Šuma koje više nema

Dječaštvo i mladost proveo sam živeći na rubu prekrasne šumice kraj groblja. Nekad se prostirala od sadašnjega prostora novog dijela groblja sve do područja obilaznice. Bila je gusta, puna žbunja i ukrštenih staza, okružena poljima kukuruza s kojih smo krali mlečece.

Šumom je operirala “strašna” Tonijeva banda sastavljena od lokalnih derana s kojima sam igrao nogomet i tukao se za teritorij. Skrovitim stazama vodio sam svoje prve ljubavi,  trčao najljepšom prirodnom jogging stazom s vjernim ovčarom Ajaxom. Zimi sam hodao zaleđenim stazama na jeftinim Elanovim skijama koje sam dobio od  prijatelja za nekoliko ploča. Za toplih dana izležavao sam se pod  gustom krošnjom i čitao knjige ili stripove. Jutarnja su buđenja bila uz čarobne ptičje orkestracije, a noću je do mog snenog uma ponekad dopirao sovin huk iz smjera obližnjega groblja. U zoru su kosovi znali doskakutati čak i do najbližih vrtova.

Grobljanska šumica bila je utočište za djetliće i žune, za kune i brojne kolonije mrava. Tu su se rađale i umirale ljubavi, pušili se prvi čikovi i smotke, pjevalo se i snivalo. I slušala se oproštajna glazba grobljanskog orkestra – Rekvijem i Fala. Živjelo se i umiralo u tom krasnom lugu – lijepo i dostojanstveno.

Danas je negdašnja šuma šumarak sveden na stotinjak stabala stisnutih u prostoru od vodocrpne stanice do glavnog ulaza u groblje u ulici Hercegovoj. Proširenje vodocrpne stanice stajalo je života stotine stabala, a proširenje groblja svelo je negdašnju šumu u rijetki parkić u koji još dolaze šetači sa psima i srednjoškolci koji za sobom ostavljaju prazne flaše, zgažene plastične čaše, šprice i prezervative. Noću jer danju se ne mogu sakriti i pritajiti.

Gradnja nove mrtvačnice uništila je i privid parka i pretvorila ga u prometnicu.  Kroz negdašnje srce šumarka sada vodi široka blatna prometnica, a neka gospoda sugrađani svojim se autima iz Vodovodne peljaju pješačkom stazom sve do južnog ulaza u groblje jer im se ne da mrdati debelim guzicama tih sto metara. Vodovodna i Rosenbergova više ne budu slijepe ulice. Groblje se širi, život uzmiče pred razornom kulturom smrti koja zelenilo i život pretpostavlja potrošnji.

I u Hallerovoj aleji su srušili parkić i sagradili parking kao da onaj ogromni sa strane nije bio dovoljan. Sjećam se, tadašnji superstar gradonačelnik je izjavio da taj parkić nije bio u planu za sječu. Kao i štošta drugo u gradu brendu. Kao i odvratna robna kuća na sakralnome prostoru grada. I ona je progutala hektar zelenila ftičekova carstva. Koje li sramote! Klemm lucidno primjećuje kako Varaždin pored sva tri groblja ima tržni centar. Ni mrtve duše nemaju mira.

Jedinstveno pokapalište – šetalište, varaždinsko groblje, izgubilo je priliku sačuvati svoj zeleni prsten, a grad je izgubio šumu na svom rubu. I Dravska šuma je na izdisaju jer se sječe nemilice zbog nove prometnice. Bog zna hoće li i jedinstvena šuma Strmec preživjeti nemar i nasrtaje kojima je izložena.

Parkovi i šume nisu samo pluća grada. One su odmorišta bezbrižnih misli, krijepilišta umornih ljudi, mjesta gdje rad ne vlada i gdje je važnije biti nego imati. U današnje vrijeme brzoga življenja i jurnjave za profitom, možda su i posljednje oaze slobode. A za slobodu se valja boriti i izboriti. Mi to vrlo dobro znamo.