjeg rublja. U ladici radnog stola čuvao je lijepu kolekciju poništenih stranačkih iskaznica, a gotovo i da nije bilo udruge kojoj nije bio barem počasni član, ako već ne predsjednik ili blagajnik. Nije ga zbunjivala činjenica da je bio član ideološki krajnje oprečnih partija, ekstremnih liberala i zadrtih konzervativaca, da je istodobno bio aktivist u Društvu za zaštitu prepelica ali i nosilac titule Veliki vitez od bataka koju je stekao žderanjem sličnih ptičica na godišnjem skupu lovaca i krivolovaca. Čovjek je proturječan i neusklađen unutar sebe, Prirode i Boga, umovao bi Glista nakon drugog vrča vina, ali jedinstven je u svojoj pohlepi za novcem i pozicijom. On sam bio je uzvišeni egzemplar ovog smjelog postulata, javno se busao u prsa iako se je smatrao skromnim čovjekoljupcem kojemu su sve humanitarne inicijative skončale bankrotom i skandalom, uglavnom vješto zataškanom posredstvom Glistinih medijskih plaćenika. Trenutno je bio nezavisni vijećnik što ne treba čuditi jer u Pehgradu nije djelovala stranka kojoj bi on još mogao biti članom. Bio je jedini slobodni strijelac u Gradskom vijeću kojim su tradicionalno dominirale Štoosova vladajuća Stranka pehgradskog progresa (SPP) i vječno oporbena Progresivna pehgradska stranka (PPS) koju je većinu svog mandata iz azila vodio njen doživotni predsjednik Joza Major, pravim prezimenom Mrak.

Pehgradske kronike