Živkova Drava

Živko Toplak najveći je živući varaždinski pjesnik kista. Njegovi dravski akvareli odišu sjetom izgubljenoga svijeta negdašnjega varaždinskoga fakina koji je mnoge sretne trenutke proživio uz vode ove ćudljive rijeke. Prošlo nedjeljno popodne popričali smo o dragoj ali zanemarenoj Dravi, rijeci koja još nije integrirana u tkivo grada. 

Živkova Drava nekada je imala svoj specifični miris, svoje boje, svoje ptice koje su sada nestale pred najezdom modernih mehaničkih zvijeri koje šire uljni zadah i smrad ispušnih plinova. Prva dječačka sjećanja vezana su uz Dravu, još divlju i neukroćenu, uz prva praćakanja u plićaku, uz kolibice od pruća i lastine repke što su treperili zrakom. Još 1957. Toplak je naslikao dravski rukavac s dva drvena mosta. Danas slika ima i dokumentarnu vrijednost.

Obrtnički bal na vodi

Dravsko kupalište nekad je bilo središte okupljanja. Nema Varaždinca koji nije išao na kupanje, posebno za sezone koja je tradicionalno počinjala već prvoga svibnja. Tu su se profilirali razni likovi. Najviše pozornosti izazivali su atletski tipovi poput Gege i Antolića koji su poglede cura privlačili atraktivnim skokovima u rijeku. Dravski prostor je još prije nekoliko desetljeća bio daleko važniji prostor za društveni život grada. Na mjestu današnjega kajakaškog kluba bila je ribarnica gdje se mogla kupiti svježa riba. Radio je i mlin na rukavcu zvanom Stara vura. U blizini je bila čuvena Dopšina krčma gdje je godinama konobarila atraktivna Romkinja zbog koje su se dečki znali i potući.

Vjerojatno samo stari dečki i poznavatelji povijesti sporta znaju da se prva nogometna utakmicu u Varaždinu odigrala na na starom gradskom kupalištu gdje je napravljeno pravo igralište. Na Dravi se igrao i hokej. Kupalište je bilo pomalo čudno, da ne velim – bizarno. U vodu se ulazilo u rupe ograđene daskama kako bi se spriječilo da brza Drava ne odnese plivače. Današnje kupalište je zapušteno i neprivlačno jer se s bazena uopće ne vidi rijeka.

U razdoblju prije 2. svjetskog rata ugledni obrtnici dolazili su ondje fijakerima. Kod današnje Kemoboje bio je foringaški parking s krčmom za kočijaše. Svako ljeto organizirao bi se čuveni obrtnički bal i to na dva plesna pontona s lampionima. Svirao se čarlston, nosile se štikle. Na obali su sjedili roditelji s kćerima koje su vrebale partnera za ples. Djeca su jurcala, žario se roštilj, igrala se dobrotvorna tombola za koje su priloge uplatili bogatiji obrtnici. Bila je to pučka varijanta sjajnog bala.

Fiš-paprikaš uz cigansku glazbu

Danas se ljudi masovnije okupljaju na Dravi tek za praznik rada. Za razliku od mnogih gradova, Varaždin još nije prigrlio svoju rijeku. To je naprosto čudno jer na stotinjak metara od najvećega gradskog naselja postoji nekultivirani pojas, poput neke tampon zone. Prolaz kroz šumu od Banfice do obale trebao bi se osvijetliti, postaviti kandelabari, metalne klupe i koševi. Svojedobno Živac je bio angažiran u inicijativi da se iz Osijeka dotegli šleper koji bi se adaptirao u restoran. Živimo kraj rijeke, a ne možemo svoje goste pozvati na fiš-paprikaš ili na soma. I na cigansku glazbu iz Kuršanca.

Nova dravska sportska dvorana donijela je malo prometa. Ljudi dođu i odu, ne zadržavaju se jer nema okolnih sadržaja vezanih uz sport i rekreaciju. Trim staza odavno je zapuštena. Svaka čast mladom Milihramu i kajakašima, ali na Dravi se malo tko još bavi sportom, ako ne računamo ribiče i malobrojne rekreativce.

Špica s uvelim cvijetom

A kaj reći o dravskoj špici? Tako lijepo mjesto krasi ne tako lijep spomenik. Rijetko sam čuo pohvale a još manje oduševljenje tom metalnom skulpturom koja je ovdje doslovce odbačena nakon što joj se u gradu nije moglo naći odgovarajuće mjesto. Možda bi upravo ondje mogla biti varaždinska Bijela lađa ili Čingi-lingi čarda.

Dravska šuma je zapuštena, puna smeća koje se nekažnjeno deponira. Udruge povremeno naprave akcije čišćenja, ali to je nedovoljno. Prostor je prevelik i dravskom području treba stalni čuvar, nešto poput rendžera koji bi bio zadužen za očuvanje ne samo čistoće već i stabala i grmlja koje se nestručno sjeku. Zapušteno je i dječje igralište, a stara stabla bijele jele i topole, zasađene pred više od stotinu godina, propadaju. Ako netko prenoći uz Dravu postoji dobra šansa da ga u cik zore probudi zavijanje pasa iz stacionara za napuštene pse. Žalosno ih je slušati. Mislim da bi im se trebalo pomoći da steknu bolje uvjete jer ovako je to pretužna slika.

Varaždin se treba odlučiti želi li ili ne želi svoju rijeku. Još nije kasno zaustaviti devastaciju i promovirati  dravski prostor kao prekrasan prostor ispunjen sadržajima na dobrobit svih građana.