Psyho Puniša

U današnje doba takvog bi držali u samici pod sedativima, ali u pedesetima će mogućnosti društvenog komforbiliteta i adaptabilnosti biti znatno povećane tako da će se takozvani problemi psihičkih poremećaja rješavati spontanom terapeutskom radionicom za sve uključene. U Punišinom slučaju to je podrazumijevalo da postoje oni koji podržavaju pa čak i stimuliraju njegovo ponašanje, dotle dok je bezazleno i nenasilno. Puniša će plesati na uskom podiju posebno za njega postavljenom no često će padati preko ruba. Uvjeren da je srpski svet još uvijek u velikoj opasnosti, organizirat će tajnu organizaciju Crno-bela ruka u kojoj preuzima ulogu glavnog egzekutora. Zavjerenike će prepoznavati samo sebi znanom logikom: upadat će u VIP salone i bacati čips na uglednike vičući da su razotkriveni, bit će partibrejker proslava i radionica na kojima će se predstavljati kao vrhunski istražitelj zločina da bi potom odmah na licu mjesta kažnjavao neprijatelje pucanjem iz laserskog pištolja, zapravo, igračke koju su mu podmetnuli volonteri koji će pratiti njegov slučaj. Svi su ga u Krševdolu znali, prepoznavali ga po crno-belom šalu i kapi koje će nositi poput fudbalskog huligana, a svi koji će imati bilo kakve crne i bijele detalje na odjeći prepoznavat će kao svoje agente. Osobe koje će zaustavljati uglavnom će prihvaćati zadatke, jer ljudi tada imaju više vremena za pizdarije, ljudski rad je sveden na minimum pa su mnogi iskoristili prigodu za hiper reality s Punišom koji će zabavljati lokalnu publiku sve dok jednom nije banuo na dječji domjenak pod izlikom da traži urotnika, sad dok je još mlad, da docnije ne bi stvar’o probleme. Općom aklamacijom popraćen je prijedlog Krševdolskog vijeća da se iz resursa za humane transakcije plati Puniši godišnji odmor u Dalmaciji.

Genijalna odluka, direktna demokracija odlično funkcionira, prijeđi brigo na drugoga, a možda mu sunce i more ublaže simptome. Bit će upravo suprotno: žega ga žestoko uspalila, a najviše spoznaja koja mu je bljesnula još u spejsbusu – da je on Puniša Račić i da treba ubiti Radiće i ekipu urotnika! Sada postaje napeto: ludi Srbin ‘sred Spalate upucava najveće Hrvate!? I sam Puniša shvatio je težinu misije pa se je prvo prepustio masi na rivi, promatrajući prolaznike i uočavajući modne dezene; ovdje je bijela bila svjetlija a crna tamnija, ubrzo je shvatio da nema uobičajene logistike i kolaboratora, Crno-bela ruka ovdje nema podružnicu pa je primio i nekoliko udaraca od lokalnih torcidaša. Odlučio je prepustiti se intuiciji i pronaći zaverenički štab. Našao ga je duboko u Getu, u konobi u koju je ušao dozvan od njih samih, pa je ispočetka bio dosta suzdržan, sumnjao je da su ga otkrili, ali se ipak pretvarao da je običan turist, jedan od onih koji se pritaje u ćošku i pozorno motre sumnjivce, a kada ih otkriju samo njima znanom metodom, onda poduzimaju neophodne mere za poduzimanje atentata. Ovaj put čast da budu žrtve past će na dva brata, vlasnike konobe koji nisu uopće ni fetivi Dalmati, a kamoli Hrvati, do trenutka kada im se obratio Puniša govorili su velški, uglavnom, poslovno.

Početak akcije srpski agent označio prilično indiskretno, ma uzbunio je ceo neprijateljski rejon! – robotizirani poslužitelj će uporno odbijati narudžbu Karađorđeva šnicla, gost insistira, stalno ponavlja narudžbu unatoč strpljivom uvjeravanju da se ovdje ne poslužuju šnicle već samo ribe. Napetost je rasla, senzori su zatitrali, i šefovi su skužili da se nešto zbiva, brzo će shvatiti da imaju ekscentričnog gosta s kojim bi se dalo zabavljati. Zabava koju će im ovaj prirediti, nadmašit će njihova očekivanja. Prave svinje su izumrle, nema mesa za šnicle, osim sintetskog u junk- food automatima, ali ovdje u konobi nema svinja. Tim ljubaznim riječima obratili su se gostu, na što ovaj naglo ustane i vikne: Vi ste svinje, vaše meso i krv žudim, vi ste Radići, izdajničko pleme ja ću vam korijene satrti! Marš u pičku materinu! Braća su se upitno zgledavala: obojica su valjda mislili da su u nekom realityu pa su se nastavili smješkati, sve dok Puniša ne izvadi svoj laserski pištolj i dernjavom ih natjera na uzmicanje s podignutim rukama. Reality su uvijek unaprijed najavljeni, ovo je nečija solo produkcija, reče prvi brat drugom. Puniša ih sabije u separe uz koji se razmjestio i ostatak izdajničke bulumente, društvanca koje je veselo očekivalo daljnje napetosti. Puniša ih po kratkom postupku osudi zbog narodne izdaje smrtnom kaznom, ali prije nego što će ih likvidirati, želi ih poniziti: prvo će se svi morati pravilno krstiti i pjevati carske himne što je s radošću izvršeno od dobro nadrmane skupine; pa će morati ispovijedati svoje najgore grijehe što će razuzdanci jedva dočekati; morat će pjevati četničke pjesme, čak i plesati gorštačka kola, čemu će ih osobno podučavati budući atentator. A to je senzacionalno, ljudi će se valjati od smijeha, začas će se konoba napuniti znatiželjnim svijetom da vidi novog lera, gužva sve veća, konobari poslužuju, Puniši je puk’o film i on odluči da pokoka urotnike, Svi pogođeni teatralno su se svaljivali: jedni kličući domovini, drugi proklinjući Srbiju, a treći, bez glasa, već umorni od uzbudljivog performansa. Na koncu pokolja začut će se urnebesni pljesak i navijanje – kuća časti šampanjcem, Puniša je heroj dana a tako se i osjeća, sve je išlo prema planu. Kada bude izlazio, pristupit će mu neki čovjek i povjerljivo ga obavijestiti da će sutra opet biti hrpa zavjerenika pa može ponoviti šou. Puniša radosno prihvati ponudu i to ne jednom već svaku noć tijekom dobrog dijela sezone. Uspjeh će biti nevjerojatan, ljudi će masno plaćati da ih se maltretira ganganjem, guslanjem, pjevanjem narodnjaka i četničkih himna, razbijanjem čaša dlanovima uz obavezno psovanje i proklinjanje kao vrhunce vinsko-opijatskog delirija koji bi si odabrana klapa mogla priuštiti. Na kraju sezone Puniša se umorio, dat će otkaz gazdama, dojadilo mu biti Puniša Račić, potoci krvi slijevaju se njegovim tragom, noću ga bude pucnjevi iako puca laserom, mora ipak misliti na svoju budućnost, svidjelo mu se ugostiteljstvo, s ostvarenom zaradom otvorit će s budućom suprugom tradicionalnu srpsku kafanu Kod atentatora gdje će u slobodno vrijeme znatiželjnim gostima pričati kako je u srcu Splita ponižavao i tamanio Hrvate. U suzama na kolenima me molili da im uzmem život bedni! A još mu i plaćali za to!

Pabirnici iz budućnosti