Domagoj Nikolić Predgovor za Pabirke iz budućnosti
Ova izuzetno duhovita, elokventna i visprena mješavina sci-fija, etnopsihološke studije, geopolitike, kulturalno-filozofskog historijskog ogleda, metafizike i burleske, sasvim svojstveno autoru Predragu Darabošu, koji posjeduje urođeni identitetski odmak i prirodno-satirični imunitet na tuzemaljsku tuđmanesknu grozomoru, započinje pregledom stanja države i nacije, ali trideset godina unaprijed. A kakvo je ono?
2053. godine ovdašnji navodi i navodnosti (ovo nije tek moja usputna bockalica, već autor zaista dovodi u pitanje kulturnu razinu ovdašnjih pseudoetničkih skupina koje vaistinu nikad nisu stasale ni u narode, a kamoli u jedan cjeloviti narod s izgrađenim integritetom i imunosustavom) više ni kao takvi ne postoje, jer su nestali pred najezdom migranata. Govorni jezici su neprepoznatljivi zbog nagriženosti migracijama, primitivizmom i globalizacijom pa svatko manje-više govori i piše kako mu se prohtije. Standardni jezici kakvim ih danas poznamo i dalje postoje, ali isključivo kao lingua franca za ispunjavanje pravno-administrativnih formi. U međuvremenu, čitav svijet se pretvorio u apokaliptičko bojište prekriveno ruševinama starozavjetnih kijameta, ratova i migracija. Veliki rat koji je poharao svijet započeo je u multiverzumu interneta da bi se potom preselio u stvarnost.
Hrvatska i Srbija više ne postoje kao geopolitički entiteti. Postoji samo, kao u starom vijeku, amorfna regija prepuna ljigavih ostataka transhistorijski neuspjele nacionalne koagulacije dok svijetom vlada Korporacija koju opslužuju legije tehnokrata. I većina drugih, nekoć mnogo logičnije i kvalitetnije oformljenih država i naroda je propala dok na vrhu piramide globalne moći stoluju tehnokratski moguli, a na dnu hranidbenog lanca tavore potlačene i trešerizirane mase.
Narodni otpor Korporaciji je predvidljivo najjači na odvajkada bundžijskom prostoru koji se ponovno kolokvijalno naziva Ilirija, koji je, baš kao nekad i uvijek, globalno najveća trešerana gdje apokaliptički boj na život i smrt s transhumanistima zajednički vode pseudoetničke ilirske skupine usput se međusobno trveći. Amerika je u međuvremenu propala, džihadisti su iz satelita zrakama smrti sravnili sa zemljom Hollywood. Silikonska dolina je spaljena, a tamošnja elita preselila u podzemne gradove u pustinjama ili je svemirskim brodovima odmaglila na nevidljivu stranu Mjeseca. Amerika je balkanizirana: tamošnja (post, hiper) moderna plemena na ugled Ilira katkad međusobno, a katkad zajednički ratuju protiv potučenih snaga Korporacije koje ponekad isplaze iz podzemlja.
U međuvremenu, Kina je postala velesila koja osvaja svijet suntsuovskim subverzijama, a Indija se manje-više urušila. Rusija je opstala prislonivši se uz Kinu, dok u Sibiru niče visokoprosperitetni zemaljski raj pokretan radničkim samoupravljanjem. Evropa je, međutim, propala: velike i male nacije su zbrisane s lica zemlje, osobito Njemačka i Francuska.
Balkan nenadanim okretom sudbine postaje novoprimitivna utopija. Nakon što je Korporacija brutalnim programima inducirane amnezije i preprogamiranja uma smirila etno-tribalne tenzije, nikao je ujedinjeni partizanski pokret Narodnog otpora koji lukavo ratuje sabotažama i neutralizacijom kibnernetičkog sistema. Korporacija na to šalje vojne snage pri čemu dolazi do rata opjevavanog na lokalnim dernecima i guslarskim sijelima. U pripadnicima lokalnih plemena utjelovili su se drevni starinci-divovi Nemri i Obri, koji su toljagama i sjekirama zatukli i raskomadali korporacijske legionare. Na kraju su ta plemena u suradnji s ruskom paravojskom istjerala Korporaciju iz okupiranog Beograda. Buduće operacije za oslobođenje Beograda kao da istodobno reminisceniraju pohod Eugena Savojskog na osmanlijski Kalemegdan 1717., jugoslavensko-rusko oslobađanje Beograda od Nijemaca 1944. i rat dronovima u zraku i podzemlju Azovstala 2022. U tim ratovima domišljati Iliri su razvili ručne bacače Teslinih zraka smrti kojima se oslobađaju tlačitelja. Oslobođeni Balkan konačno postaje zona komfora za Ilire, nakaradna Arkadija starog dobrog primitivnog života prepunog pljačke, seksualnog i inog nasilja, prežderavanja i pijančevanja kojeg oblikuje plemenska struktura nekom vrstom narodnog samoupravljanja i liberalnim prometom roba i usluga u prekograničnoj trgovini i švercu uz jeftinu i besplatnu energiju na pitaj Boga čiji račun. Sve je u osnovi isto kao za vrijeme Titine Jugoslavije koja je, eto, translatirana u budućnost.
Epski mentalitet Ilira, kaže nam Predrag Daroboš – i sam prozorljivac čije prezime „zvoni“ na Tarabiće (Daroboš – Tarabić), neće stoga jenjati iako će hrvatski i srpski identiteti dobrano izvjetriti. Hrvatski ili srpski identitari će opstati ostati kao nasilna i toksična manjina za čiju će se ljubav organizirati Romanijade da bi se na ograničenom području gorskog masiva sjeveroistočno od Sarajeva divljacima omogućilo međusobno zatiranje uz ograničenu smrtnost od dva promila. Romanijade će trajati tjednima s beskrajnim folklornim iživljavanjima, iako će samo ratničko natjecanje trajati svega tri dana. Bit će to neka vrsta novoprimitivnih, a danas popularnih srednjovjekovnih sajmova. Iako će se u natjecanje primati i rubne identitare poput Bošnjaka, Makedonaca, Crnogoraca itd., ipak će glavni spektakl biti rezerviran za glavne rudimentarne identitet-manijake Hrvate i Srbe koji će prednjačiti u derbijima divljaštava.
Za manje militantne i brojčano dominantne primitivce redovno će se održavati Krkanijada s natjecanjima u bacanju kamena s ramena i obaranju ruku, gdje će se na život i smrt boriti novoprimitvni superheroji poput Srbina Bate Trabaje i Hrvata Mrleta Brkana Komadine koji će paradirati sa svojim turbofolk starletama po imenu Bejbe i Tikveuša. Bit će još bizarnih natjecanja: Karaolimpijada – natjecanje u proklinjanju, autoviktimizaciji, atavističkim rensentmanima, okrivljavanjima za genocid i žrtvoslovnom pretjerivanju. Jeremijade – nadmetanja u crnoj magiji, bacanju uroka i kletvi na protivnika uz istodobno zazivanje dobrih duhova u zaštitu sebe i svog plemena. Psovanije – natjecanja u psovačini s naglascima na grupno i dječje psovanje osobito Boga. Jodlanja i Ječaljke će okupljati posebno nastrane natjecatelje u buci, dreci, kuknjavi i naricanju.
Bit će tu još koječega poput rehabilitacije okorjelih nacionalista i masovnih zločinaca u što će se uključiti znanstvena zajednica i što će biti nastavak suvremenih rijalitija iz infotejnment i propatejnment produkcije današnjih sveučilišta i nacionalnih televizija. Ni poplava lažnih branitelja neće se tek tako povući u razumna korita, kosovski mit će i dalje opijati raznorazne disfunkcionalne likove koji će se koristiti vremeplovom ne bi li stekli direktne uvide u tok same bitke, ići će se na terapijske ekskurzije u nacionalni pakao koji će imati dvije verzije hrvatsku i srpsku, a za morbidne sladokusce bit će otvoren Muzej atentata s izloženom kamom kojim su četnici zaklali Ivana Gorana Kovačića, kuhinjski nož – bičak kojim je smaknut Murat na Kosovu, pištolj – ustaški samokres kojim je usmrćen Kralj Aleksandar i slične parasvetačke relikvije.
Nakon ovakve vizije budućnosti koja na nadrealan, duhovit i u osnovi točan način učitava logiku direktne translacije prošlosti u budućnost u vrzinom kolu balkanskih previranja gdje se naoko sve mijenja da bi sve ostalo isto, pri čemu se evociraju hellignerovske i spenglerovske dinamike kružno-spiralnog kretanja povijesti, knjiga se pretvara u izuzetno knjiški kvalitetnu geoantropološku studiju ovdašnjih navoda i navodnosti pri čemu su sučeljeni argumenti naših svjetski relevantnih, a namjerno skrajnutih i zaboravljenih etnopsihologa Vladimira Dvornikovića i Dinka Tomašića. U žiži debate nalazi se karakterni gorštačko-dinarski biotip kojeg je pesimistički opisao Dinko Tomašić kao izdanak rodovsko-plemenske zajednice koja je mentalno-pupčanom vrpcom vezana za personifikaciju Boga oličenu u patrijarhalnom gospodaru prema kojem, osim divljenja, gaji mržnju i sanja osvetu te jedva čeka da ga iscipelari i zgazi ako posrne. Nije li u tome sačuvana čitava psihološka bit kršćanstva, sažeta u narodnoj poslovici: „Danas na magarcu, sutra na križu.“, koja etnokarakterološki očigledno dolazi s Dinarida? Odatle, moguće, i dinaridska strast prema kreativno-nezasitnom psovanju, osobito Boga kojeg suštinski vidi kao sebi ravnu živu osobu, ujedno pomagača i dežurnog krivca, dakle ne baš sasvim fiktivnog komšiju kojim se treba okoristiti i onda ga zatajiti, dati bičevati i raspeti, a potom opet, kad ga nestane, ubirati plodove zajedničkih osobnih veza i poznanstava, baš kako je to učinio i sam sveti Petar koji ne samo da je, kao taj (arhe)tip zasjeo na čelo Crkve, nego se nakon diskarnacije uhljebio čak na vratima Raja, gdje se također dobro šverca.
Na ovom mjestu, mislim da dolazimo do same biti, do same kriptike ove knjige koja pod krinkom cinične kozerije krije dalekosežnu preporodnu misiju. Iako autor navodi modernističke argumente protiv nacionalne karakterologije kao discipline, oštroumno ističe da samospoznaju narodnog bitka nije moguće zaobići shvatimo li narod kao živući, samosvojni entitet – organsko kolektivno biće koje postoji na drugom, višem stupnju egzistencije u odnosu na pojedinca. Koliko god to izazivalo sprdnju (post, hiper) modernista, koliko god da su ti sterotipi po njihovom mišljenju smiješni i prozaični, prosto je nevjerojatno koliko su odgovarajući i upotrebljivi. Autor potom posve točno ukazuje da su hrvatstvo i srpstvo (slijedom toga i ostali slični identiteti) izborno-pragmatični, stoga privremeni i podložni mijenama te da je samo pitanje vremena kada će postati raritetni da bi se iste dinamike oživjele u sličnim ili identičnim iteracijama koje će se pojavljivati pod drugim imenima opet kao reciklaže poznatih, a zamišljenih povijesno-mitoloških tema i fenomena. Ako sebe i svoj prostor sagledamo na ovaj način, shvaćamo da obitavamo nigdje drugdje do na sumornom reciklažnom dvorištu mitologizirane povijesti i atavističke nesvijesti.
Iz svega navedenog Predrag izvlači posve logičan zaključak da su ambijentalne vibracije društva kolektivno spregnutog nesvjesnim vezama i arhetipovima, utjecajnije i važnije od genetike u pogledu formiranja mentalnih slika i matrica ponašanja, jer se zajednička atavistička strast dijeli jednakomjerno među suplemenicima bez obzira na genetsko porijeklo. K tome, nacionalizam kao izraz (hiper, post) modernog plemenskog bivanja, je samo prividno nakaradni oblik ljudskog stanja, iako proizlazi iz neukroćenih impulsa epsko-mitski uokvirenog nagonskog čovjeka i prema tome je najprimitivniji oblik svijesti koji je ovdje oduvijek (i, slijedom iste logike, vjerojatno zauvijek) obilat. Međutim, iz autorovog izlaganja je također razvidno da ta retrogradna svijest postoji kao prirodna i zato Bogom dana činjenica, jer je neutaživa žudnja za identitetom istodobno afirmacija vlastite pozicije u odnosu na beskraj koji je, u cjelini uzevši, čovjeku posve nesaznatljiv i nespoznatljiv. Kolektivnim identitetom, ma kako i koliko s(p)retan ili nes(p)retan bio, ipak se afirmira prirodno pravo čovjeka na vlastiti kako-tako uređeni okoliš – gledište po mjeri čovjeka u odnosu na ogromni i prijeteći svemir. Taj svjetonazor, kako vidimo, uopće nije lišen filozofskog opravdanja pa i urođene topline ovdašnje duše, a svoje benignije i šarmantnije iteracije dostiže, primjerice, u Balaševićevoj pjesmi „Slovenska“ i stoga, ako se ukroti i ušesti, može biti posve razumljiv i prihvatljiv.
To je posebno prisnaženo na vidiku distopijskog svijeta potpunog nadzora, automatizacije, dehumanizacije, tehnokratski umjetno umreženog čovječanstva, infolanda, globalnog tržišta užitaka, tehnoinferna hedonizma i razvrata gdje je primjena neotuđivog prava na vlastiti nagon revolucionarni i slobodarski čin, izraz potrebe za preživljavanjem čovjeka kao stvorenog bića koje je takvo, kakvo je, stvoreno od prirode ili Boga. Dakle, ne možemo i ne smijemo svom sebstvu, kakvo je, tako je, odreći prirodne, metafizičke i transcendentalne odlike i potrebe.
Ali avaj, naš osjećaj neprestane ugroženosti nas ne vara, između ostalog zato što kod nas međuplemenska solidarnost i lojalnost nikada nisu bile na cijeni. Emocionalna neuravnoteženost, nedostatak socijalnog organa Ilira svedenih na zajedničke nazivnike dvornikovićevkih Jugoslavena (nedovršene volje i neodređenog središta ličnosti) i đinđićevskih Srba (fasciniranih sopstvenom egzistencijom), kronični manjak društvene svijesti i solidarnosti, manijakalne potrebe za samopotvrđivanjem, za afirmacijom fiktivnih transgeneracijskih spona koje vazda nastaju ex nihilo alkemijom vječno zamagljene budućnosti i horizontalne društvene rascjepkanosti, izoliranosti i zbrčkanosti, oduvijek (i zavijek?) ovdje prevladavaju.
Anegdota o biskvitnom keksu po imenu Madleine jedan je od ključnih odlomaka u evropskoj književnosti moderne, a možemo ju naći u romanu od imenom „U potrazi za izgubljenim vremenom“ Marcela Prousta. U njezinom središtu je fenomen nenamjernog, spontano induciranog sjećanja u kojem jedan osjetilni doživljaj nenadano otključava pamćenje toliko jako da je barem implicitno jasno da na ključan način uvjetuje buduće akcije i događaje. Kod nas, međutim, je uvriježen fenomen namjernog, prisilnog i umjetnog sjećanja na događaje koji nikada nisu bili i nikada neće biti, barem takvi kakvim su nam prikazani, ali postaju istiniti oblikujući svijest i akcije fantasta ili rekti sjećača te se na ravnini kolektivnih dinamika obistinjuju u društvu.
Jedna po mom mišljenju apsolutno ključna i paradigmatična ličnost općeilirske književnosti u tom pogledu je Janko Leskovar, pisac novele „Misao na vječnost“ u kojoj je prikazan arhetipski fenomen ovdašnjeg intelektulaca koji gubi osjećaj za razlikovanje između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, a razvijen je na mnogo briljantniji način i to čak tridesetak godina ranije od linearne proustovske translacije. Seoski učitelj i crkveni orguljaš Đuro Martić u snovima vidi pokojnike. Sjećanje na traumatičan događaj, samoubojstvo žene koja ga je voljela, a čiju ljubav nije uzvratio, posebno ga mučilo, jer je bio zaveden (očigledno krivom, ali nebitno) teorijom o ograničenoj brzini propagacije svjetlosti na osnovu koje je zaključio da je njezino samoubojstvo u svemiru uvijek vidljivo i stoga stvarno, ovisno o proizvoljno uzetoj točki promatranja. Stravični trenutak samoubojstva nesuđene ljubavnice tako postaje fiktivno vječan u njegovom umu, analogno tomu što se navodno uvijek može promatrati s neke beskrajno udaljene točke svemira i stoga nikad neće nestati. Tako je Đuro Martić postao žrtva stručnjački inducirane i sistemski podgrijavane prisilne neuroze. Zbog vjere u stručnjački autoritet i neku teoriju koja nema nikakve veze s (njegovim) stvarnim svijetom, nastala je psihotična fikcija glavnog junaka u čemu se ogleda Schopenhauerov uvid da je naš doživljaj svijeta uvjetovan posredništvom i da je naš doživljaj svijeta stoga uvijek fiktivan, samo što je to Leskovar doveo do krajnje konzekvence modernosti u kojoj je svako posredništvo stručnjačko. Arsenovski rečeno, zatvaramo prozore i vrata, općimo s životom preko advokata koji nas navodno zastupa, a zapravo nas nagoni na blud (u svakom pogledu).
Glavni junak Leskovarove novele je u stvari preučio i zbog toga se ne može othrvati s traumom koja prerasta u psihozu. I drugi Leskovarovi likovi su mahom žrtve sličnih fikcija koji zbog njih toga postaju promatrači, umjesto da se uhvate u koštac sa stvarnim životnim problemima. Kao kod Rusa, oni su, poput Oblomova, bezazleni, raslabljeni, apatični nesposobnjakovići. Ovdašnji pandan Oblomovu je leskovarac, pasivni lik sklon fikcionaliziranju i mitologiziranju povijesti, pretjeranom razmišljanju, zarobljenom u tragiku trauma prošlosti koji čak može poludjeti i tako, naročito ako je Dinarac, postati opasan i nasilan. I sam Leskovar je, dakako, postao leskovarac, jer se nakon desetogodišnjeg pisanja povukao u pesimizam i anonimnost, i na taj način postao promatrač inducirane stvarnosti posve se poistovjetivši sa svojim fikcijama.
Čitajući knjigu „Pabirci iz budućnosti“ prirodno se nameću takve reminiscencije, jer se ona bavi očitom refleksijom neriješenih i stručLJački zamumuljenih pitanja prošlosti koja se potom automatski translatiraju u zamršenu i nejasnu budućnost koja potom refleksivno oblikuje naše zbrkano i konfuzno poimanje prošlosti i sadašnjosti, pa tako, prema riječima Milomira Marića, nije trajno neizvjesna samo naša budućnost, nego i prošlost. Ovo je, dakle, knjiga koja (o)sjeća budućnost sjećajući se prošlosti koju linearno-logički translatira u budućnost u kojoj traži smisao prošlosti i tako unedogled i, površno gledajući, zbog te trajnovrteće rekurzije se čini pesimistična.
Dok Leskovarova novela završava rečenicom „Đuro je Martić poludio.“, Predragova knjiga završava sa „Spremimo se za budućnost.“ u čemu je sadržana njezina prosvjetiteljska, buditeljska i unatoč iskustvu življenja u Ilirluku optimistička poruka. Ova neobična metafizička burleska predstavlja poziv na osvještavanje i akciju, izlazak iz stanja postjugoslavenskog očaja koji dolazi iz stalnog osjećaja fantomske boli koju čitav narod pa sljedstveno tome i pojedinac kao njegov hologramski dio osjeća zbog amputiranih (meta)fizičkih ekstremiteta. Ako je toga svjestan, utoliko bolje, a ukoliko nije, ovakvi duhoviti, i neobično oštroumni, zabavni i hrabri uratci će zasigurno pomoći da to postane, jer oni razgone mrak, svjesnom autoironijom otkrivajući naše neuralgične točke i na taj način ulijevajući vjeru da je moguće bolje sutra. A ako mrak, kao i uvijek, opet ovdje neumitno prevlada, ipak će nam biti lakše smijući se sami sebi i (u) tom mraku.
Domagoj Nikolić
autor Ilirija, sveta zemlja i Metafizika politike
