Vrijeme  poezije i bunta

 

Varaždinska kulturna scena 70 – tih godina prošloga vijeka

Šarlijeva sjećanja

Dragutin Novaković – Šarli jedan je u nizu velikih glazbenika koje je grad Varaždin podario svijetu.  U blistavoj karijeri koja traje već više od četiri desetljeća Šarli je napisao, komponirao i izveo tisuće pjesama. Neke od tih pjesama predstavljaju najviša ostvarenja u oblasti šansone, kazališne i popularne glazbe. Osim kao kantautor Šarli se iskazao i kao satiričar, radijski voditelj i slikar čiji  portreti i grafike varaždinskih veduta krase zidove mnogih kuća.

Razgovarali smo sa Šarlijem o danima kada je bio još mladi ali i istaknuti sudionik varaždinskog kulturnog života 70-tih godina prošloga stoljeća.

Kako je nekad bilo

-Ne bi htel upasti u klasične žalopojke u stilu kak je nekad bilo bolje nego sad – započeo je svoju priču Šarli – ali u pitanju odnosa naspram kulture posebno poezije i šansone, stvari su stajale puno bolje prije 30 – 40 godina.  Puno je lakše bilo organizirati koncert ili recital. Lokalne vlasti u pravilu su financirale organizaciju koncerata, razglas i plakate. Svaki mjesec imal sam nekoliko solo koncerata, ne samo u gradu i okolici, već i po cijeloj bivšoj državi.  Umjetnici poput mene su bili prihvaćeni. Imali smo svoju publiku i pune dvorane. I danas ja napunim dvoranu, ali rijetko koncertiram a prosječna starost publike je iznad četrdeset.

Nitko nas tada nije gnjavio s pitanjima jesmo li članovi partije, što je uglavnom bio preduvjet za uspjeh u karijeri. Istinabog, neki od tih partijskih šefova nisu nas voljeli zbog dugih lasi koje smo nosili. Koncem 60 – zih i početkom 70 – tih nije nas bilo puno koji smo se to usudili.  Umjetnički nastrojeni omladinci sastajali su se u negdašnjoj Operi na Korzu i u kazalištu koje je tada bilo žarište kulture u Varaždinu.

Ars longa, vita brevis

Negdje mislim 1969. osnovana je kultna dramska družina Ars longa, vita brevis. Osnovali su je tadašnji varaždinski studenti Akademije Zlatko Vitez, Slavko Brankov – Cigo, uz veliku podršku Petra Večeka koji je tada radio kao asistent na režiji kod Koste Spajića.  Družina je izvodila pjesničke recitale, predstave i perfomanse, a osim kazalištaraca pridružili su joj se i slikari poput Merkaša, Opačića i Švaljeka, pjesnika Županića i drugih. Zahvaljujući susretljivosti tadašnjega ravnatelja Vida Fijana imali smo na raspolaganju kazališni prostor, scenografiju i kostomografiju. Ravnatelj je osobno dolazio na naše programe i uživao u njima.  Osim u kazališnom podrumu, danas sceni Rogoz, nastupali smo i u dvorani za komorne koncerte na najgornjem katu ( danas se nažalost koristi samo za glumačke probe), a neke recitale održavali smo i u foajeu ili čak i na stubama.  Premijera kultne predstave Pisma iz Vijetnama  održala se na glavnoj sceni. Izazvala je snažne emocije i reakcije jer se bazirala na pismima koja su kućama slali i vijetnamski i američki vojnici. Bila je to prava pacifistička  predstava u duhu antiratnih prosvjeda koji su tada potresali Ameriku i Europu.

Milicija sluša poeziju

Glazbeni recitali bili su tada omiljeni oblik omladinske kulturne produkcije. Pratio sam gitarom Slavka Brankova,  Darka Čurdu i druge dramske umjetnike dok su recitirali Ujevića i ostale velike pjesnike, a i sâm sam  pjevao pjesme poznatih pjesnika na mnogim mjestima poput omladinskih klubova, tvorničkih hala i na otvorenom prostoru. Sjećam se krasnog koncerta pred kulom stražarnicom na Starome gradu. Koncert se produžio do dugo u noć, sve je bilo puno ljudi pa je netko dozvao miliciju. Danas bi nas vjerojatno sve pohapsili jer smo bili nastupali bez dozvole, no ovi su dečki ostali odslušati par pjesama i onda su otišli i nisu nas više ometali. U samom Varažinu nastupio sam preko stotinu puta najviše u kazalištu, na glazbenoj školi i u gimnaziji u klubu V.3.

Istina je da su mladi bili zainteresiraniji za poeziju, za angažiranu politiku i za dobru glazbu. Bilo je čudo nečuveno ako bi se otkrilo da je netko od gradske omladine slušao kuruzu.  U gradu je bilo pet mjesta za plesnjak u kojima se plesalo na rok glazbu. Dvorana Doma željezničara ugošćavala je poznate rok grupe iz cijele bivše Juge.

Tih godina najintenzivnije sam surađivao s Marijanom Varjačićem, današnjim  tajnikom i urednikom u HNK Varaždin. On je bio tekstopisac , a ja sam skladao i izvodio pjesme.  Družili smo se vrlo intenzivno. Znali bi se zatvoriti na pet dana u garažu i tu bi igrali šah, cugali i stvarali pjesme. Kad bi se napokon vratili u svijet imali smo 5-6 novih stvari koje smo imali gdje i komu izvesti. Ne kao danas kada svaki koncert  trebaš platiti, a nemaš otkud.