Opservacije slikara Živka Toplaka o svjetlima varaždinskih trgova koja privlače mlade noćne leptire Trgovi su tradicionalna okupljališta građana koja s vremenom mogu mijenjati namjenu, ali ne i bitnu funkciju – započeo je Toplak. Vidjeti i biti viđen, to je deviza. Posebno to vole mladi – doći u grad i pokazati se. Nekada je Korzo bilo glavno okupljalište mladih. Tu se je dolazilo prošetati, prava špica, cure bi pokazivale modne novitete, dečki Levisice iz Trsta. Na Korzu si mogao naći koga trebaš. Iste skupine stajale su pred izlozima, od Generalturista s jedne strane preko Opere do ugla knjižare gdje su stajali gimnazijalci. Zafrkavali bi se, pušili, špehali komade, posle bi se išlo u kino, na koncert ili na čagu ako je bila subota. Današnje Korzo danju je jako živo ali noću život kao da se povuče. Više je razloga zašto je tako: poslovnice, institucije i rijetke trgovine se zatvaraju, terase se prazne i nema nekih sadržaja koji bi ljude zadržali. Najvećim nedostatkom smatram neadekvatno osvjetljenja glavnoga gradskog trga. Kada bi bio bolje osvjetljen možda bi privukao mlade da se na njemu i zadržavaju. Mladi su kao leptiri, idu na svjetlost. Korzo uvečer djeluje pomalo sumorno. Dovoljno bi bilo postaviti četiri stilizirane lampe na visini krovišta da obuhvate prostor trga.
Korzo zablista samo u posebne dane, pred Božić i pred novogodišnju trku, ali ni onda osvjetljenje nije najprimjerenije. Noću trgovi žive od svjetla i trebalo bi postaviti dodatne sijalice i na Korzo. Samo ne opet neke šparne kakve su ubile preglednost i atmosferu gradskih ulica. Cijele gradske četvrti sada su u nekom polumraku. Ta mutna plavičasta svjetlost jako je neprirodna, objektivno se slabije vidi, njihova štedljivost je upitna, a navodno je upitna i njihova ekološka valjanost. Varaždinski trgovi imaju neku posebnu čaroliju, to nam i drugi priznaju. Već postojećem arhitektonskom skladu pridonjeli su zidni lampaši koji su stvorili specifičnu memljivu stančićevsku sjetu i uspavanost. Zajedno s cimerima ovi fenjeri daju novu dimenziju gradskom vizualnom identitetu. Posljednjih godina Korzo je malo zanemareno. Navika sastajanja i druženja na Korzu dijelom je izgubljena prilikom dugih mjeseci preuređenja. Zato su drugi trgovi procvali. Mislim tu na Stančićev trg koji je zaživio, pa Trg Slobode, zatim Trg zanatlija kod Uršulinske crkve kao nova atrakcija za turiste, zatim cijela Gajeva ulica koja je kao široka pješačka zona s novim nasadima postala praktički trg. Neću zaboraviti niti Kazališni trg koji je postao novo prilično dobro rješenje za opuštanje mnogih Varaždinaca. Čini se da je taj prostor s fontanom i klupama uz raslinje posebno ugodan proljeće i ljeto dijelom ublažio disperziju s Korza. Valja spomenuti i nove inicijative na otvorenom koji oplemenjuju gradski prostor poput Dana suvremenog plesa i Festivala pod zvijezdama kao novih okupljanja mladih. Posebna mi je draga zamisao o obnavljanju promenade Jagićevim parkom. Park bi se osvjetlio, obnovila bi se sjenica ili paviljon i tu bi se održavali recitali, koncerti poput etna ili jazza. Nekada je park bio glavno gradsko šetalište i kroz dugu povijest doživio je mnoge izmjene. U prošlim vremenima ,dok sam bio klinac, nedjeljom ujutro ispod paviljona je svirao orkestar limene glazbe. Terasa restorana je bila za građene koji su si mogli priuštiti izlazak na ručak ili na večeru sa živom glazbom, a takvih je bilo i više nego danas. Danas je najatraktivniji ugostiteljski prostor grada u funkciji studentske menze. Staze u parku bi trebalo popločati jer asfalt je dotrajao i nije pogodan usred zelenila. U svijetu je tendencija izbjegavanja asfalta gdje god je to moguće, a u parku svakako jest. Ne znam bi li granit bio rješenje, mislim na kocke iz negdašnjih popločanih ulica koje su netragom nestale ili završile na privatnim dvorištima. Žene ne vole hodati po tome. To je poblem i u nekim drugim dijelovima grada npr. U Kranjčevićevoj i na Franjevačkom cure s peticama trebaju oprezno hodati, kak po jajcima bi rekli naši.
