Miroslav Klemm: Izgubljeni grad
Foto-esej o neskladnim građevinskim intervencijama u povijesnom tkivu Varaždina
Uredio i pogovorom popratio Robertino Bartolec
Modernist, Varaždin 2010.
Ugledni varaždinski izdavač Modernist nedavno je objavio fotografijsku monografiju o povijesnome Varaždinu autora Miroslava Klemma. Ovaj samozatajni muzejski djelatnik i zaljubljenik u Grad ponudio je svojim sugrađanima vizuru potpuno različitu od svih dosadašnjih mahom estetiziranih, gotovo klišeiziranih i počesto do kiča banaliziranih varaždinskih albuma. Ispod osamdeset iz arhiva izvučenih fotografija gradskih veduta, dopisao je svoje komentare o gradu koji je zbog nebrige i nasilnih interpolacija vjerojatno zauvijek nestao.
Nedavno preminuli arhitekt i mislilac urbane kulture Bogdan Bogdanović navijestio je bratoubilačke pokolje na ovim prostorima upravo kroz urbocide koje je sustavno provodila socijalistička a potom iz nje mutirana nacionalistička elita. Ubistvo grada ubistvo je čovjeka, to je proglas ovoga prosvijetljenoga gradonačelnika Beograda, metropole koja je danas nejekletantniji primjer umorenoga duha grada. Iz nacionalističke euforije iznjedrena kasta poslužitelja krupnoga kapitala dovršava posao unakaživanja neprikosnovenih simbola i prostornih odrednica grada. Nakon što je, unatoč brojnim prosvjedima, posječen drvored na poznatome bulevaru, mnogi su Beograđani plakali nad panjevima u bijesu i nevjerici. U Varaždinu još nema suza, ali pathos nad savršeno očuvanom cjelinom i skladom baroknoga grada već dugo je ozbiljno obezvrijeđen. Odbijanje zahtjeva da se Varaždin stavi na listu UNESCO-a javni je stav koji Klemmov arhiv savršeno potvrđuje. Varaždin nije više ono što je bio, niti je ono što je trebao biti – grad građana.
Pametno i lijepo posložene slike Izgubljenoga grada, negdašnjega Varaždina, ne nukaju na jeftinu melankoliju ili na puku historicističku znatiželju. One su opomena: poput izokrenutoga zrcaljenja u vremenskom ogledalu koje sadašnjost prikazuje kao naopaku prošlost, Klemmove slike i razglednice postavljaju jedno važno pitanje: Kome služi takva pervertirana slika grada? Zašto je morao biti unakažen Vidovski trg, prekrasni primjer očuvanoga baroknog trga, ili zašto je monumentalni Kapucinski trg kastriran rugobnom robnom kućom? Zašto su uklonjeni brojni i nezamjenjivi simboli urbanog identiteta, zašto su devastirani prostori skromne ali uznosite ljepote? I gdje su nestali mudri neimari? Zar im djeca ne nastanjuju ove prostore?
Možda odgovor na ove neupitne upite zna jedan drugi Beograđanin, hrvatskoga roda, filozof Vladimir Dvorniković koji razlog takve devastacije vidi u premoći agresivnoga i sebeljubnoga dinaridskog mentaliteta nad pitomijim i otvorenijim panonskim, uzimajući u obzir da to nije regionalistička odrednica već stanje svijesti. Dinaridsko je plemensko, zatvoreno, pod autoritetom vladike, vožda ili oca i pod duhovnim patronatom jedne crkve ili vrača koji širi plemenske legende. Iz svojih utvrda na klisurama Dinaridi ciljaju grad koji mrze jer im brani da siluju žene i pljuju po ulici. A ako se jednom i spuste i kultiviraju, nikada ne zaboravljaju koliko ih je taj grad ponizio pa mu se svjesno ili nesvjesno osvećuju svojim nakaradnim interevencijama. Upečatljiv i do nesvijesti bolan je primjer urbocida Sarajeva koje su uz prekodrinske čobane plaćenike žestoko granatirali i home boys. Prvo što su spalili bile su Nacionalna biblioteka i Orijentalni institut kao nositelje pohranjene svijesti o dubokoj povezanosti kultura.
Moderni barbari nemaju uvijek topove, oni na koncu rađaju otpor. Mnogo je učinkovitije kupiti gradove ili ih prodati, ovisno jeste li gazda s puno para ili lokalni partijski moćnik. Objema stranama deviza je ionako ista: Profit donosi napredak! Poklik liberalnog merkantilizma i u Varaždinu je ustalasao haračlije. Nije li simptomatično što svako od tri varaždinska groblja ima u blizini trgovački centar? – lucidno zamijećuje Klemm. Bez osvrtanja na moguće korelacije između kulture potrošnje i nagona smrti, ostajemo pri dosjetki jednoga ciničnog spiritista koji smatra kako su i duhovi predaka podlegli konzumerizmu.
Modernim barbarima povezanima u kumovske interesne klastere grad je proizvod koji se dotjeruje, ne za dobrobit građana već za vladare tržišta. Ti moguli i njihovi vjerni sluge iz političkih centara moći ionako ne mare za polis jer žive u vlastitim izoliranim kućerinama opasanim zidovima i alarmnim sustavima. Oni žive u svojim prnjavorima koje mentalno nikad nisu napustili. Duh palanke i sitnoga gepisanja žilav je poput krške loze. Ceh plaćaju osiromašeni građani. Grad je brend, proizvod za konzumaciju a nastale duhovne praznine mogu se popuniti, naprimjer, forsiranom anđelizacijom i popratnim kičerajom, sve u svrhu bolje prodaje.
Tragikomično je to što taj i takav Varaždin pobuđuje domorodački pathos i udivljenje došljaka. Kako li je tek drugdje? Varaždinci su ponosni na svoj grad, na njegov autentični duh, na anđele koji u njem’ spavaju. Drugo je pitanje koje postavlja urednik
Robertino Bartolec što je u Varaždinu autentično varaždinsko kada je ono najbolje u njemu proizvod rada bečkih arhitekata, talijanskih slikara i skulptora, njemačkih i peštanskih graditelja. Bez namjere i prava na podcjenjivanje uloge domaćih snaga ispada da je najzamjetniji doprinos varaždinskoga upravo ruinizacija i ruralizacija što je i tema Izgubljenoga grada, knjige koju bi svaki građanin ovoga grada trebao prolistati prije nego što se usudi upustiti u neutemeljeno patetiziranje o najočuvanijoj urbanoj sredini kontinentalne Hrvatske.
Predrag Daraboš
