Pogled iz budućnosti na prošlost srpsko-hrvatskih odnosa odražava sadašnjost jednog napuklog zrcala pa su ironija, satira i groteska logičan autorski izbor. U ovaj kompleksan i neizbježno pretenciozan projekt uputio sam se samoubilački, jer spojnice dvaju naroda sada su labave, titrave i bodljikave. Da takve nisu uvijek bile u prošlosti i da takve ne moraju biti u budućnosti jedan je od zaključaka ove knjige.
Iako ogrnuti plaštem literarne satire, Pabirci su neakademski ogled iz političke antropologije, socijalne psihologije i teorija identiteta s temom o političko-kulturnim odnosima Hrvatske i Srbije u prošlosti kroz viziju budućnosti. Teren sklizak da skliskiji ne može biti pa koliko sam imao sreće prosudite sami ovim poglavljem.
U svojoj suštini, i naizgled paradoksalno, Pabirci iz budućnosti su dokument amoralnog bezumlja aktualne sadašnjosti i alternativnih prošlosti naroda slavenske kulture koji nastanjuju geografsko područje Balkanskog poluotoka. Ovo djelo će, čitatelju donekle upućenom u umjetničku i filozofsku književnost, prizvati u sjećanje Pohvalu Ludosti Erazma Roterdamskog – kako zbog njegovog pretežito satiričnog tona, tako i zbog izvanredne erudicije autora. Uistinu, Pabirci iz budućnosti su jedinstvena futuristička kronika visoko intelektualne proze, višeslojne narativne strukture i reskog humora; no, njihov najvrjedniji doprinos emocionalnom životu pojedinca i političkoj uobrazilji društva je ipak ponuđena mogućnost temeljne katarze, koja, za razliku od Aristotelove, djeluje putem medija komedije i groteske. Viktor Ilijevski
Romanijada – kontrolirani odušak barbarogenskog nasilja
Doista zaslužuje separe jer će biti kultna, mega popularna, nazovi sportska manifestacija, pod budnim nadzorom vojnih stručnjaka Platforme za sigurnost KSZ-a, jer riječ je o vojnom natjecanju, vojevanju i to ni više ni manje nego četverobojnom: četiri uvijek iste ekipe nastoje zataknuti svoj barjak na vrh Romanije. Historija se pisala, piše se i pisat će se o tom epohalnom nagnuću najplemenitijih sinova lokalnih naroda, praćenom prirodnom težnjom za uništenjem rivala. Neki od vas možda već i slute koje će to četiri selekcije ovdje boj biti i odmah kažem – u pravu ste; četnici, ustaše, balije i partizani; nije ozbiljno kao nekada, ali bogami, nije ni bezazleno. Srećom pravila i nadzor će biti strogi pa uglavnom nema odstupanja od prosječnog postotka poginulih. Fatalni ishodi većinom će biti uzrokovani subjektivnim pogreškama, ne organizacijskim propustima. Izvanredna medijska praćenost donijet će isto takvu zaradu pa će premije pobjedničkoj ekipi dosezati astronomske razine, a ni poraženi se neće žaliti. To je ipak samo dodatna motivacija onoj pravoj –zataknuti svoju zastavu na vrh planine, jer to je san svih snova, slava besmrtna, dan kada je pobijeđena smrt, nešto o čemu se zanosno priča do kraja života. Zbog love i slave koju će donositi vojevanje na Romaniji, zbog snažnog efekta koji će ostavljati na psihu navijača, zbog mnoštva uključenih i onih koji bi htjeli biti uključeni u tako složen projekt kao što je trodnevni rat, pritisak na selektora će biti strahovit, bilo je tu i samoubojstava nakon poraza, iako su to rijetki slučajevi, većinom će se nakon bitaka tulumariti, zajedničke pijanke neće biti rijetkost, rakija neće izumrijeti, iako, mora se priznati, partizani će se držati malo odvojeno. Nažalost, nisu nam jasni kriteriji po kojima će se postajati članom neke od elitnih postrojbi, stoga ne znamo hoće li tu biti i etničkih potomaka davnih ratnika. Bit će i skandala, nesportskih prelaska iz ustaša u četnike i obrnuto. Svaka ekipa moći će pozvati jednog stranog gosta, zbog publiciteta obično nekog sportaša ili filmskog heroja, a ponekad će se angažirati pravi vojni eksperti i plaćenici. Najviše zahtjeva za primanjem u ratni klub pristizalo je na adresu partizana koji su tradicionalno uživali veliku popularnost u Kini.
Romanijada će trajati tjednima, s brojnim predigrama, svečanostima i folklornim iživljavanjima, ali samo natjecanje trajalo je tri dana: dva polufinalna i odlučni finalni, gledan u cijelom svijetu. Ne posjedujemo specifične opise pojedinih oružja, brojnosti i opremljenosti jedinica i njihovih tehničko-taktičkih mogućnosti, zna se samo da neće biti smrtonosnih naprava, ali sve ostalo bit će dozvoljeno, a to je, prema našim skromnim saznanjima, uključivalo ledene pištolje, zračne i vibracijske umrtviljače, daljinske šokere, zvučne bombe i još neka oružja budućnosti koja će domišljati domaći majstori stalno usavršavati s namjerom da iznenade neprijatelja novom tehnologijom. Bitke će biti izjednačene, ponekad produljene i u noć, bolnice će biti pune, a jednom će se dogoditi da nitko neće podići barjak, jer će se svi međusobno onesposobiti. Borba prsa o prsa pri samom vrhu bit će, u pravilu, odlučujuća i nesmiljena a slika pobjedničke zastave ukrasit će naslovnice svjetskih medija. Tko barem jednom pobijedi, imao je razloga živjeti.
Gledano iz sadašnjosti, politika KSZ naspram tvrdokornih etniciteta u budućnosti zasniva se na kontroliranom odušku barbarogenskog nasilja i razvodnjavanju napetosti između suprotstavljenih. Dobar primjer takvog razvodnjavanja Krkanijade je i primanje drugih rubnih, arhajskih identiteta poput Bošnjaka, Crnogoraca, Makedonaca i ostalih rudimenata nekad slavnih etniciteta. Unatoč brojnoj konkurenciji, Hrvati i Srbi će i dalje dominirati, a njihovi međusobni susreti uživat će status derbija.