Dok su sjedili i častili se u svojoj omiljenoj gostionici «Kod veseloga međeda» Zagor i Čiko su komentirali najnovije prosvjede protiv vlade.
«Čini se da naši Indijanci u Zagrebu trebaju pojačanje! Slabo su organizirani i naoružani» – konstatirao je Čiko marljivo glođući ovčji but.
«Ma da! Ministrovi kauboji lako potežu svoje oružje. Imaju vodene topove i vatreno oružje, a naši ljudi samo kekse i konfete» – razmišljao je glasno Zagor.
«Ljudi ne mogu probiti kordon. Ali ……možda mogu ovce!» – sinu zamisao bistrome Meksikancu.
Zagor je zamalo odvalio od smijeha.
«Čiko, ti si genij! Mogli bismo pomoći ovome narodu i usput se dobro zabaviti!»
Dečki nisu časili ni časa. Odmah su sazvali izvanredni sabor ličkih ovčara i donijeli akcijski plan za proboj kordona na Trgu Svetoga Marka. Za nekoliko dana svi ovčari sakupili su svoja stada i poslali ih cestom i prugom put prijestolnice. Tu su ih dočekali i iskrcali njihovi vižljasti pastiri i potjerali prema centru. Dolazak tisuće i tisuće ovaca blokirao je promet i šokirao vlasti. Ovakvu drskost nisu očekivali čak ni od Zagora.
Nakon što su pobrstile travu na Zrinjevcu i zasrale dvorišta nekih veleposlanstava, ovce su upućene na Gornji grad. Gužva je postala neopisiva, a smrad nesnosan. Cijeli mimohod ovaca pretvorio se u dramatični ratni pohod pa je Karamarko poslao specijalce koji su snajperima počeli gađati ovce. Vidjevši kakvo se krvoproliće sprema, Zagor ispusti svoj čuveni zastrašujući urlik i jurne na barikade. Mahnitim stampedom slijedile su ga razjarene i prestravljene ovce. Kordon je puknuo na nekoliko mjesta i ovce su se rastrčale po Trgu zabranjenih demonstracija.
Jedno stado odmah je jurnulo u zgradu Sabora. Ovo što slijedi opis je nemilih događaja koji su duboko potresli hrvatsku javnost jednako kao i Šeksovu guzicu koju je nabio jedan od buntovnih ovnova predvodnika. Jarnjaka je povalilo stado ovaca, valjda kivnih što im nije dopustio migraciju u rodno mu Zagorje. Strašljivi Luka zaključao se na zahodu i nije se dao van još dva dana. Svo je vrijeme vikao kako će predložiti da se ovcama da pravo glasa, kao ugroženoj manjini.
Drugo, još robusnije stado provalilo je ulaz u zgradu Vlade i jurnulo u kabinete. Iako dobro čuvan od svojih mesara s bijelim kapicama, pred razjarenim ovcama ministar policije morao je zbrisati kroz pokrajnji izlaz. Ministar gospodarstva uzalud se ispričavao bijesnim ovcama da ništa ne može poduzeti bez dogovora s Todorićem.
«Molim vas, gospođe ovce, pa on će vas sve dobro otkupiti!»
Ministrica financija popela se na ormar i odatle molila ovce da se vrate kućama, to jest …
«Zamolit ću banke da skinu hipoteke s vaših torova!»
Pritješnjen nastrtljivim papkarima, ustrašeni ministar branitelja zamotao se državnom zastavom i obećavao da će sve prisutne ovce zavesti u popis branitelja domovine. Ni ostali ministri nisu dobro prošli. Pregaženi, posrani i ostriženi glasno su preklinjali svoju šeficu da im uredi bolovanje. Ovce su jedino Čobankovića umilno lizale misleći da je jedan od njih. A Jaca, opkoljena stotinama ovaca, jedva se održavala na životu usred svog toga blejanja i nepodnošljivog smrada, paradoksa li, onih životinja za koje je uvijek toliko skrbila. Uzalud je nosu prinosila mirisme rupčiće i losione. Prije nego što je kolabirala, uspjela je teatralno izustiti: «Moj pad u smrad!»
Nakon što se proširila vijest da je pala vlada, Zagor je zazvonio zvona Svetoga Marka, dok je Čiko već davao prve izjave za medije.
«Ovce su spasile Hrvatsku!»
