Velika retrospektivna izložba Živka Toplaka zaokružila je pola stoljeća dugu i iznimnu umjetničku karijeru poznatoga varaždinskog likovnog stvaratelja
Autor koji istodobno slavi svoj 70. rođendan još uvijek je stasit, korpulentan i markantan muškarac s dugom kosom i bradom po kojima je izdaleka prepoznatljiv sugrađanima dok redovito špancira ulicama grada u kojemu je započeo i u kojem je upravo okrunio svoja smjela umjetnička stremljenja. Kažem okrunio, a ne zaokružio jer Živkov stvaralački plamen, upaljen još u mladosti u ljevaonici, neće se još gasiti.
– Nemoguće da ja ne slikam. Ne znam kaj bi se trebalo dogoditi, a da ne slikam.
Progresivni slikar – metalac
Tvoji su umjetnički počeci istodobni s tvojim prvim radnim iskustvima u varaždinskoj ljevaonici: bio si mladi likovni eksperimentator i progresivni predstavnik radničke klase. Kako je to išlo skupa: radnik – umjetnik, ideologija – sloboda?
Izazovi za umjetnika uvijek postoje, bilo ih je tada, ima ih i danas. Nikada sebe nisam doživljavao kao žrtvu i uvijek sam se borio za svoju individualnu i umjetničku slobodu. Kada sam se vratio iz vojske, 1968. buntovničke godine, odlučio sam da nikada više neću nikoga služiti. Pustio sam kosu. Nisam bio u partiji, ali nisam ni emigrirao, nisam volio misliti kako bih mogao kosti ostaviti negdje u Njemačkoj ili Kanadi
1977. izveo si jedan kritički performans s avionima
U to doba većinu proizvodnje radili smo za SSSR, a oni nisu plaćali robu pa nas je uprava isplaćivala s pet dana zakašnjenja tako da smo na kraju ostali bez plaće. Situacija je bila sve teža i neizvjesnija sve dok jednog dana nismo čuli u vijestima da će Rusi dugove poravnati isporukom MIG-ova tadašnjoj Jugoslaviji. Tada nam je bilo jasno da tu lovu nećemo nikad vidjeti i nastala je u meni nezadovoljstvo koje sam ja izrazio u performansu s papirnatim avionima.
Zidove tadašnjeg izložbenog prostora u palači Patačić obložio sam crnim najlonom tako da su posjetitelji morali nožem parati najlon ne bi li vidjeli slike. Zvučnu podlogu tvorio je blues i rock s mog magnetofona. Glavna atrakcija bila je rupa na najlonu ispred otvorenog prozora. Iz jednog lista papira, koji je ujedno bio i ulaznica, posjetitelji su trebali izraditi avion i baciti ga kroz rupu van na ulicu, naravno, s određene udaljenosti. Neki domišljatiji stavljali su u kljun aviona/ MIG-a !/ bombone ili žvakaće kako bi prije uspjeli pogoditi zadani otvor. Na papiru sam otisnuo svoj tekst: dio se odnosio na povijest performansa i njegovo značenje a ostatak … o svemu samo ne o MIG-ovima, to bi bilo previše. Uglavnom, puno ljudi je naciljalo svoje avione-pamflete koji su završili dolje po Dućanskoj. Srećom pa nije bilo nikakvih intervencija. Smetlari su odradili svoj posao, počistili su ulicu, a koliko je ljudi pročitalo tekst, to sam bog zna. Strepio sam još par mjeseci hoće li me netko pozvati na odgovornost. Još uvijek čuvam nekoliko aviončeka u svom arhivu i kad god ih pogledam prođe me blaga jeza. Tko bi rekao da je tema i danas aktualna.
Izgleda da si imao popust kod drugova, ipak si bio metalac baš kao i najvoljeniji drug. Usput si bio i tvornički kulturtreger, aktivist i organizator izložba i susreta radničkih umjetničkih stvaratelja u Varaždinu pa i u Hrvatskoj.
Metalci su oduvijek na prvoj liniji, u tvornici, politici ali i na sceni posebno onoj likovnoj. Mogao bih imenovati dosta eminentnih umjetnika koji su svoju umjetničku karijeru započeli u kombinatima. Tadašnja politika favorizirala je radničko umjetničko stvaralaštvo, amaterizam je bio dobrodošaoi bio je financiran pa su stoga i mnogi radnici mogli u sebi otkriti i drugima pokazati svoj talent. A i medijima je to bilo zanimljivo, barem u mom slučaju, pratiti onog bradatog radnika koji proizvodi neku umjetnost.
Pa ti si u ljevaonici doslovno proizvodio umjetnost
Poznata likovna kritičarka Elena Cvetkova jednom je izjavila da što tim metalcima treba slikanje pa oni neprestano stvaraju nove oblike, oni mogu biti kreativni na svom poslu. To je istina, u razdoblju svog proizvodnog zenita MIV je proizvodio preko 1000 artikala koje je trebalo projektirati, modelirati,odlijati i često i ručno izraditi. Na mojoj retrospektivnoj izložbi vrti se film koji prikazuje kako izrađujem luster koji je krasio prvu privatnu koncertnu dvoranu i galeriju Garestin a sada, na moj ponos, osvjetljava reprezentativni prostor Gradske vijećnice.
Vizualni otočki spektakli
Očito si sudbinski predodređen za slikara jer ti je čuveni Gašpar Bolković Pik podučavao slikanju još u školi
Vodio je našu likovnu grupu, sjećam da smo tada puno izlagali po bolnicama i raznim institucijama a naravno i po hodnicima škola. On je bio ne samo veliki slikar već i pedagog i promotor slikarstva u zemlji i svijetu. Na izložbi u Dortmundu uz svoje radove objesio je i nekoliko slika svojih učenika, toliko nas je cijenio i volio.
Jedan od manje apostrofiranih činjenica iz tvoje umjetničke prakse jest brojnost likovnih kolonija na kojima si sudjelovao, a povremeni boravci na moru pa i cijeloj Hrvatskoj snažno su djelovali na tebe i tvoj kist
Likovne kolonije pružaju posebnosti kakve svaki slikar može poželjeti, posebno otoci. Slikao sam na Lošinju, Pagu, Braču, Mljetu, Krku, Rabu… Ljudi vole more, slike s jedrenjacima najbolje se prodaju u kineskim i drugim dućanima, ali ja nisam za to, mene zanima struktura kamena, njegova slojevitost u kojoj su voda, sol, sunce i vjetar, sva četiri elementa milenijima erodirali stijenu. Dobrom oku to je pravi spektakl. Rad akvarelom zahtjevan je; jednostavnim i lakim potezom nanositi složene strukture. Koliko sam u tome uspio svjedoče velike izložbe: Iskustvo kamena u Zagrebu, Bakru, Varaždinu i nedavno Erozije u Galerijskom Centru u Varaždinu.
Manira zen majstora
Vodu si obožavao i u svojim brojnim oslikavanjima svoje drage Drave
Voda je najdragocjenija tvar na Zemlji i prva koju tražimo u svemiru. Čudnovata je u raznolikosti svojih manifestacija od kojih je možda najfascinatnija pahulja: svaka je različita, tako mala i kratkotrajna a tako svoja. Život je čudo, ništa u toj čarobnoj slučajnosti nije usmjereno cilju kakav nameću, na primjer, proizvođači slika, oni koji usmjeravju svoje i tuđe umove k cilju, kao da on postoji, kao da svrha i ljepota nisu u slučajnoj koincidenciji detalja.
Nedvojbeno je da su najširoj publici dravski rukavci, bambusi i čamci tvoji reprezentativni radovi no kritika tvrdi da nisi podlegao potencijalnoj komercijalizaciji; štoviše, izgleda da su mnogi akvareli iz tog popularnog opusa podložni tvojim propitivanjima i eksperimentiranju a poneki su izravno nadahnuti japanskom slikarskom i duhovnom tradicijom
Akvarel nastaje u nekoliko poteza, čista uma kada ruka postaje brža od njega: slike nekih bambusa nastale su za tridesetak sekundi, neke čak i brže, u maniri zen majstora. Dovršeni akvarel nikada se ne nadopunjava, tako se samo pokvari. Jedino čamce slikam čvrsto i realistički jer su oni ionako jedini dio u prirodi građen rukom čovjeka, njihova građa i odnos s vodom traži drukčiji pristup. Upravo zato je akvarelna tehnika pogodna za slikanje s dušom.
Poznato je da te je akvarelu usmjerio čuveni Josip Depolo
Da, rekao mi je neka slikam akvarele, da mu se čini da je taj svijet bliži mojoj psihološkoj strukturi i temperamentu. Ponekad razmišljam gdje sam danas mogao biti da sam nastavio s eksperimentiranjem, vjerojatno bih stajao uz bok tadašnjim avangardnim umjetnicima. Čovjek ne može biti istodobno na dva mjesta. Izabrao sam mekši i romantičniji način samoizražavanja i naučio da je dobra umjetnost uvijek i angažirana kako je volio govoriti naš prerano pokojni umjetnik Goran Merkaš.
Slikarsko područje slobode
Prije pola stoljeća karijeru si započeo kao slikar amater, a danas tvoj opus opsegom, raznovrsnošću i estetskom razinom nadmašuje dostignuća mnogih akademski obrazovanih slikara. Je li nedostatak formalnog obrazovanja nedostatak ili možda sretna okolnost?
Odgovor je jednostavan: u duši sam i dalje amater a u umjetnosti sam uvijek profi, što znači potpuno posvećen. Smatram da je formalno obrazovanje važno, ali nije presudno, ponekad čak pomaže ukalupljivanju slikarskog karaktera. Ja sam se htio obrazovati ali mi je otac, poznati varaždinski mesar, u vrijeme ekonomskih problema, rekao: Odi ti sine završi neki zanat pa onda slikaj. Bio je u pravu. Postao sam radnik, stvarao sam svojim rukama i polako osvajao široka prostranstva likovnosti učeći od svojih kolega, školovanih slikara a i od života. Kreiranje je moja strast, slikanje je moj poziv i područje moje slobode. Budući da slikarstvo doživljavam kao poziv, smatram svojom obvezom slikati. U povjerenju: da nisam slikar bio bih lijenčina, ne bih radio ništa.
Nakon zatvorene izložbe kakve su reakcije publike? Kakve su tvoje reakcije na njihove reakcije?
Bilo je raznih komentara a jedan od češćih bio je: Zakaj nema više Drave? Valjda ljudi ne kuže da je to retrospektivna izložba. A moj komentar je vezan uz sam izložbeni prostor: još jednom pokazalo se da Varaždin nema izložbeni prostor, ovo je prostor stalnog postava Gradskog muzeja, svjetla a ni ambijent nisu primjereni za izložbe suvremenih autora.
Živko Toplak, slikar sa 730 izložba doživio je i zlatnu jubilarnu uz koju je dobio i monografijuTrag umjetnika u kojoj veći dio tekstualnog sadržaja ispisuje Marijan Špoljar. Dizajn i oblikovanje monografije rad su autorova sina, Ive Toplaka, također umjetnika koji živi u Nizozemskoj. Ocu se zahvalio doista lijepom opremom knjige te vrlo osviještenim pristupom tematici i vrsti izdanja. Hrbat knjige namjerno je ostavljen otvoren za nove listove Živkovih slika koje tek očekujemo.
