Miroslav Klemm, povjesničar, intervju

U četvrtak je u varaždinskoj gradskoj knjižnici održana prezentacija knjige Miroslava Klemma Izgubljeni grad čiji je podnaslov – foto-esej o neskladnim građevinskim intervencijama u povijesnom tkivu Varaždina. Tim povodom razgovarali smo s autorom.

Vaša knjiga je fotografijski esej o izgubljenom Varaždinu. Kratkim crticama i oznakama naznačujete postojeći nesklad izazvan građevinskim intervencijama i pokušajima obnove unutar povijesnoga gradskog tkiva. Nakon čitanja nužno se postavlja pitanje: Koliko je danas povijesni Varaždin doista očuvana i skladna jezgra ukoliko ga usporedimo sa sličnim urbanim cjelinama u Europi?

– Možda ste i Vi „prebrzo“ pročitali naslov i podnaslov knjige pa ste ostali zavedeni mišlju da ona naglašeno govori o neskladnim gradnjama u povijesnom tkivu Varaždina. Riječ je pak o svakodnevnom „gubljenju“ grada, nestajanju malih detalja njegove slike koje traje pokraj nas a da Varaždinci toga nisu niti svjesni. Varaždin je i danas vrlo dobro očuvana povijesna urbana cjelina s velikim brojem za Hrvatsku, ali ne i za Europu, važnih graditeljskih spomenika. Možda bi to mogao biti Stari grad kad bi bio u potpunosti očuvani renesansni Wasserburg. Ali, njegovi su opkopi i bedemi preoblikovani u park. Tako je on izgubio važno graditeljsko obilježje koje bi ga odlikovalo kao prvorazredni renesansni spomenik važan i u širim razmjerima.

Grube intervencije u osjetljivom gradskom tkivu uglavnom su uzrokovane bahatošću elita ili neznanjem masa. Kako možemo objasniti suvremene devastacije grada koji ima demokratsku vlast i još k tomu gradonačelnika prosvjetitelja?

– Neznanje je najveći problem svakog društva. Iz njega se rađaju sve pogreške mišljenja i djelovanja. Oni koji znaju, znati će graditi i u povijesnim tkivu Varaždina primjereno i nenametljivo, oni koji ne znaju, gradit će „bahato“ i razmetljivo, kako ste to naveli i u pitanju. Bila vlast nedemokratska ili demokratska, znanje (ili pak neznanje) će biti pokretač svega. Elite se smjenjuju, ali nasrtaji na humani grad ne prestaju. Ne čini li Vam se da danas korporativni ekspanzionizam prijeti većim uništenjem autentičnog od donedavnog plebejskog javašluka? U Varaždinu su već šezdesetih godina prošlog stoljeća počinjene tako ozbiljne pogreške da zapravo više gotovo i nema prostora u gradu na kojima bi se mogle ponovo dogoditi. Izgled grada određuju i afiniteti vlasti.

Što mislite što bi rekli Varaždinci koji su 1918. slavili raspad mrskoga im carstva da danas kojim čudom mogu vidjeti Rendićev kip austrijske carice Elizabete u dvorištu Varaždinske županije?

– Ne bi mogli vjerovati.

U čemu je vrijednost očuvanja malih, gotovo simboličkih elemanata zgrada poput fasadnih reljefa, ukrasnih detalja ili čak prozorskih okvira i roleta?

– U ljepoti maloga i njegovoj simbolici. U jednoj davnoj filmskoj verziji propasti Titanica ima scena u kojoj, nastojeći spasiti svoj život i najdragocjeniji predmet, bogata američka miljunašica ostavlja u brodskom sefu sve dragulje i zlatni nakit, a sobom uzima tek malog plišanog medvjedića. Eto, to je vrijednost. Primjeri garaže na Kapucinskom trgu i nebodera u Zagrebačkoj dokazuju da je korporativna gradnja nadire ka srcu grada.

Postoji li način da se ona obuzda?

– Kapucinski trg je izgubio svoj povijesni značaj. Sve što se na njemu dogodi biti će bolje od stanja kakvo je bilo do prije par dana. U Varaždinu se smije i može graditi. Ali za to treba imati talenta.

Kao rođeni Zagrepčanin kako komentirate ishod borbe u Varšavskoj?

– Ishod borbe u Varšavskoj već je davno poznat. Samo prosvjednicima nije. Prostor Preradovićevog trga i okolnih ulica već je i tako upropašten predhodnim preoblikovanjem da mu ovo s Varšavskom ne može, zapravo, niti naškoditi. Možete li zamisliti život u Varaždinu za 20 godina. Hoće li se grad očuvati i hoće li se živjeti kvalitetnije i uljuđenije? – Grad će se očuvati. Ako zamislite da će ljudi saobraćati mobilnim uređajima i prijenosom slika i odlaziti u teretane, umjesto da mišiće jačaju cijepanjem drva kakvom ostarijelom i nemoćnom starcu, onda neće živjeti kvalitetnije, a kamo li uljuđenije.