Alternativna kazališna scena

Varaždinska kulturna scena 70 – tih godina prošloga vijeka (2) Marijan Varjačić, pjesnik, likovni i kazališni kritičar i esejist te negdašnji ravnatelj varaždinskog HNK, nije bio samo svjedok uzbudljivih zbivanja na varaždinskoj  kulturnoj sceni sedamdesetih ,već  je bio i aktivni sudionik istih.  Prisjetio se svoje suradnje s nekima od znamenitijih varaždinskih umjetnika tog doba.

Vrijeme  Šarlijevih šansona

Sedamdesete su bila vremena s mnogo više zanimanja i sluha za uglazbljenu poeziju.  Slušali su se  francuski šansonjeri ,  Arsen Dedić koji je veća tada bio klasik. Varjačić je bio tekstopisac za neke od najpoznatijih Šarlijevih šansona, a pisao je i tekstove za druge pjevače poput Nine Goluba za kojeg tvrdi da je bio veliki i istinski talent koji se nije nikada do kraja realizirao.  Tekstovi su često imali kritički karakter, znali su biti humoristični i satirični, a ponekad i hermetični, takozvana čista poetska šansona. Šarli je u samom Varaždinu redovito nastupao pred vjernom stalnom publikom koja je tada  brojila nekoliko stotina  slušatelja ovisno o tome gdje bi se recital održavao:  na  Starom gradu, u parku,  pred kazalištem … U svakom slučaju  grad bi bio okupiran glazbom i poezijom.

Alternativna kazališna scena

Varjačić i Novaković Šarli surađivali su i s kultnom grupom Ars longa vita brevis  koju je osnovao Zlatko Vitez zajedno sa Slavkom Brankovom, Krešom Ferincem, Mrazovićem i ostalim mladim umjetnicima. Zajedno su organizirali prave pjesničke hepeninge do tada nepoznate domaćoj kulturnoj javnosti. Vitez bi dovodio i svoje kolege s Akademije pa je tako i Enes Kišević  u Varaždinu recitirao pjesme iz svoje prve zbirke, Cigo Brankov je izvodio poznatu Nazorovu poemu Titov naprijed na neobičan i za to vrijeme heretičan način. Varjačić posebno pamti  doček Nove godine 1976. Kada su se u komornoj sceni sakupili svi glumci kazališta na čelu s novim ravnateljem Petrom Večekom kao i cijela završna klasa studenata s ADU. Nakon ponoći Mladen Budinšćak zajedno s Vitezom recitirao Krležine Balade, a  Davor  Puttar je odsvirao hrvatsku himnu.

Radio Varaždin je snimao drame!

Radio Varaždin bio je jedan otvoreni medij  na kojemu su se članovi grupe Ars longa mogli dodatno iskazati.  Šarli je pisao humorističke tekstove za tada jako slušanu i utjecajnu emisiju  Mladi za mlade . Tko bi rekao da je tada radio Varaždin producirao vlastite radio drame u kojima je često briljirala i Jagoda Kralj. Varjačić je objavljivao osvrte na kazališne izvedbe i na likovne izložbe. Tadašnja domaća likovna scena zaživjela je u naletu mladih snaga predvođenih Švaljekom, Opačićem, Toplakom, Merkašom te mladim Prstecom koji u to doba još nije upoznao anđele.

Merkašov neumrli genij

Goran Merkaš je izuzetna likovna osobnost koji je ostavio snažan, praktično neizbrisiv trag.  Bljesnuo je 1977. Godine svojim prvim plakatom za Šnajderove Metastaze.  Njegov rad još nije dovoljno vrednovan i grad mu se još nije odužio čak ni monografijom. To ne čudi jer ni Stančić nije bolje prošao. Nije li čudno što je svoju prvu i posljednju samostalnu izložbu u rodnome gradu Stančić održao tek 1975, samo par godina prije smrti? On je duboko prezirao primitivnu glembajevštinu tadašnjih političkih elita (što bi tek mislio danas – op.aut.) Merkaš je odmah prepoznat kao veliki crtač. U  Italiji su ga proglasili novim Michelangelom zbog svog minucioznog i detaljističkog crteža. Radio je polako i strpljivo i nikada se nije povinuo pred naletom komercijalizacije poput Dimitrije Popovića u čiju se klasu svrstava.  Međutim, Popovićev crtež tek je nakaradni kroki u odnosu na Merkašev crtež koji je živ, ima dušu. Goran je u svoje kazališne plakate unio najbolje osobine dizajnerske poetike Bučana i Arsovskog, tada korifeja tog žanra koji su za Gavellu i Teatar Itd izrađivali plakate na najvišoj europskoj razini.  Na konceptualnu umjetnost tada su utjecali i braća Stilinović, sedamdesetih poznati samo uskom krugu znalaca, čija je sestra došla glumiti u varaždinsko kazalište.