Transformacijska snaga joge

                       Razgovor s Domagojem Orlićem

Domagoj Orlić slovi kao jedan od najcjenjenijih hrvatskih učitelja joge, široj javnosti poznat je kao autor i prevodilac knjiga od kojih su najpoznatije Joga srca Marka Whitwella te nedavno izašli prijevod klasika indijske joge Patanđalijeve Joga-sutre. Diplomirao je filozofiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osim monografija o jogi, objavljuje i književno-filozofske oglede, a iza sebe ima i petnaestak prevedenih knjiga.

Prevođenje klasičnog sanskrtskog filozofskog teksta svakako je izazov za svakog tko želi ovakvu složenost i dubinu misli prenijeti suvremenosti. Kako si uopće uronio u takvu avanturu, s obzirom da nisi indolog, i kako si iz nje izgleda vrlo uspješno isplivao, budući da je izdavanjem Patanđalijevog klasika napokon popunjena značajna bibliografska praznina? 

Ili, drugim riječima, čemu još jedan, čak šesti prijevod Joga-sutre na hrvatski jezik? Jednostavno zato što za njim postoji duboka potreba, kako među praktikantima i učiteljima joge, tako i među laicima i proučavateljima joge. Prijašnji prijevodi uglavnom su nedostupni ili slabo dostupni široj javnosti, a postoji i element kvalitativne nadogradnje u odnosu na prethodne prijevode. Da ne mislim da moj prijevod donosi neku novu, potrebnu kvalitetu, ne bih ga nikada objavio. Ne bih ga objavio ni da moj prijatelj filozof i indolog, prof. dr. Goran Kardaš s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nije procijenio da je dovoljno dobar za objavljivanje. Kako si i sam rekao, ja ipak nisam indolog nego sam sasvim samouk u sanskrtu. Također, taj svoj prijevod i komentar, Patanjalijeva Niska o yogi, objavio sam o svojem trošku i trudim se da knjiga bude dostupna u studijima za jogu po cijeloj Hrvatskoj, jer u katastrofalno lošu knjižarsku distribuciju sigurno neće ući.

Moji ozbiljniji i revniji učenici su zapravo bili glavna motivacija da se upustim u nešto toliko zahtjevno kao što je prevođenje na moderni hrvatski književni jezik tog jogijskog klasika napisanog prije oko dvije tisuće godina na sanskrtu, najstarijem indoeuropskom jeziku. Oni su to zatražili od mene. Ja sam pokušao i bio zadovoljan početnim rezultatima pa sam nakon četverogodišnjeg pomnog rada na prijevodu i komentaru odlučio iste i objaviti u jednom tomu. Na javnosti je sada da procijeni koliko se taj moj trud isplatio. Moje skromno mišljenje je da se vrlo isplatio i da nakon dugo vremena opet imamo preveden taj klasik na razumljiv hrvatski jezik zajedno s modernim objašnjenjem koje je istovremeno i filozofski zasnovano i praktično primjenjivo.

Joga ima trend koji u zapadnom svijetu ne posustaje već pola stoljeća, štoviše, u Hrvatskoj već i najmanji gradići imaju studije za jogu. Kako tumačiš taj fenomen?

Joga je zasigurno postala vrlo popularna, a razlozi za to su vrlo kompleksni i mnogobrojni. Ima to i svoje pozitivne i negativne aspekte i posljedice. Pozitivno je to što je joga postala dostupnija prosječnom čovjeku, a negativno je to što se joga, u tom složenom procesu približavanja modernom čovjeku, koji je primarno proizvod suvremenog kapitalizma i liberalne demokracije, kao vrlo staro i vrlo delikatno znanje, razvijeno u jednoj nama stranoj i egzotičnoj kulturi, uglavnom razvodnila i izobličila do neprepoznatljivosti. I to je velik problem. Jednostavno zato što joga u tim reduciranim oblicima očito nije učinkovita jer je otuđena od vlastite biti uslijed nesmiljene komercijalizacije i omasovljenja.

Drugi problem popularizacije joge masovno je proizvođenje „instruktora joge“ na takozvanim tečajevima za instruktore joge, koji su obično brzopotezni, vrlo površni i nasađeni na krive osnove pa je jedna od posljedica toga da ti ljudi poslije otvaraju studije za jogu na svakom koraku tako da i u manjim mjestima sada imamo i po nekoliko mjesta za vježbanje joge koje najčešće vode, bez namjere da ikoga uvrijedim, vrlo neuki i tek priučeni ljudi kojima pojam cjeloživotnog učenja ne znači ništa ili koji misle da će u turističko-duhovim lutanjima po Indiji nadopuniti svoje uglavnom vrlo manjkavo jogijsko obrazovanje. Nažalost, uglavnom neće. I ja sam, kao svojevrsnu reakciju na taj trend, zajedno sa svojom životnom partnericom, Adisom Hajra, također učiteljicom joge, počeo voditi učiteljske tečajeve u posljednjih nekoliko godina u cilju da obučimo kvalitetne učitelje joge. Učitelj, za razliku od instruktora koji je puki tehničar i koji mehanički reproducira tuđe obrasce perpetuirajući ekonomsko-ideološka ograničenja nekog „stila joge“, uistinu poučava Jogu, veliko J, a to znači da sasvim jedinstvene pojedince poučava njima primjerenu jogu, jedinu koju zapravo vrijedi vježbati. Takvih ljudi je jako malo bilo gdje u svijetu jer se pouka „joge“ danas uglavnom svodi na isprazno oponašanje, puko tehniciranje i površno pomodarstvo.

Mark Whitwell  je danas svakako jedan od najistaknutijih učitelja i propagatora joge, učenik je slavnog T. K. V. Desikachara, srednjeg sina „oca moderne joge“, Sri Tirumalaija Krishnamacharye. U čemu je posebnost njegova naučavanja joge?

Mark Whitwell je svakako jedan od najznačajnih učitelja joge danas u svijetu iako možda i nije osobito istaknut, a nije baš ni osobito popularan. Naravno, moja procjena njegovog značaja vrlo je subjektivna budući da je on moj jedini i dugogodišnji učitelj joge od kojega sam naučio skoro sve što znam. Dakle, meni je bio i jest vrlo značajan. No, objektivna činjenica je da je on stvarno proniknuo u suštinu joge, a to se primarno vidi u jednostavnosti, humanosti i učinkovitosti njegove pouke, kako si se i sam nedavno mogao uvjeriti tijekom njegovog gostovanja u Ljubljani početkom prosinca 2019. godine. Naravno, glavno načelo je prilagodba tehnika joge svakom konkretnom pojedincu, a ne proizvoljno nametanje kulturnih i/ili religioznih sadržaja naivnom konzumentu „istočnjačkih duhovnosti“ pa tako i joge. Nažalost, vrlo mali broj učitelja joge to shvaća i primjenjuje u svojoj praksi i pouci. Danas skoro više nitko ne poučava jogu privatno i individualno, osim eventualno jogu kao terapiju, a joga se više ni ne uči na taj tradicionalni način, jedan na jedan, pa moderni instruktori uopće nemaju iskustvo privatne pouke s dobronamjernim i kompetentnim učiteljem, nego cjelokupno svoje obrazovanje o jogi dobivaju u grupnom okružju studijske, odnosno grupne seminarske pouke.

Ja sam imao tu sreću, čast i zadovoljstvo da sam sve bitno o jogi dobio od Marka u kontekstu privatne pouke i prijateljskog ravnopravnog druženja s njim po cijeloj Europi u sprezi s intenzivnim dopisivanjem. I to je drugo načelo: učitelj nije onaj koji zna, a učenik onaj koji ne zna. Potencijalni učitelj/prijatelj je osoba koja možda ima informaciju koja nam je možda potrebna, da parafraziram Marka, odnosno informaciju koja za nas ima transformacijsku snagu, da parafraziram i njegovog učitelja Desikachara. Takva informacija može se dobiti samo u ravnopravnom iskrenom ljudskom odnosu međusobnog uvažavanja i podupiranja. Nakon toga slijedi predano prakticiranje onoga što se primilo kroz pouku, a praksa se stalno mijenja jer se mijenjamo i mi sami kroz praksu. Nema jednog univerzalnog rješenja svih ljudskih problema za sve ljude. Svatko živi svoj, jedan jedini i neponovljivi život na svoj jedinstven i barem donekle kreativan način. Autentična joga samoosposobljavanje je upravo za to, za ljubav i slobodu koji su naše prirodno pravo i naša istinska ljudska narav. Tome poučava Mark Whitwell. Dakle, krajnji cilj joge je neprestano razvijanje sposobnosti za prisan odnos sa samim sobom, s drugim ljudskim i ne-ljudskim bićima te s Cjelinom Života, tim redom. Otuda važnost svakodnevne osobne prakse joge. Naime, ona, između ostalog, služi za to da se njome podsjetimo na vlastitu ljudskost i neograničenost naših ljudskih potencijala da kreativno mijenjamo sebe i svijet u kojemu živimo.

Domagoj, Mark i Adisa

Kako tumačiš fenomen da su žene mnogobrojnije u studijima joge?

Taj fenomen pojačanog zanimanja za jogu kod žena u dvadesetom i dvadesetprvom stoljeću te velika prevaga broja žena u odnosu na muškarce koje prakticiraju neki od brojnih modernih oblika joge, uglavnom po specijaliziranim studijima za jogu, kako na Zapadu tako i na Dalekom istoku, ni dan-danas nije dobio zadovoljavajuće ili potpuno objašnjenje. To je vrlo složeno povijesno, psihološko, sociološko i antropološko pitanje na koje je vrlo teško dati neki konačan i suvisao odgovor. Moj prijatelj Branimir Blajić upravo piše doktorat na tu temu i prema nekim zadnjim statističkim istraživanjima provedenim u svijetu, kaže on, omjer žena i muškaraca u jogi danas je otprilike 82:18 u korist žena, s tendencijom da broj muškaraca u jogi polagano raste. Naravno, to ne vrijedi za učitelje joge, među kojima još uvijek ima mnogo muškaraca, ali ne znam podatak koliki je točan omjer.

Krishnamacharya je još u 1950-im godinama predvidio da će žene prednjačiti u jogi skore budućnosti, to jest danas, a interes Indijki za jogu uvijek je bio prisutan i značajan kroz cijelu povijest indijskih religija, no pristup tom znanju bio im je vrlo ograničen uslijed patrijarhalnih predrasuda i supresije. To se donekle promijenilo u tantrizmu, odnosno u nekim tantričkim sljedbama, gdje su žene stekle i status učiteljica muškaraca, ali to su uglavnom bili izuzeci, a ne pravilo. Žene su obično njihovi muževi poučavali jogi, i to obično u trudnoći radi što sigurnijeg poroda, te taman toliko koliko je prema njihovom mišljenju bilo dovoljno, ili su se žene zaređivale u razne religijske redove koji su to dopuštali i tako dolazile do znanja o jogi te ju prakticirale vrlo požrtvovno i zdušno.

Moguć odgovor na pitanje zašto su se moderne žene toliko pronašle u jogi ili zašto uz pomoć joge pronalaze nešto bitno u sebi i za sebe upravo je njihova nešto veća osjetljivost za vlastite potrebe i veća potreba da njeguju svoju osjećajnost i ženstvenost. Joga, ako je autentična, omogućuje upravo to. A žene su to intuitivno osjetile. Drugo je pitanje koliko im moderni oblici joge u tome stvarno pomažu. Nažalost, ne mnogo, rekao bih.

Poznato je da Katolička crkva izrazito negativno reagira na rastuću popularnost joge, postoje čak i svjedočenja o svojevrsnom egzorcizmu nad vjernicima koji su nekad vježbali jogu. Potječe li takva histerija iz filozofsko-teoloških nesuglasja ili je ipak u pozadini običan jal zbog „preotimanja“ tržišta?

Katolička crkva u Hrvata i Katolička crkva u Vatikanu nisu isto, a to se vidi i po nešto drugačijem odnosu prema prisutnosti joge među kršćanima-katolicima. Naime, Katolička crkva u Hrvatskoj ima znatno negativniji odnos prema jogi od Vatikana, ali malo ljudi to uopće zna. To je jedna stvar. Drugo je to da joga nije tako strana kršćanstvu (mislim na gotovo zaboravljene kršćanske metode kontemplacije i kršćansku mistiku) kako neki moderni crkveni predstavnici i poglavari žele da njihova pastva vjeruje. O tome je izvrsno pisao moj poznanik Don Dejan Turza, svećenik Kotorske biskupije u Crnoj Gori. Još uvijek se nadam da će i objaviti taj svoj izvrstan rad u kojemu je argumentirano pokazao da se kršćanin nema razloga bojati joge i da mu joga nije zabranjena praksa. I naravno, joga nije hinduizam. To je, pak, savršeno jasno pokazao i dokazao T. K. V. Desikachar u svojim iznimno važnim djelima o jogi i svojem predanom radu na poučavanju joge svih ljudi koji su pokazali iskrenu želju za tim, bez obzira na rasnu, političku ili vjersku pripadnost, društveni položaj, spol, dob ili zdravstveno stanje. Danas jogu vježbaju i ljudi u zatvorima, a bogme i podosta kršćana, priznali oni to ili ne. Među njima je i značajan broj svećenika, dok recimo vrlo mali broj hinduista prakticira jogu u bilo kojem njezinom obliku, osim kao mantra-jogu. Na primjer, i moja majka, Marija Mandekić, vježba jogu iako je uvjerena katolkinja. I od toga je uvijek imala samo koristi i nikada nije došla ni u kakav unutarnji ili vanjski sukob sa svojom religijom, a praksu sam joj naravno prilagodio i tako da je u njoj itekako prisutan kršćanski element na razne načine i na raznima razinama iako ja nisam kršćanin. Kamoli sreće da vježba redovnije nego što trenutno vježba.

Katolička crkva u Hrvatskoj, a i drugdje, ponekad doista reagira histerično na jogu iz nekoliko razloga. S jedne strane, jogu često doživljava kao uvođenje hinduizma u katoličku državu na mala vrata pod krinkom „tehnika opuštanja i zdrave tjelovježbe“ dok se zapravo radi, smatraju oni, o prerušenoj hinduističkoj religiji koja se neupućenom katoliku zapravo servira kao joga. Dakle, Crkva brine za dobrobit svojih vjernika u smislu da ne zastrane na svojem putu ka spasenju kroz Isusa Krista i Majku Crkvu. S druge strane, naravno, postoji i bojazan od toga da bi se mogao smanjiti i broj vjernika uslijed demonskog djelovanja joge na njih što automatski znači i manju ekonomsku potporu Crkvi. Dakle, Crkva misli da ima ozbiljnih razloga za zabrinutost pa reagira onako kako zna i može: piše knjige i pamflete protiv joge te poziva svoje vjernike da se ne bave jogom. One koji ipak zastrane, ne odbacuje nego ih preodgaja ako se razočaraju u jogi, a hoće ako u jogi budu tražili zamjenu za gubitak svoje kršćanske religioznosti. Joga, naime, nije religija. Joga je oblik duhovnosti koji može, a ne mora poprimiti neki religiozni oblik, kršćanski, hinduistički, budistički ili neki drugi. I zaključno, kršćanin se može baviti jogom, baš kao i ateist ili agnostik, a kamo će ga odvesti njegovo bavljenje jogom ne može se znati unaprijed jer joga je pustolovina kao i sam život. Možda dublje spozna svoju religiju i postane bolji kršćanin, a možda napusti kršćanstvo ako shvati da mu je štetno ili beskorisno. Ova druga opcija Katoličkoj crkvi je naravno nepojmljiva i neprihvatljiva, kao da fenomen dekonvertizma ili napuštanja Crkve ne postoji i kao da je nekakva tragedija ako se smanji broj kršćana u svijetu. Puno veća tragedija je ako se smanji broj (istinskih i iskrenih) ljudi u svijetu.

Na kraju ćemo potpuno izdahnuti i zaključiti  pitanjem – za koga je joga? Sudeći po cijenama tečajeva joge na zapadu, čini se da je to privilegirani izbor boljestojećih hipstera, njuejđera i srednjeklasnh rekreativaca.

Joga je za svakoga tko se želi istinski i iskreno baviti jogom. Ali, nije baš svatko za jogu. I, naravno, postoji primjerena joga za svakoga tko se odluči za vježbanje. Ne mogu svi vježbati sve, niti trebaju. I to je ključni moment: svatko sam mora pronaći svojeg učitelja i oblik joge koji mu najbolje odgovara, jer joga se uči primarno od učitelja, a ne recimo primarno s YouTube-a, i mora se prilagoditi stvarnim potrebama, specifičnoj situaciji te uvijek promjenjivim životnim okolnostima i realnim ciljevima svakog aspiranta, a ne da se kao etiketa makinalno zalijepi na svakog čovjeka bez obzira na njegovu jedinstvenost. Tek onda je uistinu učinkovita. Krishnamacharya je običavao reći da svatko tko može disati može i vježbati jogu. Ali, to ne može biti bilo kakva joga, nego samo joga koja je istinski korisna tom konkretnom praktikantu u tom trenutku njegovog životnog razvoja. Umijeće poučavanja je stoga u tome da se takva joga razvije zajedno s učenikom isključivo za tog učenika i da mu pri tome učitelj ne nametne svoj svjetonazor ili svoju praksu. Krishnamacharya je tu bio izvrstan primjer jer nikada nikome nije nametao svoju višnuističku religioznost i uvijek je jogu prilagođavao svojim učenicima te ju poučavao kao neutralnu i osobnu metodu realizacije ciljeva određene religije kojoj je pripadao praktikant ili neovisno od bilo kakve religije, na primjer kao čisto uživanje u životu.

To što jogu danas uglavnom rekreativno vježbaju sredovječne dobrostojeće žene srednje ili više klase ne govori mnogo o jogi samoj, više o kontekstu u kojemu se moderna joga razvila kao jedna od usluga na uglavnom slobodnom i uglavnom kapitalističkom tržištu svega i svačega. I nije to nužno nešto negativno, dapače, vrlo je pozitivno, ali nužno je produbiti modernu praksu joge i proširiti je na sve sfere društva, ali ne kao ideološku ili duhovnu nadgradnju u duhom osiromašenom modernom društvu nego jednostavno kao jednu izvrsnu mogućnost za prilično obuhvatan i uvelike kreativan rad na sebi kako bismo svi bili bolji ljudi i svi živjeli sretnije u jednom ljudskijem društvu. Da mislim da joga tome ne doprinosi, ne bih se njome ni bavio niti bih ju poučavao.

I za sam kraj, joga mora biti dostupna svima, bez obzira na platežnu moć. Odličan kriterij za razaznavanje kvalitetnog od nekvalitetnog učitelja joge upravo je to koliko naplaćuje pouku. Što je skuplji i teže dostupan to je veća šansa da je lošiji, a ne bolji. To naravno ne znači da jeftiniji učitelj sebe manje cijeni, nego da je duboko svjestan činjenice da joga nije ni roba ni usluga. Joga je samo tkivo života, ona je mistična sila koja povezuje sve sa svime i stoga je neprocjenjiva, uvijek slobodno raspoloživa svima.