Svi o koroniji, ja o moroniji
Povodom adaptacija romana „Hotela Zagorje“ za kazalište i film
Svojedobni hit roman Ivane Bodrožić „Hotel Zagorje“ nedavno je uprizoren u Gavelli a navodno sprema se i film. Pitao sam kolegicu koja je odgledala predstavu je li redateljica preuzela autoričin prezir prema Zagorcima i dobio sam potvrdan odgovor: Glumice glume djecu koja glume pajceke i rugaju se Zagorcima. Ako je samo to – dobro smo prošli: u romanu Bodrožićka mlati Zagorce sveutaman. Bogme smo joj se gadno zamerili.
U nedostatku četnika dobri su i pajceki
Omanji roman o odrastanju djevojčice u izbjegličkom „Hotelu Zagorje“ kako je ironično nazvana oronula zgrada bivše političke škole u Kumrovcu u koju je smještena s obitelji, bez oca koji je poginuo u Vukovaru, to je siže djela za koje se čekalo na red za posudbu i koje ovih dana doživljava svoj neliterarni revival. Knjiga je nagrađivana, predstava hvaljena, svi se slatko smiju bedastim zagorskim pajcekima koje mlada Ivana gotovo opsjednuto vidi u svakoj interakciji s lokalnim stanovništvom: Ujedinili smo se u rat protiv Pajceka, to je bio omiljeni nadimak za Zagorce. Generalni dojam za Zagorce je da su blatni i smrde po svinjama, pijanci su, zaguljeni i da ne nabrajam dalje. Samo da podsjetim, to je ratno vrijeme a područje već ranije ekonomski pasivizirano, drugim riječima siromašno i tada još prihvaćaju prognanike u svoje škole, ambulante, društveni život.
Kad je mala Miholjevićka svom tati rekla kaj, ubio je boga u njoj a da nije znala zašto. Imala je šest godina.
Normalan čovjek se zapita čemu takva strogost, to je bolesno, kakav je to grijeh? Autorica kroz brojne prizore očituje prihvaćenu diskriminacijsku predrasudu a ovdje ukazuje i na mogući izvor takve frustracije.
Svi smo mi došli iz bogatog grada, imamo kavane, nobelovca, a oni imaju samo slastičarnicu kod Sulje i šugavog Predsjednika koji je sve to zakuhao.
Cinična koincidencija
U najavi koju sam nedavno čuo na radiju dolazak vukovarskih prognanika u kumrovečku političku školu objašnjava se kao cinična koincidencija, bez objašnjenja što bi to trebalo značiti. Nepotrebno se pitam bi li koincidencijski problematičan bio i mogući dolazak prognanika u Gupčev kraj, ili u Zaprešić kod bana ili kod Trgovišča, rodnog sela još jednog zagorskog predsjednika.
Druže Tito, hvala ti na prekrasnoj maloj sobici koju si nam osigurao, i truni u paklu!
Svašta traumatizirane djevojčice mogu izgovoriti, miješati citate s prodikama, mrziti i demonizirati, nije im zamjeriti. Međutim, Hotel Zagorje nije roman koji prati mijene i razvojne faze junakinje, dječja psiha nije različita od adolesctentičine, intelektualna naracija i narav junakinje, odnosno, spisateljice linearni su i nepromjenjivi, posebno u pogledu na Zagorce. Toliko je opsjednuta svinjama da je i liječnici u romanu nadjenula prezime dr. Pajcek! Takvo prezime ne postoji. Nevjerojatno nemaštovito, gotovo pa patološki. Da se je potrudila mogla ju je imenovati npr. Cujzek (ciničnom koincidencijom tako se doista preziva jedna ugledna liječnica). Možda su curi jednostavno falili kulen, odresci i kobasice pa je na okolne Zagorce projicirala svoj pritajeni kanibalizam. To ne velim ja, to veli jedna čitateljica koja je svjedočila slučaju prognanih Slavonaca koji su se srdito žalili svojim udomiteljima na nedostatak prave hrane, jer kod njih se, eto, svaki dan jelo meso. No uglavnom, cura je vremenom ipak malo omekšala – našla si je frajera kojemu je jedini nedostatak bio taj što je Pajcek.
Napuhnjena i uspješna
Nisam zamijetio da bi se itko od domaćih intelektualaca pobunio protiv ovakve šovinističke diskriminacije na svoj račun, stoga sam posebno zahvalan uglednoj varaždinskoj književnici Barici Pahić Grobenski koja je svojedobno u Varaždinskim vijestima objavljivala kolumne na kajkavskom. Iz jedne od njih pod naslovom V „Hotelu Zagorje“ siem prognanikem su Zagorci bili pajceki prepisal budem par rečenica.
A kak je prikazala onu pucicu z škole, Veroniku, štera ju je zvala da ji pokaže zajčeke? Se ji je na selu smerdele. Kaj ji nie došle na pamet da se ona kak prognanica vu hotelu more tušeirati, a curica ni vode v hiži nema. I zajčeka ju je vubila. Bedaća nije znala ni tuo da se zajčeke nesme jemati z legla i navlačiti za vuha. Zamerila mi se njena napuhnjenost i tuo kaj je podcenjivala siromašne.
Mala Ivana ostavila je svoju ščrbavu prijateljicu uplakanu bez riječi isprike ili utjehe, izostaje i bilo kakva autoričina refleksija o naknadnom pokajanju, zajček, pajcek, to je slično, ubija se i jede se, čemu žaljenje. Jednaku indiferentnost pa i preziran ponos osjeća kada se hvali CD-om koji je zdipila iz gradske knjižnice. Ajd’ iz knjižare, to bih još razumio zbog adrenalina, ali iz knjižnice kradu očajnici ili bešćutnici. Ali to je manje bitno, djelo možda nadvisuje autoricu, iako ja ne mislim tako, ali to uopće nije bitno. bitno je razumjeti uzrok takvog antagonizma prema lokalnom zagorskom stanovništvu. Iz citiranih tekstova očito je da su oni ekonomski i statusni, ali još važniji – politički: svi zaostali preostali pajceki zapravo su Titini potomci i stoga prezira vrijedni jer on je znamo, osnovao državu čija vojska sada nas ubija. Jednostavna i lako uklopiva formula za uspjeh u suverenističkom i državotvornom kulturnjačkom i akedemskom mentalnom prostoru. Mala a kasnije velika Ivana uvijek je znala što želi, ljudi i situacije nisu je sprečavali u ostvarenju zamisli i zato je tu gdje je: na vrhu s kultnim Hotel Zagorje koji provocira nove medijske metastaze, ali ne provocira previše Zagorce, čast izuzecima. Dvojbeno je i ima li koga još provocirati ovakav etno-rasizam, je li još uvijek Zagorac- Zagorka kulturna odrednica ili pak samo regionalna.
