Razgovor s redateljicom Snježanom Banović koja je u varaždinskome kazalištu postavila Šnajderov mirakul Enciklopedija izgubljenog vremena. Predstava je bila praizvedena 1. travnja, a glavne uloge igrali su Mladen Vasary i Ljiljana Bogojević
Navodno, obišli ste nekoliko kazališnih kuća u Hrvatskoj ne biste li uspjeli postaviti novu Šnajderovu dramu. Koji je razlog odbojnosti naspram Šnajdera u njegovoj domovini i koji je razlog njegova sadašnjeg prihvaćanja u HNK Varaždin?
Slučaj je to s jednim drugim Šnajderovim komadom koji je također osvojio jednu od Držićevih nagrada prije nekoliko godina. Riječ je o burleski Kako je Dunda spasila domovinu, urnebesnoj alegoriji tranzicijske stvarnosti revolucionarnog ili oslobodilačkog trenutka svakog kolektiviteta, od francuske revolucije do danas. U njemu na njegov poetsko-cinični način tematizira ona vječno prokletstvo revolucija koja jedu svoju djecu. U Dundi je, zbog utjecaja “čistunskih” devedesetih, sve nadnaravno obrnuto, kolektiv tj. društvo krajnje osiromašeno duhom jede nju samu – revoluciju. Dakle, produkcijski gledano, taj komad je prava pravcata lutalica izgubljena u hrvatskom kulturno-političkom prostoru: tri eksperimenta zvana repertoarno postavljanje u Hrvatskoj šutke su (pro)pala, jedan ju je ravnatelj skinuo jednom drugom redatelju a dvije ravnateljice, evo već godinu dana nakon mojih pokušaja “nuđenja” nisu stigle ni odgovoriti na moje ponude. Razlozi su za to brojni, prvi je to što se Šnajdera se još uvijek stavlja u ideološki nepoćudan tabor koji je za Hrvate uspostavljen još osamdesetih, nakon njegovog Hrvatskog Fausta a nastavio se u puno goroj inačici u devedestima kada je on otvoreno postavljen na listu nepoželjnih na scenama tada nacionalno osviještenog glumišta. Drugi sam faktor i ja sama; previše se u javnosti izlažem “lajući” otvoreno protiv kaotične tj. nepostojeće kulturne politike u nas, pa sam i kao redatelj postala nepodobna kod podobnih ravnatelja, uglavnom u Zagrebu. No, treće i najvažnije je to što je većina kazališnih ravnatelja u Hrvatskoj nije dovoljno educirana da pročita Šnajdera i shvati “što je pisac htio reći”. A budući su mnogi od njih postavljeni po načelu podobnosti, uglavnom su puni sebe pa nemaju niti educiranih umjetničkih ravnatelja ili dramaturga koji bi im mogli ukazati na vrijednost Šnajderova dramskog pisma. Što se Enciklopedije tiče, ona je imala na sreću nešto lakši put: “prošla” je u Varaždinu odmah jer ovo kazalište nije pokidalo jake veze koje je u prošlosti gajilo sa Šnajderom. Tada su se veze uspostavljale zahvaljujući još jednom enfant terriblu našeg glumišta – Petru Večeku, pa je logično, kao velika iznimka, ova naša predstava njemu i posvećena. On je u mnogo segmenata svoga djelovanja bio i sam izniman, a koliko sam ga poznavala, njegov brk bi veselo zatitrao u znak prihvaćanja ove predstave, u to sam sigurna. Druga kazališta za taj komad nisu pokazala baš nikakav interes pa stoji moja teza da danas u Hrvatskoj repertoari Šnajdera ne priznaju jer ga ne znaju čitati.
Svojedobno ste vodili polemiku sa Šnajderom, po vlastitom priznanju – kratku i mučnu, da biste danas pomireni radili u zajedničkom projektu. Ukratko, što ste iz te epizode naučili?
Nisam ja vodila polemiku s njim već on s HNK-om, tj. intendantom Parom pa sam ja bila u jednoj Shacovoj kolumni, kao Parova ravnateljica Drame – teško ozlijeđena kao kolaterarna žrtva toga sukoba. Kako sam i prije toga naučila ponešto o onome o kamenu i kruhu, šutila sam što inače ne činim, zbog veličine pisca. Nakon prvotnog šoka, nazvala sam Šnajdera pa smo zajednički sanirali ozljede. Primirje je bilo zapečaćeno u jednoj zagrebačkoj gostionici, uz ribice i to je jedna od rijetkih “polemika” koja je završila dugogodišnjim prijateljstvom i vrijednom suradnjom koja je evo, prvi put i drugima vidljiva upravo u Varaždinu. Naime, trebalo mi je ravno deset godina da uspijem dobiti režiju Šnajdera. Utoliko sam i zahvalnija Jasni Jakovljević i svima u varaždinskom kazalištu. Koliko smo samo ribica pojeli da dođemo do ovoga! Barem nam je količina omege-3 zadovoljavajuća, ako već nije status u hrvatskom glumištu. Minorni smo umjetnici, ali zato dobri prijatelji i suradnici, rijetkost u istom tom glumištu. Sretna sam zbog toga.
Sami ste nazvali ovaj komad «slojevitim suvremenim mirakulom o nama u posljednja dva desetljeća» s neizravnim referencama na aktualna zbivanja u društvu. Pred kakvim ste se redateljskim izazovima našli u nastojanju da uskladite ono izvanvremensko i univerzalno s onim aktualnim i pojedinačnim?
Šnajderova vanjska, a još više unutrašnja struktura, za redatelja je uvijek veliki izazov, za mene dosad najveći otkad se bavim režijom, eto, ima već 25 godina. Ovaj je komad posebno raskošan u svojoj slojevitosti jer se pisac iz vizure mnogostruke umjetničke ličnosti zabavljene uzimanjem umjetničkih identiteta svojih predhodnika kao što su Kafka, Kiš, Harms i Vvedenski bavi gubitkom važnog sastojka svakog uljuđenog društva, a to je Duh. Pokušala sam odgovoriti s redateljskim “ključevima” dovlačeći u gornje društvo Brechta ii Pirandella, ali i jednog velikog suvremenog umjetnika režije: Jirzija Menzela. Njegovi filmovi, a naročito moj najdraži Striženo-košeno stalno tematiziraju upravo to: volju i želju ljudi bogatih s duhom da i dalje intenzivno djeluju u sredini koja teško prepoznaje upravo to njihovo bogatstvo, koje je kadro pobijediti (kao i naš glavni junak Gregor Samsa) i samu Smrt.
Na koferenciji za medije izjavili ste kako u Hrvatskoj često kazališta vode oni koji s kazalištem nemaju puno veze. Pretpostavljam da ste mislili na intendante kojima je glavni motiv u radu osigurati stabilan proračun. Je li danas, u uvjetima tržišnoga natjecanja, u Hrvatskoj moguće dobro prodati, naprimjer, klasične kazališne komade poput Krleže ili Sofokla?
U modi su u nas ravnatelji koji znaju prometovati s još uvijek jako dobrim dotacijama i koji idu niz dlaku onima koji su ih tamo i postavili, pa je neposluh, tako zdrav u umjetnosti, nažalost samo dio nezavisne scene koja usput govoreći – navodno zbog recesije – grca u besparici. S druge pak strane, bahate se ti bogato financirani ravnatelji javnih i nacionalnih kazališta koje nazivam računovođama, ali ima među njima i kumova, bliskih rodjaka i razno-raznih prijateljica i supruga, pravi veliki akvarij napuhanih riba koje nemaju blagog pojma ni o umjetnosti ni o menadžmentu, ali u jednom se slažu međusobno: proračun je njihova jedina etika, estetika i načelo upravljanja. Zato im repertoari i sliče na bojište prepuno uglavnom mrtvih ribetina-predstava. Iznimke postoje ali su rijetke. Iz današnje bi slike koju odaju javna kazališta u Hrvatskoj svaka svjesna vlast mogla izvući samo jednu pouku: našem je kazalištu potrebna hitna reforma, baš kao i cijelom hrvatskom društvu. Korupcija, bezakonje, sukob interesa i ostali grijesi struktura usađeni su u njega poput zloćudne bolesti, tu bez noža nema ozdravljenja. Najgore je u Zagrebu jer tamo je i najviše subjekata tzv. “javnih potreba u kulturi” i još uvijek enormno puno novca. Pritom su umjetnički kriteriji postali nevažni a to je pogubno za svaku kulturnu politiku, ona postaje tada opasno oružje u rukama vještih pojedinaca koji vode igru zvanu “urušavanje sustava na vlastitu korist”. Duhu Šnajderova Gregora Samse tamo ima sve manje mjesta, zato nas i jest izjela estrada, soap formati i nasilje nad stilom, jezikom i općenito – identitetom. Kazalište ne može biti tržište novca i predatorskih ravnatelja gluhih na sve što se događa oko nas. Zato teško prolaze Sofoklo, Krleža i Šnajder. Varaždin evo, teškim prilikama unatoč, dokazuje da ne mora biti tako.
Varaždinci Vas posebno pamte po Williamsovoj drami Iznenada prošlog ljeta koju ste ovdje uspješno režirali 2006. Problematika individualne slobode naspram društvene stege kod Williamsa na neki način se nadopunjuje sa Šnajderovom borbom malog čovjeka za preživljavanje u uvjetima koji su još apsurdniji i nevjerojatniji. Zamjećujete li i Vi takvu poveznicu između ta dva Vaša varaždinska uprizorenja ili je ona naprosto jedna od mogućih mentalnih konstrukcija?
Ta mi je predstava izuzetno draga, danas je teško naći ansambl dovoljno posvećen da igra Williamsa, ipak je to klasik nadnaravne svježine i etički mu je potencijal nedosanjani san mnogih suvremenih dramskih zvijezda. Tu je u nas Šnajder ipak nedostižan. Iako je taj potencijal jak i u npr. Matišića koji za nas u ovoj predstavi komponira – glazbu. Problemi Samse i Sebastiana samo su naoko slični, za ono vrijeme biti različit u društvu bilo je pogubno, danas je to društvu nevažno. Williamsov je junak morao umrijeti jer je imao višak duha, e, ovaj će, kako veli ipak optimistični Šnajder svojim duhom (koji je postao prava rijetkost na tržištu) smoći snage da pobijedi i samu Smrt koju on vidi kao ljepoticu iz korporativnog okruženja, pa kako drugačije? To što će samo generacija koja pripada današnjem facebook naraštaju primijetiti pobjedu duha nad smrću i nije velik problem, to je pak pitanje realiteta koji se danas događa na ulicama hrvatskih gradova. Šnajder je na našu žalost predvidio puno toga u ovoj drami. Hoće li na kraju u nas pobijediti duh ili korporacija smrti ne zna nitko, a ponajmanje oni koji se spremaju na izbore kao da se na njima dijeli znanje i sposobnost, a ne slabašni glasovi zajednice onemoćale dvadesetgodišnjom tranzicijskom katastrofom.
Na kraju, što biste poručili lokalnoj publici? Zbog čega bi valjalo doći pogledati Šnajderovu Enciklopediju izgubljenog vremena u Vašoj režiji? Kratko rečeno: prekrasan komad koji bez ijedne riječi iz korpusa tzv. dnevne politike već samo poezijom i enormnom količinom finog humora (uglavnom na vlastiti račun, a taj je humor najjači) interpretira našu stvarnost i našu blisku prošlost. Gluma koju na probama vidim svakodnevno dotakla je te visine, nadam se da će i režija imati što pokazati na tu temu. Kad je ansambl ovako jedinstven u svom izrazu i podršci komadu, onda redatelj mora, zahvalan svima, reći – ovakvo se iskustvo događa rijetko.
